Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Hannah Arendt: Izvori totalitarizma, Disput, Zagreb, 2015.

Piše: Mario Kopić

 

Premda se počesto može naletjeti na tvrdnju da je pojam totalitarizma naknadno iznašašće propagandista hladnoga rata, smišljeno kako bi se poistovjećivanjem s nacističkom Njemačkom diskreditirao Sovjetski Savez i obeščastio antifašizam, stvari stoje drukčije. Pridjev „totalitaran“ ušao je u uporabu još između dva svjetska rata kako bi se označio dotad neznani tip političkog poretka u kojem jedna stranka posvema pokorava podanike svojoj vlasti, prisiljava ih na slijepu poslušnost i uređuje njihov javni i privatni život. Pojam će svoju analitičku preciznost pridobiti u drugom poraću, poglavito djelom Hannah Arendt i američkih politologa koji će se nadahnuti njezinim uvidima. Kao istinska baštinica njemačke antitotalitarne misli iz tridesetih godina, Arendt će imati smjelosti prekršiti, u poslijeratnom složaju, stvorenu vulgatu zabrane uspoređivanja nacističkog i komunističkog režima, nudeći nam ne samo njezinu obnovu nego i proširenje. Opsežna Arendtina knjiga o izvorima totalitarizma ugledala je svijet 1951. godine.  

Hannah Arendt njemačka je Židovka, protjerana iz Njemačke nakon 1933. godine u Francusku, internirana s majkom u ženski sabirni logor Gurs na jugu Francuske prije odlaska u Sjedinjene Države 1941. godine, gdje će 1951. postati američkom državljankom. Ta njezina konačna pripadnost Americi znači da joj je Amerika ponudila okruženje u kojemu je mogla živjeti kao slobodna građanka. U pismu svojem učitelju i prijatelju Karlu Jaspersu, 26. siječnja 1946., ovim riječima opisuje svoje prve američke dojmove: „Ovdje zbilja postoji takvo nešto kao sloboda i snažan osjećaj kod mnogih ljudi da bez slobode nije moguće živjeti. Republika nije prazna zabluda, a činjenica da ovdje ne postoji nikakva nacionalna država i nikakva navlastita nacionalna tradicija… stvara slobodarsku ili bar nefanatičnu atmosferu. Tome treba dodati da se ljudi ovdje u velikoj mjeri osjećaju suodgovornima za javni život, što meni nije poznato ni u jednoj europskoj zemlji… Ovdje postoji veliki političko-praktički razum, kao i strast da se stvari dovedu u red – to straighten things out – i da se ne trpi suvišno siromaštvo, da se posred zbiljske ubojite konkurencije sačuva smisao za fair chance… Temeljno proturječje zemlje jest politička sloboda pri društvenom ropstvu“.

Odlučno moderna, odrezana od tradicije, ona više nije ni Njemica ni Židovka, no pasionirano ostaje i jedno i drugo. Ponajdublji izražaj njezina bića jest vjernost spram njemačke kulture, napose jezika i pjesništva, koji potječu još iz studentskih dana, kada je studirala filozofiju, protestantsku teologiju i klasičnu filologiju kod Heideggera, Bultmanna, Husserla i Jaspersa. Cijeloga će života nositi sa sobom ono što je naučila od svojih učitelja, a to je patos istine. Usto se zanimala i za cionizam, ponajprije zbog omraze spram psihologije asimiliranog Židova što se, kako je pokazala u biografiji o Rahel Varnhagen, tako silno trsi pronaći svoje mjesto i integrirati u antisemitsko društvo: „Nema asimilacije ako se samo napusti vlastita prošlost, a tuđa ignorira. U jednom društvu koje je, u cjelini gledano, bilo neprijateljsko spram Židova – a sve do našeg stoljeća to su bile sve zemlje u kojima su Židovi živjeli – moguće je bilo asimilirati se samo ako se asimilirate u antisemitizam“. Hitler ju je osudio na židovski usud – parveni ili parija. Prezirala je usud parvenija, svjesno slijedila usud parije, odlučivši živjeti i djelovati u ambijentu njemačkih boemskih emigranata u Parizu i New Yorku. Jednom ju je zgodom Hans Morgenthau, donekle nestrpljivo, upitao kako se ona zapravo politički određuje. Je li konzervativna? Je li ljevičarka? Odgovorila je: „Ne znam, odista ne znam i nikada to nisam znala… Ljevica misli da sam konzervativna, a desnica da pripadam ljevici, da sam antikonformist (maverick) ili bog zna što drugo. Moram reći da mi je to posve svejedno“.

