Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mirko Božić

Foto: Magdalena Blažević

Almin Kaplan: Mostarska zbirka (VBZ, 2017.)

 

Književnost koja je u Bosni i Hercegovini nastala u zadnjih tridesetak godina može se relativno uspješno podijeliti prema dva kriterija: kronološkoj starosti teksta u odnosu na rat, te uzrastu autora, koji se i sami dijele na prijeratnu i poratnu generaciju. To je utjecalo ne samo na njihov stil pisanja i formativnu lektiru, nego i tematiku i perspektivu. Iako formalno pripadaju istom jezičkom prostoru, s vremenom se između autora mlađe generacije u BiH i Hrvatskoj formirala značajna razlika prije svega u tematskom, a onda i stilskom pogledu. To se odlično vidi u pisanju rečene poratne književne generacije kojoj pripadaju, u međuvremenu afirmirani autori, poput Elvedina Nezirovića, Adnana Žetice, Marka Tomaša te autora Mostarske zbirke, Almina Kaplana, objavljene u izdanju zagrebačkog VBZ-a 2017.g.

Autor knjige već je otprije poznato ime na regionalnoj književnoj sceni, dobitnik je književnih nagrada u BiH i inozemstvu. Njegove se tri zbirke poezije mogu nazvati književnim događajem u najboljem smislu te riječi, a to posebno važi za zbirku Ospice, koja je naišla na široku afirmaciju u javnosti. Ne manje važno, Kaplan nije samo klasični sudionik književne scene, nego i aktivni kulturtreger kroz rad na književnom portalu Strane, koji je, unatoč neobjašnjivoj neprimjećenosti u mainstreamu uspio izgraditi reputaciju koja, srećom, daleko nadilazi granice Bosne i Hercegovine. Čak i više od toga, educira i odgaja publiku objavljujući autore za koje mnogi prvi put čuju. Nešto što bi – u sretnijim zemljama – brinulo ministarstvo kulture, umjesto individualnih inicijativa na principu pokušaja i pogrešaka.

Mostarska zbirka je svojevrsni lirski vodič jednog outsidera po gradu u kojem radi, i u ovom pogledu podsjeća na Gbaka-Brédéov roman Čovjek stup, gdje jedan Afrikanac, zaštitar, pripovijeda o nevidljivim licima Pariza, iza fasade kulture i glamura. Kaplan Mostar ne secira ni toliko opsežno ni toliko duboko. Umjesto toga, plete finu lirsku mrežu kroz koju ne vidimo samo minijaturne narative, nego i emotivnu aparaturu sa kojom barata Kaplan pri konstruiranju kako stiha, tako i pjesme: od ritma, atmosfere, vizualnosti pa sve do igre riječi. U ovoj knjizi ima mnogo više melankolije, jedva suspregnute tuge – važno je napomenuti da nikad ne prerasta u sažaljenje! – no, to nije samo Kaplanova karakteristika, nego i mnogih drugih autora njegove generacije u Bosni i Hercegovini. Ne radi se, zapravo, o tome, da ne mogu pisati i nekim drugim tonom. Prije bi se moglo reći da, za razliku od nekih drugih generacijskih kolega u regionalnoj književnosti, nemaju taj luksuz da o ratu ne pišu.

Upravo stoga što je lako zaglibiti u već viđene obrasce i/ili patetiku, čitava umjetnost ove forme svodi se u klasičnom očuđavanju poznatog, u čemu autor uspijeva prije svega jer se sa metaforama igra bez da ih forsira i pretjeruje.

Kaplanova prednost pri pisanju Mostarske zbirke je činjenica da nije Mostarac, u klasičnom smislu riječi, što barem djelomično isključuje element romantičnog lokalpatriotizma koji zna sve o čemu autori pišu obojiti patetičnim preuveličavanjem. Živi u selu pokraj Stoca, koji je u ratu propatio možda i više od Mostara, ali zbog opće prepoznatljivosti njegova većeg susjeda to nije bilo toliko medijski eksponirano. Čak i bez da nam je ovaj podatak poznat, osjetili bismo u tonu određenu smirenost i jednostavnost koja nije uvijek svojstvena stanovniku suvremenog urbisa. U pjesmi S Fortice, Kaplan i formalno nastupa sa fizičke distance u svom poetskom narativu:

S brda grad izgleda

Kao po tepihu razbacane stvari

 

Njegov vokabular poprilično je reduciran, hemingvejski, bez prevelikog dekoriranja kompliciranim stilskim konstrukcijama, čime neki suvremeni autori vole zamaskirati nedostatak talenta. Ovaj autor, već na početku knjige, pokazuje da je iznad tog nivoa i da pisanje ne tretira kao natjecanje sa drugima. Osim toga, ova zbirka krije i mnoge druge elemente u svojim brojnim slojevima. Jedan od najupečatljivijih je humor, koji svako malo iskoči sa stranice i zaokupi čitateljsku pažnju svojom lakoćom. Mnoge pjesme zapravo su opservacije sa suptilnim, fino doziranim humorom koji nikada ne prerasta u vulgarnost. Kaplanova lirika ne zalazi u apstrakciju, nego se kreće u prostoru prispodobivosti, a njegova autorska zrelost može navesti na pomisao da se radi o autoru srednje generacije, što kod ovog autora nije slučaj.

