Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Aida Ličina Ramić

 

 

Kada je Erazmo Roterdamski izjavio da ”Najveća nada svake zemlje leži u primjerenom školovanju mladosti” obzirom na okolnosti i vrijeme u kojem je živio i djelovao vjerovatno je slutio, ali nije mogao predvidjeti do kojih razmjera će se proširiti mogućnosti obrazovanja niti koliko će se njegova uloga u društvu usložiti. To je posebno došlo do izražaja razvojem industrijalizacije te potrebom ulaganja u obrazovanje kao jednu vrstu ljudskog kapitala. Tijekom XX stoljeća institucionalno obrazovanje postalo je dostupno svima bez obzira na  porijeklo i status. Kroz institucionalni oblik obrazovanja istaknuta je odgojno-obrazovna namjera vlasti što je posebno izraženo u nedemokratskim društveno-političkim sistemima.

Poslije 1945. godine, formiranjem socijalističke Jugoslavije u skladu sa novim društveno-političkim prilikama, zaokret je nastupio na svim poljima djelatnosti pa tako i na polju prosvjetne politike. Posebna pozornost posvećivala se mladim ljudima, njihovom idejno-političkom usmjeravanju i obrazovanju u skladu s načelima samoupravnog socijalizma s ciljem izgradnje novog socijalističkog čovjeka.1

Stipendiranje kao sastavni dio prosvjetne politike vlasti, koja je bila planska i dirigirana, bilo je podređeno tim interesima. Ako stipendiranje definišemo kao pomoć za školovanje od strane pojedinaca, grupa ili vladajućih struktura onim kategorijama stanovništva koji se uklapaju u kriterije što su ih postavili nuditelji stipendija, čime se ujedno i reflektuju njihovi interesi, vidjet ćemo da je odnos stipenditora-stipednista znatno složeniji od samo puke finansijske pomoći za školovanje.

Stipendiranje u Jugoslaviji je bilo strogo kontrolirano i usmjeravano uglavnom od strane države, društveno-političkih organizacija ili od preduzeća koja su opet bila u državnom vlasništvu. Jedan dio stipendija stizao je iz drugih država kao jedan od oblika međudržavne saradnje, ali su stipendisti u tim prilikama birani pažljivo i po strogim kriterijima.2

U složenim društveno-političkim i ekonomskim okolnostima s početka 1970-ih godina došlo je do osnivanja Titovog fonda za stipendiranje mladih radnika i radničke djece kao posebne organizacije formirane na svim nivoima tadašnje vlasti od saveznog do općinskog, a od 1978. godine posebno i za Jugoslavensku narodnu armiju. Ideja o osnivanju inicijalno se javila početkom 1972. godine u sklopu obilježavanja jubileja iz Titovog života, 80. rođendana i 35. godišnjice njegovog predsjedanja na čelu Saveza komunista Jugoslavije. Od ideje do realizacije prošlo je skoro godinu i pol dana, pa je zvanično osnivanje uslijedilo 17. maja 1973. godine. Obzirom da se radilo o složenoj i glomaznoj organizaciji koja je trebala djelovati na svim administrativnim nivoima, formiranje i organiziranje fondova na republičkim, pokrajinskim i općinskim razinama odgodila je početak rada ove organizacije za još jednu godinu te su prve stipendije dodijeljene tek za školsku 1974/75. godinu.

