Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Milka Car

 

Na koricama manuskripta svojega posljednjeg velikog romana Brisanje. Raspad Thomas Bernhard napisao je tiskanim slovima „Lovran, Hotel Beograd, 7. svibnja 1982.“ (Höller 2009: 520) označivši time mjesto i vrijeme dovršavanja romana. Taj je roman legendarnom izdavaču Siegfriedu Unseldu Thomas Bernhard najavljivao kao svoj „opus magnum“, a zanimljivo je da je na romanu intenzivno radio od jeseni 1977. godine. Potom u prosincu 1978. na Hvaru u hotelu „Amfora“ (Huber 2006: 135) nastavlja rad na tom opsežnom djelu. Ti se podaci mogu pronaći u pogovoru austrijskoga izdanja Sabranih djela Thomasa Bernharda i svjedoče o zaboravljenoj povijesti boravaka kultnoga austrijskog autora u hrvatskim prostorima. Thomas Bernhard je neporeciva književna veličina i kanonizirani autor austrijske književnosti 20. stoljeća te je u pedantno vođenom arhivu Thomasa Bernharda u donjoaustrijskom Gmundenu zabilježeno kako je autor u pratnji svoje životne družice Hedwig Stavianicek više puta posjećivao prostore tadašnje Jugoslavije, ponajviše hrvatske primorske krajeve i Lovran. Prvi su puta bivšu Jugoslaviju posjetili još 1953. godine, a zatim opetovano 1955. kada su boravili u Lovranu, Splitu, Dubrovniku, Sarajevu i Rijeci. Zatim su 1961. ponovno zimu proveli u Lovranu, a boravci u Lovranu i Opatiji protežu se u redovitom, od 1961. do 1970. čak u godišnjem ritmu sve do 1981. godine. Primjerice 1971. godine posjećuju Dubrovnik, Zagreb i Beograd – sva je ta putovanja njegova životna družica pedantno zabilježila. U potonja dva grada autor je održao čitanja. Tako česte posjete valja pojasniti, naime južni su ga krajevi privlačili iz više razloga. Zime je provodio u mediteranskoj klimi, često u Španjolskoj, u Palma de Mallorci, kao i u Hrvatskom primorju, ponajviše zbog svojega narušenog zdravlja i teške plućne bolesti koja je obilježila veći dio njegova života. U toj je nužnosti također pronašao književnu inspiraciju i Mediteran je često prikazivao kao opreku austrijskim kontinentalnim krajolicima kojima se uglavnom kreću likovi njegovih proznih tekstova.

U hrvatskim je čitateljskim krugovima austrijski književnik zarana uživao kultni status, usporediv s onim Petera Handkea nakon uspjeha njegove drame Kaspar i ranih proznih djela. Kao potvrda takvog statusa na hrvatskom književnom tržištu zaokružuje se jedinstven izdavački pothvat nakladničke kuće Meandar, započet 2002. godine, u sklopu kojega su u deset knjiga Izabranih djela Thomasa Bernharda hrvatskoj čitateljskoj publici predstavljeni najvažniji autorovi tekstovi. Pretposljednji objavljeni svezak u ediciji je zbirka ranih autorovih radova Hladnoća. Izolacija u nagrađenom prijevodu Ane Pranjković. Osim toga nakladničkog niza, Bernhard je izvođen u kazalištu, spomenuti valja uprizorenje njegove drame Trg heroja, ili primjerice monodramu Jednostavno komplicirano. U Zagrebu je, nadalje, 2003. održan internacionalni znanstveni skup posvećen Bernhardovom stvaralaštvu, kao i 2011. u Lovranu. Sve to potvrđuje živu recepciju Bernhardovih djela u Hrvatskoj .