U ozračju općeg ravnodušja prema sudbini Židova, Arendt se ističe upravo strašću s kojom dijeli tu sudbinu, bori se protiv nje i nastoji je razumjeti. Njezin je glas jedan od prvih i već početkom 1943. upozorava javnost na apokalipsu europskih Židova. Bolje od ikoga razumije zastrašujuće, dotad neviđene dimenzije onoga što se odigrava u nacističkoj Njemačkoj. Ostat će tako Arendt, kako lijepo kaže François Furet, svjedokom protiv Njemačke, nakon što je bila njezinim djetetom.

Zamisao knjige koja će biti objavljena pod naslovom Izvori totalitarizma porodila se najvjerojatnije 1943. godine, kao projekt koji je kanio promisliti nekorisnost židovskog masakra. Najprije ne vjerujući stravičnim vijestima što su pristizale iz Europe, Hannah se Arendt u njih uvjerila početkom 1943. godine. Zašto im otprve nije vjerovala? Zbog toga što se u ratovima obično sukobljavaju neprijatelji, dočim je židovski masakr bio nešto posve drugo. Kako je rekla u znanom televizijskom razgovoru s Günterom Gausom: „Odlučujući je bio dan kada smo doznali za Auschwitz… To je bio onaj navlastiti šok. Prije toga se moglo reći: eto, ima se neprijatelje. To je posve prirodno. Zašto neki narod ne bi imao neprijatelje? Ali ovo je bilo nešto drugo. To je zbilja bilo kao da se otvorio ponor. To se nije nikada smjelo dogoditi“. Iznimnost se misli Hannah Arendt potvrđuje na spojnici mišljenja i događaja: „Sama misao izvire iz događajâ proživljenog iskustva i mora za njih ostati vezana kao za svoje jedine orijentire“. Arendt zadaću razumijevanja suprotstavlja velikoj teoriji, koja svagda teži pojedinačno supsumirati pod vladavinu načela, i objašnjenjima povjesničara, koja se sastoje u kauzalnom ulančavanju odnosa. Razumijevanje je beskrajna djelatnost kojom poimamo zbiljnost i nastojimo se s njom pomiriti, pokušavamo njezinom pomoći biti u svijetu kao kod kuće. Drugim riječima, razumjeti sebe, odnosno iskati u svijetu, u kojem prebivamo. kako je neka stvar poput totalitarizma bila moguća. Otuda i motto knjige o totalitarizmu, preuzet od Karla Japersa: „Niti se predajemo prošlosti niti budućnosti. Odlučujuće je (es kömmt darauf an) da se bude posve sadašnji (gegenwärtig)“.

Pitanje koje se postavlja u svezi s nacizmom jest pitanje užasnosti njegove originalnosti. Originalnost nacizma, prema Arendt, nije užasna zato što je s njim u svijet došla jedna nova „ideja“, nego zato što njegova vlastita djelovanja konstituiraju prekid s cjelokupnom našom tradicijom. Ona su jasno rasprskala naše kategorije političkog mišljenja i naše kriterije moralnog suđenja. Kako onda razumjeti nacizam?

Nijedan od „uzročnika“ koji je moguće navesti i pripisati mu ga ne može ga per definitionem pokriti, budući da bismo ga time reducirali na ono što mu je prethodilo. Zato radije valja dokučiti njegove „izvore“ i teren na kojemu su se njegovi različiti „elementi“ kristalizirali. Objašnjava sama autorica, u polemičkom kontekstu: „To što sam učinila… bilo je otkriti glavne elemente totalitarizma i analizirati ih u povijesnim pojmovima, slijediti ove elemente u povijesnoj prošlosti tako daleko koliko je to moguće, koliko sam smatrala umjesnim i nužnim. To znači: nisam pisala povijest totalitarizma nego ga analizirala u kategorijama povijesti… Knjiga, prema tome, nema posla realno s ‘izvorima’ totalitarizma, kao što je to nesretno označeno u naslovu – nego nudi povijesno objašnjenje elemenata koji su se iskristalizirali u totalitarizam, i to objašnjenje prati analiza elementarne strukture totalitarnih pokreta i same vladavine. Elementarna struktura totalitarizma je potajna struktura knjige, dočim joj puno jasnije jedinstvo daje određeni temeljni koncept koji poput crvene niti prožima cjelinu“.

