Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vedad Spahić

Zuvdija Hodžić: Svi moji, OKF, Cetinje, 2016.

 

U duhu Habermasova stava o moderni kao nepotrošenom projektu, opsesivni poetički izazov jednog kruga južnoslavenskih pisaca s kraja prošlog i prvih decenija ovoga stoljeća, koji su već sveli ili svode svoje životne i stvaralačke bilance, bilo je traženje rješenja kako usvojiti postmoderne narativne tehnike, a ne odreći se modernog svjetonazora, esencijalistički utemeljenih ‘velikih priča’ i intelektualnog misionarstva. Miloradu Paviću, Dževadu Karahasanu, Tvrtku Kulenoviću, Nedjeljku Fabriju i dr., u takvim se nastojanjima dostojno pridružuje i crnogorsko-bošnjački pisac Zuvdija Hodžić. Postmoderne procedure koje su obilježile njegov prethodni, u kritici dobro primljen, roman Davidova zvijezda – fragmentacija, tehnika montaže i kolaža, uvođenje dvojnika, mistifikacija vremena i narativnog prostora, meta i intertekstualnost, posezanje za provjerljivim i vakantnim citatima – prisutne su i u novom, povijesno-memoarskom romanu (porodičnoj hronici) Svi moji. U tom, na prijelazu stoljećā, poetološki konjukturnom ruhu pisac raspreda svoje dvije velike priče – estetsko-utopijski kult priče i pričanja u Davidovoj zvijezdi i identitetski kult predaka u Svi moji.

Dokumentarno podložena generacijska pripovijest, uz svu razglobljenost, fragmentarnost, umnažanja narativne perspektive, miksanja fikcije i fakata u vremenu i prostoru, morala je zadržati u znatno većoj mjeri, no što je slučaj s prethodnim romanom, elemente tradicionalnog pripovijedanja: linearnost, sukcesivnost, mimetičnost i historičnost. Akcenat na svevremenosti priče kao antropološkog fenomena u Davidovoj zvijezdi učinio je, kako primjećuje Tatjana Bečanović, da „istorija se pojavljuje u diskontinuitetu, razbijena i dekonstruisana (…) tako da se u romanu, u krajnjoj instanci, briše oštra granica između antipodnih pojmova: istorije, to jest logosa, i priče, to jest mitosa“1. Takvom, u osnovi cikličkom konceptu povijesti, kao stalnog vraćanja, odnosno traženja sebe u prošlosti („Došao sam ovamo da bih se srio sa sobom…“, kaže junak po dolasku u Bagdad kao simboličko izvorište priče i pripovijedanja), odgovarala je metafora kruga koji se i javlja kao organizacioni princip prološko-epiloške strukture Davidove zvijezde. Identitetskom pak narativu romana Svi moji primjerena je linearnost, kako u svom vertikalnom (vremenskom), tako i u horizontalnom (prostornom) protezanju. Monumentalizacija prošlosti upisuje nepomirljivu razliku među epohama i generacijama2 od kojih je svaka na svoj način velika i značajna. Tok povijesti je linija, koja može biti vrludava, ali to ne mijenja karakter sukcesije; nova pokoljenja prošlost ne mogu ponoviti, mogu joj se samo diviti i učiniti sve da se potomci njima dive. U romanima cikličke koncepcije, vrijeme se posuvraćuje na metaforičkoj osi – krug se zatvara analogijom sadašnjeg i prošlog. Pasatistički koncept vice versa funkcionira metonimijski i u idealnom slučaju ima strukturu i oblik teleskopskog stika, novi izdanci svojim su dimenzijama vazda u deficitu spram prethodnih, ali im ukorijenjenost u pripadnom biću obezbjeđuje uporište i snagu da u nemilosrdnom svijetu podnesu sve veće izazove i savijanja. Ono što se ne pokida vrijednost je bez presedana dostojna divljenja. U tom je kontekstu Hodžić, kao i većina bošnjačkih pisaca sandžačko-crnogorskog porijekla, beskompromisan zagovornik esencijalističkih koncepcija sopstva. Štaviše, vrijedi generalna ocjena da zavičajnost kao resurs identitetskih utemeljenja, barem onih estetski relevantnih opusa i djela, svoj apogej i svoje iscrpljenje u bošnjačkoj književnosti vezuje za pisce poput Ćamila i Safeta Sijarića, Huseina Bašića, Faiza Softića… čije mitološke apoteoze ljudskog života, determiniranog patrimonijalnim korijenima i mističnim ditirampskim vezama sa zavičajnim iskonom u životnim kovitlacim, imaju vrijednost konstante. Baš kao i za Zuvdiju Hodžića u romanu Gusinjska godina:

 

„Uvijek kad mi život nametne iskušenje, kad zastanem pred opasnošću, iz tame izroni gusinjsko groblje s rohavim nišanima. Na jednom od njih – vidim svoje ime. Tada znam da ću postupiti kao čovjek.“