Pri tome je jedan od najvećih austrijskih književnika 20. stoljeća, Thomas Bernhard (1931. – 1989.), u svijesti književne javnosti uglavnom prisutan kao provokativan autor čiji opus obilježava jedinstvenost tema i radikalan književni izraz, no u nedavno objavljenoj korespondenciji sa svojim dugogodišnjim izdavačem Siegfriedom Unseldom, kao i u privatnim dokumentima iz ostavštine, zanimljivo je otkriti njegovu nepoznatu stranu. To je na primjer lice turiste koji se srdačno rukuje s osobljem hotela u Dubrovniku 1962. godine ili činjenica da adresu vile Eugenije i tadašnjeg hotela „Beograd“ u Lovranu naziva „svojom uobičajenom okolinom“. Zanimljivo je kako se provodno načelo paradoksa kao središnje figure u njegovim tekstovima lako može primijeniti i na njegove boravke u našim krajevima. U jednakoj mjeri koliko je u Austriji izazivao skandale svojim dramama i neprekidno provocirao javnost, primjerice rečenicama kao što je „Nacionalsocijalizam je uz katolicizam najveće austrijsko zlo“, što je kulminiralo Bernhardovom posthumnom zabranom izvođenja vlastitih djela na austrijskim pozornicama, kao putnik i gost ostaje na potpunoj distanci i ne komentira ideološke prilike i politička zbivanja u tadašnjoj Jugoslaviji. Ipak je Bernhard boraveći 4. svibnja 1980. u Lovranu kratko zabilježio „Umro je Tito.“, no u svojoj književnoj produkciji nije tematizirao sraz različitih društvenih sustava ili posljedice tadašnje blokovske podjele.

U svojoj poetici Thomas Bernhard daleko prije utjelovljuje austrijski jezični skepticizam i radikalan pristup književnoj tradiciji u stilski neobično homogenim djelima. Za sebe je tvrdio da je mrzitelj i uništavač priča te u svojim djelima uvijek dovodi u pitanje klasično pripovijedanje. Pri tome se pokušaji stvaranja smisla poništavaju u beskonačnim ponavljanjima, varijacijama i radikalnim prikazom patnje junaka. Negacija, patnja i zdvajanje elementi su fenomenologija očajavanja. Taj se proces u Bernhardovim tekstovima tumači kao proces proizašao iz sraza visoko postavljenih apstraktnih etičkih, umjetničkih ili moralnih očekivanja sa stvarnom ograničenosti ljudskoga duha, odnosno sa skučenim društvenim prilikama. Glavni junak njegovih djela je uglavnom neobičan, asocijalan ili društveno izopćen protagonist u stalnoj i svjesnoj opoziciji prema društvu. Njegov je pripovjedni svijet gotovo u pravilu svijet bolesnih likova, obilježen atmosferom smrti i propadanja, a prikazana se mjesta radnje poklapaju s mentalnim stanjem likova. Tako se tematska okosnica izolacije, neostvarenosti ili ludila poklapa s mračnim poprištima zbivanja kao što su dvorci ili zatvoreni i nepristupačni prostori. U monološki koncipiranim tekstovima pripovjedač se vodi načelom apstrahiranja prirode i prikazanih krajolika te su eventualne reminiscencije na naše obalne krajeve, koje je tako redovito posjećivao, svedene na filozofski i poetski odbljesak stvarnih geografskih predjela. Nasuprot tome, propast njegovih likova i katastrofalni životni tijek u pravilu su povezani s njegovom domovinom Austrijom. Posebna mješavina mržnje i ljubavi prema Austriji obilježava sva njegova djela, posebice drame, kada Austriju prikazuje kao politički zaostalu, kulturno mrtvu i moralno uništenu zemlju. Tako u romanu Brisanje. Raspad glavni junak napada: „To nacionalsocijalističko i pseudosocijalističko razaranje naše austrijske domovine u suradnji s austrijskim katolicizmom od kojega je za Austriju uvijek dolazilo samo zlo.“ (Bernhard 2011: 569).