Arendt identificira prvog velikog krivca: nacionalnu državu, onakvu kakva se razvila u okrilju europske povijesti i koja opsjeda duhove još od 16. stoljeća naovamo. Njezina je kulminacija koincidirala s počecima njezine patologije u drugoj polovici 19. stoljeća. Naime, u Europi se krajem 19. stoljeća nacionalne države suočavaju s problemima koje nisu kadre razriješiti: antisemitizmom kao šovinističkom reakcijom na „židovsko pitanje“ što ga asimilacija nije riješila i imperijalizmom kao nacionalističkim oblikom univerzalizacije svijeta. Nacistička je država na te izazove, koji su se pojavili u osamdesetim godinama 19. stoljeća, odgovorila istodobno zločinački i sumanuto.

To je polučilo različite planove što će ih Arendt u glavnim crtama kovati za svoj spisateljski podvig u periodu od 1944. do 1946. godine i koji se zasnivaju na sljedećem nizu: raspad nacionalne države – antisemitizam – imperijalizam – rasistički imperijalizam (nacizam). Termin rasistički imperijalizam (race-imperialism), kojim označuje nacizam, preuzet će od Franza Neumanna, no novina koja se javlja jest pojava riječi „totalitarizam“ u posljednjoj inačici plana zasnovana na „tri stupa pakla“, kako je najprije i mislila nasloviti svoju knjigu, početkom 1947. godine: antisemitizam – imperijalizam – totalitarna vladavina. Zajedno s tim pojmom nameće se, štoviše, opetovano pojavljuje, usporedba iz tridesetih godina, koja će nakon 1945. gotovo postati tabu: povezivanje dvaju totalitarizama stoljeća, totalitarizma nacističke Njemačke i totalitarizma komunističkog Sovjetskog Saveza.

Otuda nekoherentnost Arendtine knjige. Prva dva dijela odnose se na antisemitizam i imperijalizam, a napisani su i djelomice objavljeni u obliku članaka između 1944. i 1946, u periodu u kojem je autorica imala na umu samo prikazati izvore nacizma. Ne odnose se ta poglavlja jedino i samo na njemačku povijest. Prije se može reći da se odnose na Europu općenito i na podzemne,  ali masivne struje koje su prodrle i izazvale propast i raspad nacionalne države, što je ozađe njemačke katastrofe. Primjerice, moderni antisemitizam, koji je kod Arendt neodvojiv od prethodne asimilacije Židova u okviru nacionalne države, očituje se prvenstveno u Njemačkoj i Francuskoj 19. stoljeća. Imperijalizam pak, koji je povezan s neobuzdanom voljom buržoazije za ekspanzijom i koji dovodi do čiste dominacije čovjeka nad čovjekom, u odsutnosti bilo kakvog određenog političkog tijela, nadasve je europski fenomen. Politički savez „svjetine (mob) i kapitala“ što ga imperijalizam proizvodi, učvršćen rasističkom ideologijom, Arendt otkriva u Francuskoj, u aferi Dreyfus, i u viktorijanskoj Engleskoj, u ideji rasne superiornosti kolonizatora, ideji raširenoj po cijelom Britanskom imperiju. Naposljetku, u njegovoj kontinentalnoj inačici, u proto-totalitarnim pangermanskim i panslavenskim pokretima. U potonjem slučaju, kriza nacionalne države doseže svoj vrhunac, budući da su njezine tradicionalne stranke, pa čak i sam njezin legitimitet, dovedeni u pitanje u ime rasističke ideje koja je šira od te nacionalne države, optužene za njezinu izdaju. Ostaje tako činjenica da je vrlo lako i možda prijeko potrebno postaviti u odnos pangermanizam i nacizam, no sugerirana implicitna povezanost panslavizma i sovjetskog komunizma ostaje u najmanju ruku proizvoljna.

