Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Edin Omerčić

Dan Diner, Razumjeti stoljeće. Općepovijesno tumačenje, preveo s njemačkog Sead Muhamedagić, Fraktura, Zagreb, 2015.

 

Rohada je doista magičan potez kojim kralj dospjeva u sigurnost hladovita vrta kule, a sama kula dobija mogućnost bolje kontrole prostora na šahovskoj tabli. Magija šahovske rohade se dešava samo jednom tokom meča, čime i objekti na tabli, ali i sam šahista, stvaraju potpuno nove perspektive igre. Magična je moć i sposobnost profesora jerusalimskog Hebrejskog sveučilišta kojeg zaokupljaju pitanja iz povijesti 19. i 20. stoljeća, u igranju geografskim i vremenskim perspektivama kod proučavanja iste. Dan Diner nema samo prednost koju nudi geografski odmak, kojeg kao autor izabire i naglašava, odnosno perspektivu pogleda sa stubišta u Odesi, već i nešto komotniji vremenski odmak, koji mu je dozvolio da se slika i pojedina pitanja povijesti razmatraju izvan do sada postavljenih vremenskih i geografskih okvira.

Diner se kroz interpretacije pojmova rata i građanskog rata, odnosno svjetskih ratova i građanskih ratova, osvrće na bilješku Ernsta Jungera nastalu nakon iskrcavanja američke vojske u Sjevernoj Africi. Junger je u dnevniku krajem 1942. godine izrazio osjećaj sudjelovanja – ne u svjetskom ratu, već u svjetskom građanskom ratu, u kojem se prema Dineru vodila bespoštedna ideološka bitka između nacionalsocijalizma i bošljevima. Na konferenciji u Casablanki su nedugo za tim, Churchill i Roosevelt, između ostalog, sklopili i objavili dogovor o cilju rata – bezuslovna predaja sila Osovine. Načelo bezuslovne kapitulacije je Roosevelt povezao sa Američkim građanskim ratom u kojem je general vojske Unije nametnuo isti uslov. Ovo načelo koje isključuje pregovore s neprijateljem, a  slijedi nakon građanskog rata, postalo je tako načelo svjetskog rata. ”Podčinjena strana mora odustati od svojih zahtjeva ili propasti. Zbog toga u građanskom ratu neprijateljstva rastu sve do posvemašnjeg nadvladavanja, pa i do uništenja druge strane. Suprotnost vjerskih sadržaja, svjetonazora i vrednota koja općenito prati građanske ratove u stanju je silu dodatno razjariti i opravdati, ali za njezin intenzitet kriva je samo a priori beskompromisna konstelacija. Namjera političkog uništenja povlači za sobom krajnje nesputanu mjeru radikalnosti, po čemu se građanski rat temeljno razlikuje od međudržavnog rata.”(20). Međudržavni rat, za razliku od građanskog, ima za cilj uslužnost suprotne strane. Zaključuje kako su građanski ratovi i međudržavni ratovi sadržajni antipodi. Diner je postavio pitanje mogućnosti da se Svjetski rat obuhvati kategorijom građanskog rata. Kako bi odgovorio polazi od dviju suprotstavljenih vremenskih ikona: 1815. i 1919. godine. Smatra kako su Bečki kongres i konferencija u Versaillesu bile dvije prekretnice koje su obilježile noviju povijest država. Dok je Bečki kongres zaključio revolucionarnu epohu, sporazumi sklopljeni u pariškim predgrađima pridonosili su nastavljanju revolucionarne napetosti koja je polako prerastala u katastrofu. Restauracija je nastojala da rat ”pripitomi”, tako što bi časničku karijeru mogli obavljati isključivo pripadnici aristokracije, a vodili bi se prema kabinetskim pravilima, prema kojima bi bitke bile ograničene na uske geografske zone, sa ciljem zauzimanja simbolički važnih objekata. Krajnji razlozi su očuvanje režima i cjelovitosti monarhija. Rat je postao totalan kada je zahvaljujući strojnici, oružju koje je dolazilo iz Novoga svijeta, defanziva postala nesavladiva. Strojnica je služila suprotstavljanju malobrojne skupine čuvara reda mnoštvima nezadovoljnika, naročito u kolonijma, kao oružje koje je ”uvećavalo moć bijelaca spram domorodačkog stanovništva kao urođenika”, oružju koje je služilo svrsi kolonijalnog podčinjavanja. Dok je strojnica bila korištena u kolonijalnim ratovima protiv domorodačkog stanovništva, njena je moć neispravno tumačena kao ”božija