Zbog toga se jezik pokazuje kao jedini mogući pokušaj Bernhardovih usamljenih, izopćenih i ogorčenih likova da se izbave od (često samoizabrane i umjetničke) izolacije iz vlastite okoline. U romanu Brisanje. Raspad glavni junak Murnau formulira sukus bernhardovske poetike, koji istovremeno opisuje autorov odnos prema zbilji: „Sve je umjetno, sve je umijeće. Nema više nikakve prirode.“ (Bernhard 2011: 109) Dakle, njegovi junaci, kao i prostori koje opisuje, umjetni su, odnosno umjetnički, te se mogu shvatiti kao produkt jezične umjetnosti i jezičnog stvaranja u zatvorenom dijegetskom okviru. No, njegova proza nije proza monotonije, nego daleko prije proza gotovo bezgranične hiperbolizacije, zbog čega je najpoznatiji kao umjetnik u pretjerivanju. Možda bi se opisi njegovih krajolika također mogli nazvati pretjeranim ili čak egzaltiranima, uglavnom zbog toga što imaju primarnu zadaću da neposredno odraze mračno duševno stanje junaka. Nasuprot tome, u zbirci proznih zapisa pod naslovom Imitator glasova skuplja uobičajene i neobične elemente jezivoga u svakodnevici i prikazuje ih u anegdotalnim ili grotesknim kratkim scenama. U toj je zbirci, objavljenoj na hrvatskom 2003. godine, česta je tema način na koji iz svakodnevne rutine iznenada izvire nasilje i beznađe, odnosno egzistencijalna tjeskoba. Upravo tu pripovjedač spominje konkretne jugoslavenske prostore kao što su Cavtat, Trebinje i Perast. U kratkoj bilješci pod naslovom Dvojnik daje zapanjujuće točan opis stanja u bivšoj Jugoslaviji, opisujući nestanak tobožnjeg dvojnika jugoslavenskog predsjednika „takozvane Jugoslavije“ i podijeljene osjećaje slutnje i klevete povezane s tim nestankom, a upravo tu atmosferu nesigurnosti i očekivanja promatra kao opće stanje duha. Riječ je o osjećaju privida i nesigurnosti, osjećaju koji sažima stanje u 80-im godinama 20. stoljeća neposredno prije raspada Jugoslavije. Time se rastvara bogatstvo Bernhardove proze, s jedne strane teško prohodne i gotovo hermetične, koja se pak, s druge strane, može čitati kao autentično svjedočanstvo o kolektivnom stanju duha u drugoj polovini 20. stoljeća.

U tom se kontekstu može shvatiti Bernhardova bilješka s puta u kojoj tvrdi kako je svaki izlet zapravo poniranje u samoga sebe, a manje upoznavanje novih krajolika, ljudi ili kultura, što potvrđuje tezu o ispreplitanju autentičnih i fikcionalnih elemenata u njegovom djelu i dominaciji potonjih. Zbog toga ne čudi što Bernhard prostor bivše Jugoslavije ne promatra ideološki niti ga tematizira kao politički sustav različit od zapadnoeuropskoga i austrijskog kapitalizma. U njegovim pismima i dokumentima nema referencija na socijalistički sustav ili na vlastite doživljaje drugačijega društvenog sustava. U razgovoru s Astom Scheib odlučno postavlja tezu o unutarnjim putovanjima tvrdeći: „Bili smo na putovanjima. Nosio sam njezine teške kovčege, ali mnogo toga sam upoznao […] a da nisam ništa svjesno gutao. Sve je daleko prije bilo sasvim slučajno. Bili smo u Rimu, u Splitu – ali to su uvijek bila unutarnja putovanja na koja smo odlazili.“ (Bernhard 2001: 191). Zbog toga bi se književno-znanstvenu teza o strategijama autofikcionalizacije i autorefleksije, kao provodnim motivima u Bernhardovoj prozi, mogla protegnuti na njegove doživljaje i moduse prikazivanja krajolika u kojima je boravio kao rekonvalescent. Ne čudi stoga što bilježi da u Lovranu, pred veličanstvenom kulisom Kvarnera što se prostire ispod balkona sadašnjega hotela „Bristol“, svoja djela piše „leđima okrenut moru“ (Höller 2009: 522). Njega zanima poniranje u dubine vlastite egzistencije, on istražuje amalgam vlastitih i kolektivnih traumatičnih iskustava, a stvarni prostor pretvara se u kulisu za autoinscenacije u tekstu.