Knjiga Izvori totalitarizma, koju je Arendt napisala uz golemu pomoć svojega supruga Heinricha Blüchera, zapravo je amalgam dviju knjiga. Prva se odista bavi izvorima totalitarizma, no Arendt pritom ima na umu jedino nacizam, propitujući samo pojavu modernog antisemitizma i ideologija rasne superiornosti. Druga, koja čini treći dio, napisana je nešto kasnije, 1948-1949, i baštini tradiciju na koju se još 1934. pozivao Waldemar Gurian. Posrijedi je sistemska usporedba između Hitlerova i Staljinova režima. Drukčiji je ne samo predmet, nego i pristup. U prva dva dijela Arendt se umnogome oslanja na socijal-demokratsku i marksističku tradiciju, od Hilferdinga do Neumanna. Otuda njezino upisivanje rasizma u univerzalizaciju svijeta kapitalom. U trećem pak dijelu, antiliberalnu i antiburžoasku polemiku odmjenjuje analitičko raskrivanje „totalitarnih“ instrumentarija i ideologija kako ljevice tako i desnice. Uloga kapitala iščezava. Derasinirana i dehumanizirana „svjetina“, koja kod Arendt predstavlja opreku slobodnom građanstvu, odlika je kako staljinističke Rusije tako i nacional-socijalističke Njemačke. Komparacija se obavlja iz posve drugog, poglavito fenomenološkog pogledišta.

Temeljni uvid na kojem počiva usporedba dvaju totalitarizama glasi da epoha koncentracijskih logora kao tvornica smrti nije okončana. U njezinim očima, postojanje široke mase ljudi otrgnutih od svojih korijena, obespravljenih, podvrgnutih apsolutnoj samovolji vlasti i tretiranih poput predmeta društvenog eksperimentiranja, distinktivna je crta totalitarističkih društava. Dakako da su se u svim epohama pojavljivali despotizmi, tiranije, diktature. No totalitarna je užasnost nova po tome što ona, unatoč tome što je ljudsko djelo, prekoračuje granice ljudskog bivstvovanja apsolutnim uništenjem tog samog ljudskog bivstvovanja. Drugim riječima, ona čini suvišnim ljude kao ljude. U europskoj duhovnoj tradiciji ne postoji ništa na što bismo se mogli osloniti u nastojanju da razumijemo taj fenomen koji nas suočava sa svojom užasnom zbiljom i koji ruši sve standarde koje znamo.

Postojbina je totalitarnog užasa moderna demokracija, odnosno, bolje rečeno, degradirani oblik demokracije u kojem društvo biva tek agregatom međusobno izoliranih pojedinaca, lišenih ne samo građanskih ligatura, nego i klasne solidarnosti, imajući tek puku snagu brojnosti, mobiliziranu oko elementarnih emocija investiranih u jednog demagoga. To je patološki kraj buržoaskog individualizma koji se transformirao u antiburžoasko nasilje. Politika ovdje još postoji samo u primitivnom obličju potrebe za jedinstvom. Domovina građana, prirodno kućište slobode, postala je instrumentom besprimjernog porobljavanja, na koje ne samo što se pristaje, nego se i u sav glas potražuje. Nakon što je mase ustoliče, totalitarna diktatura konsolidira teren na kojem se uspostavila, lišavajući društvo svih onih sredstava autonomije koja su mu još mogla preostati. Hitler je uništio Ländere, stranke, aristokraciju, neovisne udruge; ono što nije razorio, podčinio je aparatu jedne jedine stranke. Staljin pak, baštinik režima u kojem je privatno vlasništvo ukinuto, uspio je likvidirati čak i seljaštvo, da o klasama i strankama ne govorimo… Boljševička partija suvereno vlada nad jednim jedinim univerzalnim plebsom atomiziranih pojedinaca. No oba režima do kraja uživaju podršku masa koje su istodobno i očarane i izložene teroru.

Hannah Arendt će totalitarizam odrediti upravo kao spoj ideologije i terora. Premda tu misao nalazimo već u izdanju iz 1951., pomnija analiza ideološko-terorističke naravi totalitarnih režima pojavit će se tek dvije godine kasnije, u Review of Politics, od srpnja 1953., pod naslovom Ideologija i teror: Novi oblik vladavine. Tekst koji je prvi put predstavljen javnosti u obliku predavanja na Sveučilištu Notre-Dame, postat će naposljetku završnim poglavljem ponovljena izdanja Izvora totalitarizma iz 1958. godine. I bit će nedvojbeno najbolji dio knjige.