Ako osnivanje Titovog fonda za stipendiranje promatramo u svjetlu prilika s konca 1960-ih i početka 1970-ih na društveno-političkoj sceni Jugoslavije, vidjet ćemo da ono nije bilo slučajno. Događaji koji su mu prethodili Brijunski plenum (1966), studentske demonstracije (1968), obračun s ”Hrvatskim proljećem” u Hrvatskoj i liberalima u Srbiji snažno su potresali jugoslavensko društvo tih godina. U takvim prilikama osnivanje Titovog fonda je moglo imati višestruki značaj. Najizraženija činjenica je da je Fond nosio ime ”največeg sina naših naroda i narodnosti”, predsjednika države Josipa Broza Tita, imala je dvojak značaj, prvenstveno Titovo ime osiguravalo mu je izvjesnu sigurnost i opstojnost u radu, dok je s druge strane Fond trebao odigrati ulogu u procesu jačanja kulta ličnosti Tita tih godina svojom djelatnošću. Naime, uslijed niza pobrojanih društveno-političkih gibanja u zemlji do 1972. godine javila se potreba da se dodatno naglasi osnovna integrativa snaga u zemlji, a to je bio Tito. Upravo stoga u cilju dodatnog jačanja kulta ličnosti Tita, 1972. godine po prvi put je odvojeno proslavljan rođendan predsjednika Tita od manifestacije Dana mladosti, te je Titu ponovo dodijeljen i Orden narodnog heroja, čime se željelo podsjetiti na njegovu vojnu karijeru i ratnu prošlost na čemu se kontinuirano gradio kolektivni legitimitet tadašnjih vlasti. Ovdje svakako treba napomenuti činjenicu da su osnivači fonda bile u to vrijeme najviše društveno-političke organizacije (Savez komunista, Socijalistički savez radnog naroda, Savez sindikata, Savez omladine Jugoslavije, Savezna skupština i Privredna komora) što je davalo dodatnu težinu  i značaj ovom projektu te svakako išlo u prilog gore iznesenoj tvrdnji. Pored svega navedenog, simbolično je bilo i to da je konkurs za dodjelu stipendija objavljivan, u prvo vrijeme, 25. maja, to jest na dan manifestacije Dana mladosti i proslave Titovog rođenana, premda taj datum nije uvijek bio povoljan za studente i školarce.

Značaj Fonda je i njegova osnovna funkcija, a to je stipendiranje. U skladu sa dešavanjima u toku 1968. godine i studentskim demonstracijama, koje su kao ”globalni fenomen” zahvatile i Jugoslaviju, imala su svoja posebna ”jugoslavenska obilježja”. Studentska nezadovoljstva bila su duboko vezana uz sve nepovoljniji studentski standard u to vrijeme, a posebno mjerljiv kroz pad broja stipendija i sredstava izdvojenih za njih.3 Težište stipendiranja prebacivalo se velikim dijelom na preduzeća koja nisu mogla u značajnoj mjeri da to pokriju iz razloga što su mnoga od njih slabo poslovala. Upravo po završetku studentskih demonstracija radilo se na poboljšanju standarda studenata uz ne baš dobre rezultate. Osnivanje Titovog fonda za stipendiranje može se posmatrati i u tom kontekstu u smislu pokušaja osmišljavanja drugačijih načina stipendiranja i podizanja studentskog standarda koji bi imali pored socijalne i ideološko-političku svrhu.

Radnička funkcija fonda je isticana u dva segmenta, prvenstveno kroz njegov naziv Titov fond za stipendiranje djece radnika i mladih radnika čime se apolutna prednost prilikom dodjele stipendija davala kategoriji radnika iz neposredne proizvodnje. Drugi segment je istican kroz sve dokumente iz rada Titovog fonda u kojima je stalno naglašavano kako je ideja i inicijativa za pokretanje ovakvog fonda potekla od radnika Rudnika ”Majdanpek”, a kasnije je podržana od strane lokalnih i najviših društveno-političkih organa koji su na koncu bili i osnivači organizacije. Ovime se uloga Fonda dodatno učvrstila jer je radnička klasa činila temelj društva, a vlasti su isticanjem te činjenice gradile svoj legitimitet. Vremenom Titov fond je prestao biti organizacija koja dodijeljuje stipendije samo po klasnom osnovu i proširio je svoju djelatnost i na ostale kategorije, kao što su zemljoradnici, ali do izmjene naziva Fonda, uz određene pokušaje, nije nikad došlo.

Kompletna organizaciona struktura Titovog fonda napravljena je po uzoru na jugoslavensku državu. Fondovi su organizovani na saveznom nivou, te na nivou svih republika i pokrajina, odnosno unutar svih općina kao osnovnih organizacionih jedinica Titovog fonda, što je bilo u skladu s principima socijalističkog samoupravljanja. Ovako glomazan aparat teško je funkcionisao i suočavo se s brojnim problemima posebno u onim siromašnijim općinama koje nisu imale velika preduzeća i samim time i slabiju materijalnu bazu za dodjelu stipendija. To je posebno došlo do izražaja početkom 1980-ih godina kada je sistem raspodijele sredstava za stipendiranje decentraliziran i prepušten općinama, te je to uslovilo pojavu Fondova solidarnosti iz kojih su sredstva raspoređivana nerazvijenim i izrazito nerazvijenim općinama u republikama i pokrajinama za dodjelu stipendija.