„Čitao sam u Stambolu priču o grčkom junaku što čim bos takne zemlju – dobije veliku snagu. Tek sam ovdje razumio. Sudbinski se vezati za svoje ljude, za zemlju svoju i muku njenu. Iz nje i korijena svoga naroda vući snagu za sebe i svoje djelo.“ (Gusinjska godina, str. 109)

 

Linearnost funkcionira i po prostornoj horizontali na istom načelu kompromitacije esencijalnih vrednota srazmjerno fizičkom udaljavanju od genuinih identitetskih čvorišta. Jedno od takvih su piščev zavičaj – živopisni planinski lanac Prokletije i rodno mjesto Gusinje, na tromeđi Crne Gore, Albanije i Kosova. Ono što je ranije percipirao možda i kao hendikep, taj periferni, liminalni i bastardni identitet3, u romanu Svi moji definitivno se promiče u etički superiornu kulturno-identitetsku konfiguraciju utemeljenu na liberalnim tradicijama heterodoksnog derviškog pokreta bektašija (posebno raširenog i poštovanog među Albancima), crnogorskom patrimonijalnom humanizmu (čojstvo) i gorštačkoj srođenosti sa prirodom ne samo kao modusom biološkog opstojanja, nego i kao izvorom morala koji podražava dijalektiku jedinstva (u) različitosti. Gusinjci su, po Hodžiću, upravo to: galvanizirani ljudski materijal, optimalna ilirsko-slavensko-islamska identitetska legura stopljena u prokletijskoj ‘arkadiji’ koja, baš onako kako su vjerovali romantičari, čini ljude čovječnijim što su uslovi u kojima žive ekstremniji; priroda kao norma postaje njihov unutrašnji glas i vanjsko, facijalno, obilježje – čehre:

 

„Vidiš, ja volim snijeg, kad sve pokrije i očisti, obijeli krovove, drveće, sokake, čaršiju. Kad smo bili djeca – što je više padao nama sve milije. Uživali smo. Grije se kuća, radnje i dućani, ljudi se tada najviše druže i okupljaju. Preko dana u Šećovoj i drugim radnjama, uveče na sjednicima – duge su noći, ima se vremena. Od starijih smo učili da znamo kada će „bješko“: kad se oko mjeseca javi svijetli krug; kad zvijezde trepere; kad oblaci brzo pokriju nebo; kad drveće zamiriše; kad i kako vjetar puhne; kad se dim povije i diže pravo u nebo. … I po ponašanju, domaćih životinja i ljudi – kakvo im je čehre“.

 

Kao suprotnost (periferija humanuma), figuriraju prostori u kojima nije sprovedena uspješna akulturacija različitih identitetskih imputa. Primjer historijskog promašaja, u tom pogledu, predstavlja Bosna koju Hodžić percipira u imagološkim vidicima tamnovilajetskih sterotipa, a o čijoj vitalnosti svjedoči, eto, i njihovo prisustvo kod autora od kojih bi se očekivao veći senzibilitet i bolje poznavanje multikulturnih zajednica. Naratorovoj rođaki, koja je živjela u Bosni, „jednog sina na silu su odveli Hrvati, drugog Bošnjaci, trećeg Srbi… Šćer joj oteli, izgubio joj se trag… Sva tri sina poginula po noći, jedni pucali na ovu stranu rijeke, drugi na onu, ko zna – možda pogodili jedan drugoga…“ Muž je poginuo bacivši se iz voza kada su mu sanduk, u kome su bili posmrtni ostaci jednog od sinova, „ukrali, misleći da nešto krije“. Vratila se u zavičaj i poručuje: „Neću, vala, da mi kosti počivaju u toj poganoj i zloj zemlji. Ako me smrt nađe – neka mi zemlja kosti izbača…“4