Ono putem čega čovjek masovne demokracije odustaje od svoje jedinstvene individualnosti i svoje sposobnosti spontane misli i čina i predaje se u ruke Vođe dano je ideologijom. Kod Arendt, ideologija ne označuje skup ideja ili predodžbi što ih neko društvo ili određena epoha dijeli, nego zatvoren sustav tumačenja povijesti koji nipošto ne može podnijeti nepredvidljivost koja potječe iz čovjekove kreativnosti, njegove sposobnosti da proizvede nešto novo što nitko nikada nije mogao predvidjeti. U totalitarnom društvu poredak više ne organiziraju konvencije koje uređuju društvene ili političke odnose. Zakon toga društva identičan je zakonu kretanja neke nadljudske sile, Prirode (nacistički biologizam) ili Povijesti (marksizam-lenjinizam), ukida svako odstupanje od svoje osnove i ima samo jedan jedini cilj: u svakom času slijediti smjer povijesnog kretanja, tumači kojeg su Partija i, unutar Partije, Vođa. Tako je teror prirodni instrument totalitarnog društva. Nije posljedak okolnosti, kao kod tiranije, nego je bitan, totalan i posvema prekriva područje političkih i građanskih zakona, među kojima povijest, na svojemu hodu prema savršenom društvu i novom čovjeku, ne pravi nikakvu razliku. Njegova svrha nije toliko slamati opozicije – koje vrlo brzo nestaju – koliko izmišljati ih kako bi se pretvorile u ilustraciju njegova hoda. Nepokolebljivo odlučan uništiti sve podjele unutar društvenog tijela i dokinuti sve što međusobno razdvaja pojedince, posežući čak i u njihov najosobniji, najintimniji prostor, teror u ime svih provode svi nad svima i jedina je sila zakona u tom svijetu lišenom zakona. Koncentracijski logori kao mjesta apsolutnog terora raskrivaju samu bit totalitarizma: sve je moguće!

Tehnički gledano, Arendtina je knjiga napisana na brzu ruku, skrpljena od dijelova i komadića, proteže se na odveć dugi niz godina, loše komponirana. Započeta je kako bi se analizirao nacizam, a okončava političkom teorijom koja je primjerenija komunizmu. Potvrđuje radikalnu novost totalitarnog fenomena, a posvećuje polovicu djela traganju za njegovim izvorima, uz ograničenje na njemačku stranu. Miješa staru kritiku masovne demokracije s (ideološkom) kapitalističkom genealogijom fašizma. Nadovezuje se na Gurianovu (kao i Voegelinovu) tezu o fundamentalnoj nehumanosti „ideoloških“ režima kao sekulariziranih religija, ne suprotstavljajući im, poput njega, božansku transcendenciju. Naposljetku zastupa tezu da se totalitarni fenomen zasniva na „visoko atomiziranom društvu“ s „natjecateljskim strukturama i odgovarajućom osamljenošću individue“, što je zacijelo osobno iskustvo, no time jedva opisuje društvo zakašnjele njemačke nacije, uglavljeno u tradicionalne strukture. No knjizi valja sve te i ine konfuznosti i protuslovlja unutar povijesnog i sociološkog diskursa i filozofsko-političke konceptualizacije oprostiti upravo u ime sumorne siline koja je potpunomice prožima i spomenute blistavosti njezina završnog poglavlja. Iz nje odzvanja eho nujne kantilene poraća, njemački zločini, židovski genocid, katastrofe slobode, sovjetski koncentracijski logori koji žive i nakon nacističkih logora. Ukratko, ona je literarno djelo u pravom smislu te riječi. Kako je zapisao talijanski književni kritičar Pietro Citati: „Ona nema ekvivalenta u 20. stoljeću: knjiga o povijesti kulture, ekonomije i politike, pripovijest o činjenicama i idejama, analiza srca, vizija, protest, roman, na brzu ruku napisano djelo, pamflet, optužba pred Božjim sudom, a ponajprije, prikrivena teološka knjiga“.