Tako naslov tekstova okupljenih u zbirci Hladnoća. Izolacija dobro opisuje Bernhardovu poetiku, samo što je riječ o samooizabranoj izolaciji i sveprožimajućoj hladnoći koja dopire iznutra. Hladnoća se upisuje i u južnjački krajolik u njegovoj poetici rekonstrukcije prostora, dakle u procesima stvaranja prostora i vremena u jeziku. Samim time se konkretni prostori, ili u njegovim tekstovima često prikazana suprotnost Sjevera i Juga, kontinenta i Mediterana relativiziraju i mogu shvatiti kao projekcija uvijek istog nemirnoga unutarnjeg, i što je najvažnije, jezikom stvorenog prostora. Primjer za to je spominjanje putovanja u Trst i Opatiju u romanu Beton, mjesta za koja glavni junak tvrdi da je u njima mnogo naučio, no istovremeno ih prikazuje kao prostore u kojima doživljava nemogućnost vlastitog ostvarenja. Mjesta i krajolici koje opisuje u pravilu su kulturno obilježeni i često su bremeniti intertekstualnim ili autobiografskim aluzijama pa se mogu shvatiti kao refleks vlastitog Ja, odnosno pripovjedačke potrage za izgubljenim, poništenim ili čak nemogućim identitetom unutar teksta. Glavni junak romana Mraz, slikar, govori o „ekspedicijama u prašume samoće“ (Bernhard 2015: 22). Zbog toga je bilo govora o tome kako je Bernhard neprekidno pisao jedan te isti tekst, tekst u kojem prevladavaju aspekti osamljenosti obilježeni opsesivnom temom smrti. U njima propituje granice jezičnoga izraza polazeći od paradoksalne tvrdnje „Nemoguće je sporazumjeti se, nema razumijevanja.“

U doista impozantnom nizu naslova u ediciji djela Thomasa Bernharda, koji bi mogli ispuniti policu omanje biblioteke, 2006. godine objavljen je prvi dio autorove autobiografske pentalogije. U britkom, konciznom i poetološki izuzetno važnom tekstu pod naslovom Uzrok Bernhard kreće u potragu za prijelomnim događajima i sjećanjima iz doba odrastanja. No, od Bernharda se ne mogu očekivati harmonizirajući ili pomirbeni tonovi u prikazu djetinjstva, pa se njegova pentalogija često promatra kao anti-autobiografija. Bernhard se nesmiljeno razračunava ne samo s vlastitom prošlošću, prikazujući svoje dječaštvo kao mučno doba ispunjeno nesporazumima i višestrukim ugnjetavanjem, nego prije svega s austrijskom potisnutom i prešućivanom dimenzijom povijesti prije, tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i nakon njega. Bernhard ne opisuje zatečeno ili doživljeno stanje, on napada, osuđuje, upire prstom u slabosti, ponavlja ih i varira do krajnjih granica u njemu svojstvenim sintaktički složenim rečeničnim nizovima. Bernhard polazi od teze da je nemoguće zapisati sjećanja, kako sam tvrdi u razgovorima o toj knjizi, da bi zatim u razdoblju od 1975. do 1982. godine na čak 664 stranice, kako su precizno izračunali njemački teoretičari, svoja sjećanja oblikovao u autobiografsku pentalogiju.

Paradoksalno je što time istovremeno žanr autobiografije dovodi u pitanje, jer dekonstruira osobnost glavnoga lika i kao glavni problem postavlja pitanje o mogućnosti komunikacije. Podnaslov prvog dijela, objavljenog 1975. godine, glasi Nagovještaj, da bi nakon toga slijedili naslovi: Podrum. Uzmicanje; Dah. Odluka; Hladnoća. Izolacija; Dijete. Autorov cilj nikako nije potraga za smislom i samoostvarenjem, što su klasični topoi autobiografskog diskursa, nego je ono što pokušava upravo obrnuto – autor ne pokušava rekonstruirati prošlost, nego je izbrisati iz vizure sadašnjosti. Njegova je namjera ukazati na uništavanje individualnosti u strahotama 20. stoljeća – pojedinac ne može umaći pred razornom snagom povijesnih mehanizama. U prvom dijelu svoje autobiografije Bernard se prije svega obrušava na obrazovanje kao na apsurdni mehanizam reprodukcije i ponavljanja i shvaća ga kao mašinu za proizvodnju obogaljenih i uskraćenih duhova. To izravno vodi do kritike temeljnih zapadnjačkih institucija, od obrazovanja do religije, kada npr. gimnaziju opisuje kao „katastrofalan stroj za sakaćenje duha“ koji je tu samo da „pospješuje truljenje ljudske prirode…“ (Bernhard 2007: 67). Po njemu su upravo te institucije potpuno zakazale u 20. stoljeću jer su omogućile razvoj koji je izravno doveo do strahota Drugoga svjetskog rata. Vrijeme koje autor opisuje ima točno ocrtane koordinate i lako ga je prepoznati kao predratno doba i rane ratne godine nakon priključenja Austrije Trećem Reichu. Međutim, to konkretno vrijeme autor opisuje kao vrijeme gađenja, poništavanja i uzmicanja.