Oni koji prethode njemu i ostalima iz te skupine, zbog uzrasta imaju i drukčiji stilski pristup tematici rata i svakodnevnice, prije svega zato što su bili njegovi akteri, dok noviji glasovi pišu iz ugla manje ili više traumatiziranog promatrača. Teško da je naša književna scena izmislila toplu vodu jer postoji čitav niz pisaca koji su istovremeno bili svjedoci vremena, od Agote Kristof i njene Velike bilježnice, preko Ivane Simić Bodrožić, Željke Horvat Čeč i nadalje.

Krucijalno pitanje se nameće samo od sebe: što nakon traume? Paul Celan rekao je da nakon Auschwitza nije moralno pisati poeziju. Možda bi se isto to moglo tvrditi za Potočare ili Vukovar, kad je Rambo Amadeus prekinuo koncert Bebi Dol kako bi saopćio publici da ne može zabavljati ljude dok bombe padaju na Vukovar i Dubrovnik. Možda se odgovor krije u tome da treba nastaviti, ali se okrenuti Dimitrijevićevom proverbijalnom Drugom, koji je svuda oko nas, svaki dan. Neke od najboljih pjesama u knjizi posvećene su upravo nekima od tih gotovo arhetipskih likova (koje ima svaka mahala) i koje pisac promatra bez podsmijeha i ironije, više sa blagim suosjećanjem i pokušajem razumijevanja. Kao u pjesmi Narodno pozorište:

Svaki bogovetni dan

Jedan starac što pati od demencije

Odlazi pred oglasnu ploču

Narodnog pozorišta Mostar

I slovka sa smrtovnica

 

Ova pjesma na vrlo dobar način, u minijaturnoj formi, sumira unutarnji svijet ove knjige. Kaplan je flaneur, šetač. Pjesnici ne bi smjeli voziti automobile, jer se jedino na nogama mogu primijetiti sitni elementi od kojih je sačinjen svijet oko nas, a koji su od krucijalne važnosti za poeziju. Jedino u šetnji je dovoljno vremena za opservaciju, a pisanje i nije zapravo ništa drugo nego vidjeti stvari, umjesto ih samo gledati. Bilo da je riječ o gospođama koje besposličare na terasama kafića, ili kulturnjacima koji se, svjesno ili ne, u Kaplanovoj poeziji uklapaju u sve postojeće socijalističke stereotipe o kulturi kao spužvi koja usisava državne pare, a ne proizvodi ništa vrijedno truda ili pažnje. Kada autor kaže da su njihove ruke „nježne“, ne mogu se odlučiti da li se radi o osudi ili zafrkanciji, no nema potrebe robovati imperativu fiksne interpretacije. U krajnjem slučaju – takvo što ne postoji, osim u glavama ljudi koji o književnosti ne znaju ništa.

Bogdanovićev partizanski spomenik u Mostaru, koji se – za divno čudo – ne pojavljuje u zbirci, dobar je primjer kuta gledanja amatera na umjetnike i Kaplanove „kulturne radnike“. Iako poratne generacije ovo vanserijsko djelo promatraju prije svega kroz prizmu političke indoktrinacije, njihovi roditelji u mnogo slučajeva Bogdanoviću ne zamjeraju to što je spomenik izgrađen za partizane, nego što je u Hotelu Ruža na račun države boravio gotovo godinu dana. Kaplan u fokus svoje zbirke stavlja upravo ove ljude – sve te anonimne Zejne i Hanife koje prolaze pokraj hotela i lokala tegleći cekere sa hranom, dok unutra dekadentna gradska gospoda besjede po čitav bogovetni dan, kako kaže autor. U određenim momentima ovaj stil graniči sa liskalucima, posve specifičnom vrstom lokalnog humora.