Sredstva za rad Titovog fonda osiguravana su od strane osnivača fonda na svim razinama, dok su sredstva za stipendiranje osiguravana od strane članskih priloga u Titov fond koje su mogli uplatiti pojedinačni članovi ”radni ljudi i građani” i kolektivi poput organizacija udruženog rada, samoupravnih interesnih zajednica i slično. Obzirom da članarine nisu bile obavezen te da su nerijetko uplaćivane sa zakašnjenjem ili uopće nisu uplaćivane, to se odražavalo i na sredstva kojima je Fond raspolagao. Za cijelo vrijeme postojanja Titovog fonda jedna od glavnih akcija je bila usmjerena na ”omasovljenje ” članstva Titovog fonda te na taj način i povećanje materijalnih sredstava. Članarine su činile finansijsku bazu Fonda za stipendiranje. Najveći, rekordan uspjeh je ostvaren 1980. godine kada je umro Tito. Naime, broj članova Titovog fonda Jugoslavije je udvostručen sa 841.591 u 1979. godini na 1.999.101 u 1980. godini, dok je broj članova Titovog fonda SRBiH učetvorostručen i porastao je sa 44.600 u 1979. godini na 198.114 članova u 1980. godini.

Stipendnije su dodjeljivane kako je to i naziv Fonda nagovještavao djeci radnika, učenicima i studentima i mladim radnicima, kao i djeci radnika na privremenom radu u inostranstvu. Početkom 1980-ih godina u politici stipendiranja nastupio je zaokret pa se osnova za stipendiranje proširila i obuhvatila i druge kategorije stanovništva kao što su zemljoradnici, zanatlije, nosioci samostalnog rada i slično čime se u velikoj mjeri promijenila prvobitna funkcija Fonda.

Stipendije Titovog fonda su dodjeljivane na osnovu jasno i precizno utvrđenih kriterija kroz različite pravne akte ove organizacije. Osnovni kriteriji su bili materijalni položaj kandidata, uspjeh u učenju (djecu) i radu (mlade radnike) kao i moralno-političke kvalitete, odnosno društveno-politička angažiranost kandidata ili njihovih staratelja, kao i usklađenost budućeg opredijeljenja sa potrebama društva ili organizacije iz koje dolazi (mladi radnik).

Kriteriji su se mijenjali u skladu sa iskustvima koja su stjecana u radu na terenu, pa su pored općih uspostavljani i posebni kriteriji koji su se primijenjivali tokom primanja stipendije koja se uplaćivala za cijelo vrijeme školovanja, a ne samo za jednu školsku godinu. U slučaju da je stipendista ”popustio” u učenju ili zanemario školovanje gubio je pravo na stipendiju. Ova pravila su se strogo provodila u praksi što se moglo vidjeti iz brojnih žalbi i molbi učenika i studenata po ovim pitanjima.

Odnos stipenditora, u ovom slučaju Titovog fonda, i stipendista najbolje se može analizirati upravo na osnovu kriterija za dodjelu stipendija. Kroz tu analizu utvrdili smo da postoje četiri osnovne funkcije Titovog fonda: odgojno-obrazovna, socijalna, kadrovska i idejno-politička.

Odgojno-obrazovna funkcija Fonda najbolje se može pratiti na osnovu kriterija o uspjehu u učenju odnosno na osnovu prosjeka ocjena ostvarenog tokom školovanja. Na počecima rada Fonda ljestvica prosjeka ocjena postavljena je izuzetno nisko tako da se dešavalo da uslijed drugih elementa koji su se bodovali, kao što su porodična primanja, prednost preuzimaju kandidati s lošijim uspjehom. Kako bi se popravili ovi rezultati te uslijed velikog broja kandidata koji su se prijavljivali za ovu stipendiju kriteriji o uspjehu u učenju iz godine u godinu su pooštravani tako da su stipednisti mogli biti samo odlični i vrlo dobri učenici i studenti s prosjekom ne nižim od 8.0. Kasnije su formirane posebne grupe stipednija za učenike i studente, posebne talente, dobitnike nekih nagrada ili priznanja, bez obzira na materijalno stanje u pordici. Kako bi se održao kontinuitet u radu stipendista tokom cijelog školovanja, za koje su primali stipedniju, uvođene su posebne mjere poput (de)stimulacije u slučaju ostvarivanja lošijeg uspjeha ili izvanrednih rezultata.