Godine 1951. Hannah Arendt, nakon 18 godina „izbrisanosti“, dobiva američko državljanstvo, što je detalj krcat značenjem. Jer njezina je spoznaja, na primjeru izraelske države, da na faktičnoj razini građanske (državljanske) slobode, budući  da njihovim političkim, odnosno ustavno-pravnim uvjetom, prethode ljudskim pravima. Ako nemaš državljanstvo, i građanske slobode što iz njega proishode, ako si raseljena osoba, ljudska ti prava kao takva malo pomažu. Otuda značenje moderne, nacionalne države kao dodjeliteljice nacionalnosti, odnosno statusa državljanina. Drugim riječima, nacionalna država može postojati bez građanskih sloboda, ali građanskih sloboda nema bez nacionalne države. Tek građanske slobode jesu ona (politička) prava koja uspostavljaju pravo na (temeljna, „prirodna“) ljudska prava. Čovjek koji nije državljanin, čovjek bez građanskih sloboda, ne može na faktičnoj razini ostvariti prava sebe sama kao čovjeka: prava čovjeka kao čovjeka. Ta Arendtina spoznaja, kao trajna legitimacija svih zahtjeva naroda za samostalnošću i vlastitom (suverenom) državom, bit će posebice aktualizirana u vrijeme raspada komunizma, kad ćemo u Europi biti svjedoci rođenja više nacija, odnosno naroda sa svojom državom. A bit će aktualizirana i danas, u sve žešćim previranjima oko nacionalnog suvereniteta u okrilju nad-nacionalne Europske unije. Iako terminološki neprecizan, jasan je Arendtin stav spram unitarne, centralističke države, iskazan u djelu Moć i nasilje (1970): „Danas možemo opažati neobično ponovno oživljavanje nacionalizma što smo ga obično razumjeli kao odmak u desno (Rechtsruck), no vjerojatnije je da ukazuje na rastući otpor svjetskih dimenzija prema ‘veličini’ kao takvoj. Dok je prije nacionalni osjećaj nastojao koncentriranjem njihove političke svijesti različite skupine naroda asimilirati u ‘naciju’, danas možemo opažati kako svojevrstan etnički ‘nacionalizam’ počinje prijetiti raspadom čak i najstarijih i najčvršće izgrađenih nacionalnih država. Taj najnoviji nacionalizam nije šovinistički i ekspanzionistički. Naprotiv, Škoti i Velšani, Bretonci i Provansalci, etničke skupine kojih je uspješna asimilacija bila preduvjetom nacionalnih država, žele se nanovo odvojiti od ‘nacije’ i odupiru se centralizaciji svih političkih i administrativnih funkcija u glavnom gradu, koja je karakteristična za nacionalne države“.  

Naposljetku, možemo samo pozdraviti zakašnjeli (integralni) prijevod Izvora totalitarizma na hrvatski jezik, kao i ironizirati već stanovito vrijeme uočljivu konverziju nekih oronulih marksomana u poletne arendtomane. Desetljećima domaći teorijski i univerzitetski krajolik nije htio ni čuti za alternativnu sliku stvari, napose za kritiku totalitarizma, kao i svakog oblika kolektivizma, a studente o tomu nije imao tko podučiti. Možda bi stvari, bar u sferi duha, izgledale drukčije da smo već od pedesetih godina prošloga stoljeća imali, uz predloženu, prevedene i prostudirane knjige kao što su Put u služništvo von Hayeka, Kolektivna privreda von Misesa, Otvoreno društvo Karla Poppera, Izvori totalitarne demokracije Jacoba Talmona… Tako bismo, recimo, od Arendt mogli i ovo naučiti: „Ruske satelitske države u Istočnoj Europi su naravno samo filijale boljševičkog pokreta vođenog na jedinstven način iz Moskve, a domaći diktatori, koje je Moskva postavljala i smjenjivala, samo su njegovi agenti. Drukčije stoje stvari s Titom u Jugoslaviji, jedinoj zemlji koja je iz sebe porodila snažan oslobodilački pokret. A Tito nije samo raskinuo s Moskvom radi svoje vlastite neovisnosti, nego se istodobno odrekao uistinu totalitarnih metoda prema ruskom uzoru i zadovoljio se nekovrsnom jednopartijskom diktaturom. Po svemu sudeći, shvatio je da je potpuno razvijena totalitarna vladavina u tako maloj zemlji kao što je Jugoslavija neprovediva, jer bi odveć velik postotak stanovništva bio ‘izbrisan’“. Ovako smo, u drugom desetljeću 21. stoljeća, svjedoci da je Hegelovu misao o približavajućem kraju povijesti svladala Nietzscheova predstava o vječnom vraćanju jednakog u najdubljem smislu, dakle vječnom vraćanju volje za moć. Totalne ideologije, te izazivačice totalitarnih pokreta, odnosno nositeljice totalitarizama, stalno nam se vraćaju, premda ne vode nikamo, odnosno vode u – ništinu. Tek mala nam je pritom utjeha Arendtin uvid da totalitarizam kao trajno stanje nije moguć i da u sebi nosi klicu vlastite propasti.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.