Autor ne bježi ni od kritike, koja je uvijek najiskrenija kod „imigranata“ (nepopularan pojam, ali postoje i useljenici iz drugih gradova). Ima tu svega – od turista, skakača, smeća, sve do zapuštenih bašči i kapija. Čitateljima koji žive u gradu Kaplan je podario jednu dirljivu, intimnu mapu grada u kojoj se kriju toponimi čije vas prepoznavanje ispuni kratkotrajnom dozom lokalpatriotizma, kao što su Staklena banka ili Španjolski trg. To mi se desilo dok sam čitao Majku Zejnu, koja je portret jedne žene, koliko i portret jednog grada:

 

A kad se Zejna vraća, ulica se pravi

Kao da to nije ona Zejna

 

Kao da Zejne nema

I ona lica sa slika, na Šehitlucima

 

Požele da im je Zejna majka

S punim cekerom mirisa

 

Zejna je istovremeno i metafora za sve one hrabre, žilave žene koje su rat iznijele na svojim plećima i koje su preživjele, iako su svi oko njih na kraju završili pod nišanima harema na Šehitlucima. S druge strane, ovaj harem je simbol društva koje je hareme pretvorilo u političke pljuvačnice. Naime, na ovom groblju, iznad mostarskog Narodnog pozorišta, u sredini stoji jedna izraubana kanta za smeće, na kojoj velikim slovima piše „HVALA“, dok se u pozadini vide blistavo bijeli nišani na kojima su redom iste godine pogibije. Upravo ta peksina kanta (divan turcizam koji se ne može prevesti ni na jedan jezik, pa čak niti na hrvatski) savršeno u sebi sažima stvarnost Mostaraca, koji pored Šehitluka opet, kao nekada u onoj poslovici, „prolaze kao pored turskog groblja“.  Srećom, autor Mostarske zbirke nije jedan od njih, jer njegova knjiga nije poput gorespomenute kante, već prije posveta onima koji tvrdoglavo odbijaju umrijeti. Inače cekere mirisa neće imati tko nositi niz Titovu ulicu.

Između zgrade mostarskog Pozorišta i Šehitluka nalaze se četiri biste: Alekse Šantića, Hamze Hume, Svetozara Ćorovića i Osmana Đikića. Još uvijek nije prošlo dovoljno vremena da bi se navedenima pridružile i neke druge biste. S druge strane, vjerovatno je prošlo vrijeme pjesničkih bisti, kao što je prošlo i vrijeme novčanica sa kojih se smiješe rudari. Srećom, Kaplanu (kao i Žetici ili Tomašu) ne treba bista da bi ih se čitalo. U Mostarskoj zbirci, žene su jedne od glavnih protagonistica. Pojavljuju se u najrazličitijim ulogama, koje su lišene svake vulgarnosti i egzhibicionizma. S druge strane, neki motivi nepotrebno se ponavljaju, a lik pjesnika neizbježno klizi u stereotip kopajući po smeću, da bi se do kraja pjesme ipak izvukao simpatičnom slikom razbijenih saksija.

Nijedan ozbiljan portret Mostara ne može proći bez spomena gradskih legendi, pa je u knjizi jedna pjesma posvećena Aci Biciklisti, gradskom redikulu kojem nitko nije vjerovao da je sudjelovao na Tour de Franceu sve dok mi jednog dana nije pokazao triko sa utrke. Poput pravog šetača, Kaplan dobro primjećuje detalje, poput Acina povećala, koje većina ne primijeti zbog njegova bicikla. Aco je još jedan od onih Mostaraca bez biste, no ona mu ni ne treba, jer možeš srušiti bistu, ali ne i izbrisati sjećanje na čovjeka kojeg su svi poznavali, a da o njemu većina ljudi zapravo nije znala ništa. Ne treba se bojati da će se to isto dogoditi autoru ove knjige, jer je njegova dosadašnja biografija potvrda da se od njega može očekivati još mnogo.

Zato se kao na onoj haremskoj kanti, treba zahvaliti svima koji tvrdoglavo odbijaju prestati pisati u jednom društvu u kojoj književnost ne treba više nikome. Možda doista postoje samo oni gradovi o kojima se piše. Upravo zato Mostarsku zbirku treba pročitati, a onda izaći u šetnju. Jer se ovom knjigom doslovno može prošetati. Tek tada ćete, ako imate tračak mašte, shvatiti o čemu govori njegova pjesma Brda:

 

Kao zgužvan jorgan bolesnika

Pod nogama

 

Leže brda oko Mostara

 

Velež je ona velika baklava

Na sredini šlifera.

A ako znate nekog Mostarca, onda ćete vjerovatno znati i što je šlifer. Ja sam imao tu sreću da me za Kaplana veže i prijateljski odnos, tako da svaki put kad pogledam u Velež kroz svoj prozor, sjetim se njegova šlifera.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.