Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Sead Husić

Hadžem Hajdarević: Gdje si ti ovih godina, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015.

 

U svom prvom romanu Hadžem Hajdarević ispisuje i propituje bosanskohercegovački prostor na način da kroz sjećanja personalizira prostor. Dva glavna lika su u osnovi dva podijeljena lika. Oni se, kako tekst odmiče, neminovno i očekivano, sukobe, boreći se za svoje pravo i svoj glas. Tačnije, može se na početku kazati da je javnih istina onoliko koliko ima sudionika u javnom prostoru, da narativiziranje rata, i onoga što rat donosi, u našoj književnosti se najviše ogleda kroz herojske narative i bildanje “identiteta” i, samim tim, u takvom prostoru sve istine su službene, i da  pisati o ratu, u periodu kada rat zvanično jeste, ali suštinski nije završen, jeste pisanje o sukobima koji još uvijek traju i traže svoj “glas” u javnom prostoru, legitimizirajući tako svoj ratni identitet i ono za šta su se “borili”.

Roman Gdje si ti ovih godina smješten je u naše vrijeme, postratno i tranzicijsko, i realizira se u jednoj godini, s upornim vraćanjem na iščezlo, koje čovjeka određuje u mjeri u kojoj je on zatečen trenutkom u kojem živi. Naime, želimo kazati da je Hajdarević ovim romanom propitao sudbinu našeg prostora, što ovaj tekst čini savremenim ne samo prema temi koju obrađuje, nego i načinu pisanja. Poetika romana, budući da u kulturološkom i književnom krugu kojem pripada autor metanarativne igre i slični književni postupci ne garantuju “čitanost”, najvećim dijelom je mimetičkoga karaktera i realizira se na granici između fikcije i fakcije, između onoga što je bilo i onoga kako je trebalo biti. Drugim riječima, ovaj roman u sebi sadrži žive likove, odnosno, prepoznat ćemo mnoge ličnosti iz našeg političkog i javnog života koje još uvijek susrećemo u istom nam prostoru. To, naravno, ne govori da se roman čita u tom “živom” smislu, nego, prije svega, kao jedna mogućnost, što književnost i jeste. Ono što izbija u prvi plan kada čitamo ovaj roman jeste način na koji je on napisan. Roman je napisan da prati dvije priče, dva teksta – jedan je tekst o piscu Halimu Hajdareviću, a drugi je tekst o čovjeku koji dolazi piscu Hajdareviću. U pitanju je Ibrahim Barlov, ratni komandant, i, kako se može iščitati, onaj čovjek koji je na beskrupulozan način došao do položaja u javnom životu. Ko je Halim Hajdarević, pisac, a ko je Ibrahim Barlov, ratni komandant?

Halim je nepoznati pisac. Ponešto je od svog književnog stvaralaštva uspio objaviti. Nije imao ambicija da postane pisac. Naprotiv, sve vrijeme je, sjećajući se svog brata, koji je poginuo dvije godine prije rata, isticao njegov književni talent. Halim radi u jednom autosalonu. Za vrijeme rata bio je na Zapadu sve do potkraj devedesetih godina.

Jednog jutra, tačnije, 3. januara 2004., Halimu dolazi na vrata komandant Ibrahim sa željom da Hajdarević napiše roman o njemu i njegovim ratnim putešestvijama. Ibrahim je, najtačnije kazano, paradigma bosanskohercegovačkog čovjeka, koji je u vrijeme rata i poslije ostao dosljedan sebi, ali na beskrupulozan način, baveći se svim nedopuštenim  radnjama s ciljem da eliminiše sve one koji će mu stati na put. Tu se krije njegova potreba da ima roman o sebi, svoju istinu koju će, naravno, drugima pokazivati te “želja” da odabere neafirmisana pisca, tj. ovdje se radi o čovjeku koji tek, pišući o Barlovu, otkriva njegovu mračnu stranu i istinu onog vremena i prostora kada pisac nije bio tu. Dakle, roman prati dvije priče, dvije radnje, dvije mogućnosti. Zamišljen kao odraz u vodi, prvi tekst u sebi sublimira drugi i to na način da pisac Hajdarević ne iznevjerava sebe, on želi  ovjekovječiti tekst/roman o Barlovu istinom i ostati dosljedan etičkim, a nikako onim principima koje mu Barlov sve vrijeme nameće.