Jednako vrijedi i za prostor – prostor je u Bernhardovim romanima samo refleks unutarnjeg prostora njegovih likova, njihovih stanja i projekcija vlastitih doživljaja. Premda su prikazani prostori topografski utemeljeni, u Bernhardovoj prozi su u jednakoj mjeri konkretni i obilježeni simboličkim potencijalom. To se posebno jasno vidi u njegovom posljednjem proznom djelu, već spomenutom romanu Brisanje. Raspad, u kojem je glavni junak pripovjedač u prvom licu, pedesetogodišnji Austrijanac Franz-Josef Murau, „čovjek duha“, koji ne živi na ogromnom obiteljskom posjedu Wolfseggu, nego u egzilu u Rimu. Već je time glavni grad Italije prikazan kao protuteža omrznutoj obitelji i domovini. Nakon vijest o automobilskoj nesreći u kojoj mu je poginula obitelj, u prvome dijelu naslovljenom Brzojav, Murnau se vraća u Wolfsegg monologizirajući o svojemu djetinjstvu, prošlosti, obitelji, zagušljivoj austrijskoj atmosferi i provincijalnome duhu. U drugome dijelu pod naslovom Oporuka prikazani su njegov povratak i pogreb, a u prvom planu nalazi se očajnički pokušaj obračuna s individualnim i kolektivnim duhovima iz prošlosti. Već u ranoj prozi Bernhard decidirano tvrdi: „Zanimaju me samo moji događaji.“ (Bernhard 1989: 86). Zbog toga se radi o prikazu prostora kao fenomenologiji duha, odnosno prostoru proisteklom iz određenoga duhovnog stanja. To Bernhard postiže spletom gustih aluzija pomoću kojih poziva na igru dešifriranja višestruko kodiranog prostora i vremena.

Priroda je u Bernhardovom svijetu također ispražnjena, ona ne skriva tajne kao što je slučaj s romantičarskom projekcijom prirode u prostor slobode i bijega od urbane civilizacije, nego postoji tek kao nijema, indiferentna kulisa za autorovo promišljanje o smrti subjekta. Takav se pripovjedni postupak može čitati kao dijagnoza suvremene zbilje kojoj autor okreće leđa smatrajući je u svakom pogledu korumpiranom. Ma koliko zgusnut i simbolički nabijen bio prostor u Bernardovim književnim djelima, on nije preslika konkretnih referenci vlastitih doživljaja mediteranskoga krajolika – one se mogu pronaći u pismima i biografskim dokumentima, nego je daleko prije odraz unutarnjih stanja i refleksije likova. Prikazane opreke Mediterana i kontinenta pri tome su barem jednim djelom utemeljene na iskustvima njegovih posjeta mediteranskim krajevima.

 

LITERATURA

Bernhard, Thomas. 2011. Brisanje. Raspad. Zagreb: Meandarmedia. (prev. S. Muhamedagić).

Bernhard, Thomas. 1998. Imitator glasova. Zagreb: Meandarmedia. (prev. B. Perić).

Bernhard, Thomas. 2015. Mraz. Zagreb: Meandarmedia. (prev. A. Pranjković Karas).

Bernhard, Thomas. 2007. Uzrok. Zagreb: Meandarmedia. (prev. B. Perić).

Bernhard, Thomas. 2001. Gespräch mit Asta Scheib. U: Martin Huber, Manfred Mittermayer, Peter Karlhuber: Thomas Bernhard und seine Lebensmenschen. Der Nachlaß. Wien: Thomas Bernhard Nachlaßverwaltung GmbH, str. 191.

Bernhard, Thomas. 1989. Drei Tage. U: Der Italiener. Frankfurt am Main: Suhrkamp, str. 86.

Höller, Hans. 2009. Kommentar. U: Thomas Bernhard: Auslöschung. Werke sv. 9 (Ur. Hans Höller) Frankfurt am Main: Suhrkamp, str. 511–573.

Huber, Martin i Wendelin Schmidt-Dengler. 2006. Editorische Vorbemerkung. U: Thomas Bernhard: Beton. Werke. Bd. 5.  Frankfurt a. M.: Suhrkamp: Frankfurt a. M., S. 135–172.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.