Drugi važan kriteriji prilikom dodjeljivanja stipendija, koji je u velikoj mjeri određivao socijalnu funkciju Fonda, jeste bio materijalni status kandidata za stipendiju. Naime, prilikom prijave kandidati su morali dostaviti potvrdu o prosječnim prihodima po članu porodice u domaćinstvu. Za mlade radnike situacija je bila nešto drugačija, prag primanja koji su imali kao kriterij za dobijanje stipendije nije se smanjivao niti pooštravao iz razloga što broj ove kategorije prijavljenih nikad nije bio veliki, na koncu je ovaj kriterij za njih potpuno ukinut kako bi se stvorili uslovi za što veći broj prijavljenih kandidata.

Obzirom da je u prvim godinama rada akcenat Titovog fonda stavljan na kriterije uspjeha u učenju i radu te materijalnog položaja, dešavalo se da je potpuno zapostavljen segment o tome za šta se stipendisti školuju, odnosno da li je produkcija kadrova u skladu sa potrebama društva uopće. Obzirom da je u Fondu isticana potreba brige za stipendiste i nakon završenog školovanja, dešavalo se da mnogi stipendisti Titovog fonda ne mogu naći posao. U skladu sa općim društveno-političkim i ekonomskim prilikama u zemlji u to vrijeme, kada se broj nezaposlenih povećavao iz mjeseca u mjesec, 1979. godine u Fondu je pokrenuta inicijativa da se ovo pitanje riješi jer se stvarala hiperprodukcija kadrova koji tržištu rada u to vrijeme nisu trebali. To je izmijenjeno odlukom da se pored ostalih kriterija prilikom dodjele stipendija vodi računa o priroitetnoj listi zanimanja po pojedinim općinama. Ova praksa je sporo i nedosljedno sprovođena pa su u Titov fond stalno pristizale žalbe stipendista kako ne mogu da ostvare svoje prava.

Jedna od funkcija Titovog fonda, koja se jasno mogla uočiti iz kriterija za dodjelu stipendija, je idejno-politička funkcija. Od svih kandidata se zahtijevalo da na konkursu dostave i dokaze o moralno-političkoj podobnosti, a za djecu iste podatke morali su pružiti i njihovi roditelji. To je u biti podrazumijevalo ”…da su aktivni u izgradnji samoupravnog socijalizma, na jačanju socijalističke solidarnosti i da su spremni da brane svoju socijalističku domovinu.” Pravila su predviđala da oni kandidati kojima preporuke budu negativne, ne mogu dobiti stipendiju. U sačuvanoj arhivskoj građi Titovog fonda SRBiH zabilježen je jedan slučaj ne dodjeljivanja stipendije za kandidatkinju iz Konjica kojoj je otac bio ”moralno-politički nepodobna” osoba, bez obzira na njezin izrazit društveno-politički angažman. Vjerovatno se uslijed svih okolnosti, uključujući i popularnost, naziv i značaj ovog Fonda, oni koji nisu imali pozitivne moralno-političke ocjene nisu ni prijavljivali na konkurse. Ideološko-politički značaj stipendiste nije prestajao po dobitku stipendije, naime od stipendista se očekivalo da tokom cijelog školovanja, za vrijeme kojeg primaju stipendiju, održavaju društveno-politički angažman. Bilo je predviđeno da se ponašanje stipendista prati, ali iz administrativno-tehničkih razloga to je bilo izuzetno teško sprovodivo jer su se mnogi stipendist školovali van mjesta svog boravka pa čak i u drugim republikama. Osim toga, unutar samog Fonda, barem u prvim godinama, nije bilo značajnih akcija s ciljem animiranja stipendista u društveno-političkom angažmanu. Tek u kasnijem periodu poduzimane su konkretnije mjere. Povod su bili Titovi jubileji 1977. godine kada su organizovane brojne manifestacije, a i programi unutar Titovog fonda na svim razinama koji su u biti podrazumijevali podjelu članski karti Titovog fonda na brojnim svečanostima, diploma, zahvalnica najboljim stipendistima i slično. Poseban angažman stipendista pokrenut je 1980-ih godina organizovanjem posebnih omladinskih radnih brigada Titovog fonda s ciljem učešća na brojnim saveznim i republičkim radnim akcijama. Bosanskohercegovačka brigada stipendista Titovog fonda učestvovala je čak na četiri omladinske radne akcije: Sanica ’82., Podrinje-Kolubara’83., Zvornik’86., Banjaluka’87. Ako se ima u vidu da su omladinske radne akcije organizirane tokom 1980-ih godina imala više idejno-politički i odgojni, nego proizvodni značaj, možemo zaključiti da su tome služile i ove akcije na koje su upućivani stipendisti Titovog fonda. Neki od bivših stipednista Titovog fonda, s kojima smo uspijeli stupiti u kontakt i razgovarati, imaju podijeljena mišljenja o tome kakva je zapravo uloga Titovog fonda bila iz njhovog ugla gledišta kao aktera tih dešavanja. Dok jedni potpuno negiraju mogućnost idejno-političke funkcije Titovog fonda, drugi je ne osporavaju. Jedna od sagovornica stipendistica, istakla je da ona smatra kako je stipendija : ”prvenstveno bila kadrovska, zatim socijalnog, a najmanje političkog karaktera (…) ali u svakom slučaju sva tri”.