milost”. Nije bilo volje za odricanjem od rasističke obmane o superiornosti bijelaca. (39). Mentalna zasljepljenost u neprihvaćanju strojnice proizlazila je iz tradicija, koncentracije generala na ofanzivu i napad. Automatsko oružje dovelo je do ratifikacije jednakosti aristokracije i puka. Pored automatskog oružja, kojim se nasilje i lokve krvi sa kolonijalnih periferija prenosilo na evropsko središte, strukture stare Evrope je ”poput projektila”, također s periferije, pogodilo načelo koje je proizašlo iz ideja prosvjetiteljstva. Diner nalazi kako je ”temelj (je) bitne razlike političkih kultura zapadnog i istočnog dijela Europe” zapravo u ”konverziji institucionalnog načela narodnog suvereniteta u nacionalna pitanja koja kao da metastaziraju”. Usporedio je tako revolucionarna zbivanja u zapadnoj i istočnoj Evropi  tokom 30-ih i krajem 40-ih godina 19. vijeka. Smatra da se revolucionarna previranja u smjeru Zapad – Istok mijenjaju tako da se Zapad služio ”političkim jezikom klase” koji se prema Istoku mijenjao u jezik ”nacionalnosti”. ”Ako je na Zapadu sinonim socijalne suprotnosti simboliziran u barikadi ulične borbe – klasa protiv klase – nailazimo tada na Istoku na stanovništvo koje se na socijalnom planu prvenstveno razlikuje prema etničkom podrijetlu. Tako su barikade postale granice. Revolucije su sve više polagale pravo na slobode u službi viših načela i u ime svih ljudi. Tako su one u neku ruku univerzalno nadilazile svoje partikularne težnje, pa čak i onda kad su se realizirale isključivo nacionalno. I na Istoku su se isticale težnje za slobodama. Takvi su zahtjevi međutim bili etnički obojeni, a za njih se valjalo izboriti protiv staleških skupina ili instanci koje su sa svoje strane bile etnički šarolike i velikim dijelom prožete sjećanjima na davno minule prošlosti.” (25). Diner je sagledao i pojmove slobode i jednakosti, koje smatra međusobno suprotstavljenima. U pojmu slobode je prema autoru sadržano ”oslobođenje od tradicionalnih spona prvenstveno staleške, korporativne naravi”.(45). U Wilsonovom i Lenjinovom programu nalazi srodnosti, ali i međusobno suprotstavljanje, u kojima se istodobno ističe univerzalan, globalan zahtjev, ali i zastupaju suprotstavljene predodžbe o slobodi. ”Program za svjetski mir” što ga je Wilson u obliku poznatih Četrnaest točaka najavio pred Kongresom, u siječnju 1918., uslijedio je kao reakcija na Dekret o miru što ga je ruska sovjetska vlada proklamirala u prosincu 1917., a u njemu se, osim o miru bez aneksija i kontribucija, govorilo i o ”pravu naroda na samoodređenje”. Upravo je to načelo samoodređenja ”probilo (je) poput projektila strukture stare Europe”, tako da su demokracija, narodni suverenitet i načelo nacionalnosti postali ”grobarima multinacionalnih i dinastički legitimiranih monarhija”. Diner pri tome jasno razlikuje političke teorije samoodređenja anglosaske, odnosno američke provenijencije od običajnog samopimanja u unutrašnjosti starog kontinenta. Anglosaska politička teorija je promatrala samoodređenje kao pravo naroda ”u smislu stanovništva da sebi suvereno uspostavi institucije i da izabere vladu”, kao načelo samouprave. S druge je strane kontinentalna ”tradicija pod samoodređenjem prvenstveno razumijevala pravo jedne nacionalnosti da se konstituira neovisno o drugim nacijama”, nacionalno samoodređenje, prema kojima se države formiraju na etničkoj osnovi. (50). ”Konkretno se težilo pripojenju jedne nacionalne skupine već postojećoj, toj skupini nacionalno srodnoj i teritorijalno bliskoj političkoj asocijaciji – svojevrsna iredenta. Zapadna načela koja su izvirala iz predodžbe o samoodređenju kao samoupravi nisu se mogla realizirati u kulturno-geografskim i političkim kontinentalnim kontekstima srednje i istočne Europe.” (51). Antagonizam anglosaksonski obilježenog Zapada i sovjetske Rusije provlačio se kroz cijelo stoljeće, a nakon 1945. godine doživio je potpuni politički razvitak koji je imao svoje faze i oscilacije. (53).