Naravno, Hajdarević stradava zbog istine na isti onaj način na koji mnogi stradavaju u ratu i u mirnodospkim uslovima života. Taj Hajdarević je čovjek koji je doveden pred svršen čin. On je kontekstualiziran vremenom, prostorom i svojom sudbinom, koja ga determinizira do same ivice identiteta. On je, prije svega, neko ko je napustio svoju domovinu i čovjek koji joj se nakon rata vratio i zatekao istu onu dramu koja se mogla, u njegovim kontemplacijama, prepoznati i prije nego što će se desiti. Halim je lik s očitom krizom identiteta ili, bolje je kazati, onaj koji je doveden, rekli smo, pred svršen čin i kao takvom onemogućeno mu je realiziranje u pravom smislu te riječi. Nije htio biti pisac – postao je. Nije htio učestvovati u kolektivnom ludilu – sve vrijeme je zbog toga etiketiran. Nije htio prihvatiti očev vjerski autoritet – dobio je očev prijekor. Zapravo, koliko god je postojala potreba da se ispriča život Ibrahima Barlova, narator je, i to je jedna od boljih odlika ovoga romana, uspio u dva pravca: prikazati istinu i ono što se oko istine dešava te potrebu onih koji su ostali dosljedni sebi u zlu kako bi to zlo sakrili. Tačnije, ovdje imamo sukob dvaju svjetova, dviju istina, dviju mogućnosti. Drugim riječima, u svim fotokopijama koje Ibrahim Barlov donosi piscu Hajdareviću za potrebe pisanja romana, otkriva nam se jedna narcisoidna, u zlu velika i pohlepna slika čovjeka, koji je želio zagospodariti svima na najbrutalniji način. Tom konceptu i toj istini se pisac Hajdarević suprotstavlja, gdje se ovaj tekst realizira na jedan, pored toga što se može čitati, prije svega, kao politički, ljubavni, porodični roman, detektivski način, što je pisca dovelo do stradavanja. Tačnije, taj koncept detektivske igre očit je, ali i oni kojima se ta igra nije svidjela, koju možemo prepoznati u našoj najbližoj prošlosti. Naime, rekli smo da se roman u najvećem dijelu realizira u mimetičkom ključu i otuda je blisko nam i čitljivo stradavanje Atifa Mešaka, čovjeka koji je previše znao i stradao je na isti način koji možemo prepoznati u raznim izvještajima sigurnosnih službi. Naime, stradavanje Atifa Mešaka dešava se u istom ključu, istom “rukopisu” koji možemo vidjeti u našem javnom prostoru.

S druge strane, najuspjelija priča u ovom romanu je o slikaru Amiru Žigi, koji se za vrijeme rata suprotstavio zlu na njemu najintimniji način, spalivši sve svoje slike i prešavši na drugu stranu, na onu protiv koje se borio. Žiga je, suprotstavljujući se totalitarizmu i ukalupljenim mišljenjima i pravilima, ostao na margini, ne mogavši sačuvati zdrav razum. Za razliku od pisca Halima Hajdarevića, Žiga je lik koji nije iznevjerio sebe. Halim Hajdarević je, kao što je zabilježeno, uvučen u igru iz koje se, koliko zbog novca i “privilegija”, toliko zbog umreženosti i jako dobrog posmatranja Ibrahima Barlova, nije uspio izvući. U tom smislu, Hajdarević sebe ne iznevjerava u fiktivnom sažimanju pišući dva romana, jedan naručen od komandant a  drugi kao proizvod vlastitog detektivskog posla. Naime, u romanu postoji princip uhode, gdje se ovaj prostor čita nesigurnim i nepovjerljivim. Na tragu na kojem se našao Halim Hajdarević, kontekstualiziran političkom i svakom drugom igrom, narator ovoga romana nedvosmisleno pokazuje jednu istinu u kojoj se čovjek, zatečen poviješću, realizira kao polusvijet, ili, u najboljem slučaju, ako tako o tome možemo govoriti uzimajući u obzir njegovo stradanje, kao slikar Žiga. U obje realizacije Čovjek je zatečen poviješću.

Analogno rečenome, ovaj roman može se u prvom planu čitati kao politički. U tom smislu, u romanu da se primijetiti koliko je ovaj prostor duboko politokratičan. Tačnije, politokratija je osnovni model po kojem se ovdje živi i misli. To se najbolje ogleda u razmjeni kulturnoga dobra, tj. za vrijeme komunizma na zidu Halimova oca bio je uramljen Tito, dok je, u vremenu u kojem se roman odvija, na istom zidu postavljen vjerski materijal, tj. lehve i ostali islamski dekor. Na tragu ovoga romana otkriva nam se prostor koji sve vrijeme upada u određene kolektivne zablude i tranzicije, prostor u kojem se povijest, kao nigdje drugo, ogleda u našim životima, jer se, nažalost, ovdje sve vrijeme bavimo poviješću koja je propala, ali i koja se, da nesreća bude veća, obnavlja. No, mitomanski pristup ne može donijeti nikakvu drugu budućnost izuzev one u kojoj autor ovoga romana Hadžem Hajdarević u epilogu navodi. Tačnije, onako kako je Andrić, da ga parafraziramo, jedne prilike zapisao kako unutarnji odnosi ovog prostora uvijek bivaju određeni vanjskim utjecajem, tako i Hajdarević, na ambivalentan način, završava ovaj roman. Nama ostaje želja i potreba za boljim svijetom i književnošću koja će se, koliko god naivno zvuči, realizirati u jednom drugom pripovjedačkom ključu.        

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.