Binarizam priroda – kultura može biti prevladan samo u korist prirode, naturalizacijom odnosno akulturacijom koja se povinuje prirodnim zakonima. Sukladno tome, prokletijski ris zatočen u kafezu frankfurtskog zoološkog vrta sinegdohički je znak ćorsokaka savremene civilizacije. Svi moji u tom pogledu ne skriva namjeru da bude moralna lekcija, a što u tekstovima non-fiction žanra podrazumijeva (i u pravilu proigrava!5) povlašteni položaj autora, koji insistira na vlastitoj moralnoj besprijekornosti kako bi i govor o vrijednostima bio vjerodostojan. U Hodžićevom svijetu stoga ne stanuju ironija i sumnja – sve je nepomućeno, kao padine Prokletija u sunčane zimske dane. Postmoderne narativne tehnike nisu, međutim, baždarene za dimenzije etičkog monumentalizma; gravitacija gustog i monohromnog esencijalističkog jezgra suspendira osnovnu svrhu postupaka kao što su fragmentacija, polifokalizacija, mistifikacija, simultanizacija postizanje efekta pluralnosti i kaleidoskopske strukture primjerene postmodernom konstruktivističkom poimanju identiteta. Otuda se, primjerice, izmjene pripovjedačke perspektive doimaju više kao tehničko rješenje autentifikacije naglašenih samoafirmacijskih sadržaja (izbjegavanje prvog lica singulara, upotreba tuđeg govora, pisama, faksimila…). I piščeva supruga tako će se u jednom dijelu romana javiti kao njegov biograf !?!? Sličnih simptoma sraza tehnike i supstance još je napretek. Ali, tu smo već pred pitanjem, a možda i odgovorom, zašto je postmoderna poetika bila fenomen kratkoga daha i zašto je takoreći šaptom podlegla trendovima retradicionalizacije i trivijalizacije književnosti? Jedan od ključnih problema narativne strukture odnos između priče i junaka postmoderna je razrješavala u korist priče, ali priče koja suspenduje referencijalnu iluziju i pretvara se intelektualnu igru. U svome otporu globalizaciji jedan dio savremenog svijeta, onaj dio koji još uvijek ČITA, hoće priču koja se razrješava u korist junaka, i to junaka kao reprezenta sasvim određene identitetske konfiguracije. Utoliko nestaje i potreba pisaca da se ‘stupase’ prinoseći obol nekoj književnoj modi uz golem rizik implozija svojstvenih upravo novom romanu Zuvdije Hodžića.

 

Izvori:

Hodžić, Zuvdija (1976), Gusinjska godina, Pobjeda, Titograd.

Hodžić, Zuvdija  (2000), Davidova zvijezda, Sarajevo Publishing, Sarajevo.

Hodžić Zuvdija  (2016), Svi moji, OKF, Cetinje.

 

Literatura:

Bečanović, Tatjana (2006), Narativni mozaik romana Davidova zvijezda Zuvdije Hodžića, Almanah 33-34, Podgorica, 2006, str. 113-126.

 

Bilješke:

1 Tatjana Bečanović: Narativni mozaik romana Davidova zvijezda Zuvdije Hodžića, Almanah 33-34, Podgorica, 2006, str. 122.

Hodžićeva pripovijest, generacijski se prenosi “od onog koji je prvi „vjeru predaka zamijenio vjerom potomaka“, do mog đeda, Cuf-Alije, bektašijskog šejha i oca Šeća koji je vjeru u Alaha zamijenio vjerom u ljude, koji nije ulazio ni u tekiju da zikri ni u džamiju da klanja, što je Cuf-Alija tumačio božjom voljom a ne insanovim grijehom“, pa sve do Zuvdije koga je „sudbina učinila piscem koji vjeruje da tim ispunjava svoj i preuzima očev dug”.

3 „Dodjem u Stambol i pitaju me: ko sam? Kažem da sam Turčin, a oni zanjišu glavom: E, nijesi, ti si Arnaut. Dođem u Skadar kao Arnautin, a oni će: Jok, more, ti si Bošnjak. Dođem u Sarajevo, a pitaju me ljudi oklen sam i ko sam. Kažem: Bošnjak. A Bošnjaci će: Hajd, bolan, otkud! Ti si Crnogorac, samo što ti je vjera naša. A jedan iz Podgorice ne priznaje ni to, no veli: Turčin si, šta drugo“, kazuje jedan od junaka u romanu Gusinjska godina. 

4 Esencijalizam je odrednica, što je prirodno, i usmene građe, tj. anegdota i hićaja za kojima Hodžić poseže u argumentaciji svog ‘identitetskog atlasa’, pri čemu uvijek moramo imati u vidu da iste tradicije pamte i sadržaje koji mogu poslužiti za egzemplifikaciju sasvim suprotnih teza. Bošnjačka predaja poznaje mnoštvo anegdota u kojima su Bošnjaci superiorniji od namjesnika, koji su najčešće bili turskoga porijekla. Hodžić je pronašao jednu u kojoj stvari stoje drugačije: „Dogovorili se Bošnjaci da nešto idu kod vezira. Njemu to nije bilo po volji. Rekao im da dođu za tri dana. Slugi kazao da ispod ćilima prospe zemlju izvađenu iz njihovog kraja. Samo što su sjeli, počeli da se vrpolje i sumnjičavo gledaju jedni u druge. Mudri vezir ih zadržavao a oni nestrpljivi da što prije odu, ustajali i odlazili, kivni na sebe i svoje, posvađani. Zaboravili što su došli“ (Svi moji, str. 187).

5 Poststrukturalna teorija sklona je, štaviše, povlačiti znak jednakosti između fikcije i tekstualizacije. Pri tome se često poseže za usporedbom sa autoportretom. Ako naslikam autoportret, to nisam ja, to je moj autoportret. Tako je i autobiografski diskurs uvijek portret jednog od mnogih mojih identiteta.

 

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.