Diner smatra kako se porazom Pariške komune 1871. godine revolucija premjestila iz evropskog središta na periferiju, a njen povrat 1917. godine nije bio uzrokovan jedino socijalnim pitanjima, već i ratnim zbivanjima koja u nekoliko nisu bila ista na Zapadu i Istoku.  Dok se rat na Zapadu vodio rovovski, na Istoku je blizina fronte donijela i prisutnost vojske u gradovima čije je nezadovoljstvo i očaj bilo brzo okrenuto protiv vlastitog režima koji ih je iznova slao na neprijatelja. Među Saveznicima su izražene bile bojazni da bi Rusija mogla izići iz ratnog vrtloga, te su isprva novom režimu u Rusiji davani ustupci radi održanja ratne koalicije. Među državnicima Antante osciliralo je držanje između nade i strahovanja: bilo je nade da će se novi ruski režim na koncu ipak okrenuti protiv Centralnih sila, a strahovalo se da bi se čak mogao povezati s Njemačkom. Diner drži kako je Oktobar bio  posljedica beskrajne i iscrpljujuće borbe za premoć, više nego što je bio rezultat socijalno-revolucionarnih nemira, a slična je situacija i s revolucionarnim previranjima koja su izbila na područjima Centralnih sila. Dok su se obračuni u zapadnom dijelu srednje Europe očitovali u klasnom, sukobi na Istoku su bili nacionalni. Diner uočava da se ”konfliktni luk” podudarao s onim prostorom koji su zauzimala nadnacionalna carstva, kao što uočava da je kod donošenja mnogih odluka na mirovnim konferencijama bio različit tretman prema državama kojima je ”prijetilo skliznuće u boljševizam” za razliku od kontrarevolucionarnih. Prve su bile oštećene, dok su druge teritorijalno nagrađivane. Francuska strategija je išla za slabljenjem Njemačke s jedne strane i pokušajem rušenja, odnosno kočenja sovjeta u Rusiji, tj. za sprečavanjem povezivanja Njemačke i Rusije.  Ovakav poduhvat je doveo ”do spoja tradicionalnih oblika razvoja moći i udjela ideološki motiviranih građanskih ratova” čija je kulminacijska točka bilo stvaranje, odnosno proglašenje Mađarske Sovjetske Republike, eksperimenta koji je ubrzo bio okončan. Diner je više prostora u knjizi posvetio Poljskoj, uz Rumuniju, jednom od ”stupova Termopila zapadne civilizacije” i pitanju koje se kao tanka crvena nit provlačilo kroz čitavu historiju stoljeća. Poljsko-sovjetski rat iz 1920. godine, koji se razvio iz graničnih čarki, a počeo neuspješnim napadom Piłsudskog na Kijev tokom maja 1920., tako izazvavši sovjetski protunapad koji je Crvenu armiju u kolovozu doveo pred vrata Varšave. Slijedom ovoga rata zbiva se formiranje Sovjetskog Saveza, države, a kroz unutarsovjetskim razmiricama osnažuje Staljin, s jedne strane, a s druge strane se formira i učvršćuje poljski nacionalni identitet. Naime, nakon Prvoga svjetskog rata nisu bila riješena ni teritorijalna ni konceptualna pitanje poljske državnosti. Jedan nasuprot drugome su stajali koncepti centralne države (Roman Dwomski) i federativni multietnički koncept Piłsudskog, sa svrhom obuhvaćanja teritorije dinastije Jagelovića. Poljsko je