Titov fond za stipendiranje mladih radnika i radničke djece je bio dio već dobro razvijenog sistema ”stvaranja socijalističkog čovjeka”, odnosno odgajanja mladih u ”duhu socijalizma”. Njegova uloga je bila višestruka, kako smo već istakli, od odgojno-obrazovne, socijalne, kadrovske do idejno-političke. Postojanje ovakve institucije nije bila jedinstvena pojava vezana samo za Jugoslaviju, slični fondovi i stipendije koje su nosile ime velikih državnika zabilježene su i u demokratskim i nedemokratskim sistemima (Marshalova stipendija, Fulbright stipendija, Fond Baraka Obame za stipendiranje, Staljinova stipendija, Lenjinova stipendija i slično). Visina stipendije za djecu radnika 20-30% od prosječnog ličnog dohotka, a za mlade radnike od 80-100% ličnog dohotka, u to vrijeme predstavljala je zaista važnu finansijsku pomoć školarcima i studentima, osim toga ona je dodijeljivana za cijelo vrijeme školovanja pa je stoga njen značaj i veći. Ako se pri tome uzme i podatak da je za vrijeme svog djelovanja od 1974. do 1986. godine, Titov fond Jugoslavije dodijelio 31.844 stipendija, tek se onda mogu imati u vidu prava širina i značaj djelatnosti ovoga Fonda. Mnogi od nekadašnjih stipendista završili su svoje studije i ostvarili su zavidne karijere. Neki od njih su uspješni doktori, advokati, profesori, a mnogi i politički radnici. No, nakon sloma društveno-političkog sistema 1990-ih godina iz mnogih biografija su netragom nestali podaci da su bili stipendisti Titovog fonda. U socijalizmu karakteristika da si bio stipendista Titovog fonda predstavljala je preporuku za svaki posao ili angažman.

 

Bilješke:

1 Stvaranje socijalističkog čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma. (ur. Igor Duda). Zagreb-Pula: Srednja Europa, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 2017.

2 Bondžić, Dragomir. Misao bez pasoša: međunarodna saradnja Beogradskog univerziteta 1945. – 1960. Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2011.

3 Klasić, Hrvoje. Jugoslavija i svijet 1968. Zagreb: Naklada Ljevak, 2012.

 

Izvori:

Arhiv Bosne i Hercegovine:

  • Titov fond za stipendiranje mladih radnika i radničke djece SRBiH

Ahiv Jugoslavije:

  • Titov fond za stipendiranje mladih radnika i radničke djece Jugoslavije

Literatura:

  • Stvaranje socijalističkog čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma. (ur. Igor Duda). Zagreb-Pula: Srednja Europa, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 2017.
  • Bondžić, Dragomir. Misao bez pasoša: međunarodna saradnja Beogradskog univerziteta 1945. – 1960. Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2011.
  • Klasić, Hrvoje. Jugoslavija i svijet 1968. Zagreb: Naklada Ljevak, 2012.
  • Ličina Ramić, Aida. ”Titov fond za stipendiranje mladih radnika i radničke djece SR Bosne i Hercegovine (1974. – 1986)”. Historijska traganja, br. 11. Sarajevo: Institut za istoriju, 2013. 9–127.

Ličina Ramić, Aida, ”Ideologizacija mladih u Bosni i Hercegovini na primjeru Titovog fonda za stipendiranje mladih radnika i radničke djece Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (1974. – 1986.)”. Časopis za suvremenu povijest (2014), 3. Zagreb:  Hrvatski institut za povijest. 474–494. 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.