pitanje, odnosno neprijateljstvo prema Poljskoj, potaknulo utopljavanje njemačko-ruskih odnosa, a tokom rata 1920. učinjeni su i prvi koraci tajne saradnje koji vrhunac doživljavaju sklapanjem pakta Hitler-Staljin 1939. godine. Rješavanjem Poljskog pitanja, odnosno podjelom Poljske, ”oba su se režima mogla osloniti na svoja nacionalna poslanja.” Diner zaključuje kako je utvrđivanje granica izraz dubokih preobrazbi i procesa, a pokazuje kroz primjer preobrazbe ruske revolucije u sovjetsku državu, dok kroz proces rješavanja Poljskog pitanja sagledava problem ujedinjenja Njemačke. Autor će kroz poglavlje o režimima u kojima je sagledao odnose demokracije i diktature objasniti zašto je sudbinski datum novije njemačke povijesti dan kada je pala posljednja parlamentarna vlada Weimarske Republike, a ne 30. januar 1933. dan na koji je vlast prenesena u ruke Hitleru, datum koji je ”zapečaćen vremenskom ikonom” (111). Datum pada Mullerove vlade Diner ističe ne samo zbog detaljnog zanimanja za gospodarstvenu i socijalnu politiku, inflaciju, ekonomiju, cikličke konjunkturne pomake, već i zbog sveprisutnog postavljanja pitanja o mogućim alternativama onome do čega je zaista došlo. Diner naglašava kako su jedino one  europske države koje su i prije Prvog svjetskog rata funkcionirale kao demokratije uspjele kao takve prebroditi nedaće gospodarskog sloma, to su Francuska i Engleska, ostale su države u međuraću postale autoritarne, diktatorske ili fašističke. Kod pisanja o razlikama između Engleske i kontinentalnih država postavljalo se pitanje doprinosa tradicija i institucija koje su tokom tridesetih sačuvale Britaniju od kriza kojima su druge države bile zahvaćene. Niti Francuska, ni Engleska nisu bile izložene nedaćama koje su zadesile Weimar.

Pitanja etničkog čišćenja, tužne kronike odnosa Turaka i Grka, genocida nad Armenima, ideologije nacističke Njemačke, Holokausta i različitim perspektivama gledanja na ista, autor razmatra u poglavlju naslovljenom Kataklizme. Mladoturska revolucija je prouzročila čitav lanac događaja, odnosno gubitke teritorija Osmanskog Carstva, koji su od 1908., kada je svrgnuta vlast Osmanlija u Bugarskoj, preko aneksije Bosne i Hercegovine, Tripolitankskog rata 1911., te Balkanskih ratova, doveli do progona muslimana iz tih krajeva. Stalno pristizanje izbjeglih je ubrzalo transformaciju sve homogenije nacionalne države i dovelo do radikalizacije mladoturaka. Genocid nad Armencima je počeo nakon osmanskog poraza kod Sarikamiša u januaru 1915. godine i dešava se u procesu postupnog formiranja turske nacionalne države, a tokom raspadanja Osmanskog Carstva. Autor nalazi kako je genocid nad Armenima upravo i bio izraz razvojnih faza formiranja homogenih nacionalnih država nastalih iz multireligijski i multinacionalno sastavljenih carstava, što nije bio slučaj prostora Osmanskog Carstva, već i srednje i istočne Evrope. Nove su države na ovom prostoru bile pogođene ”stalnim napetostima između titularne nacije i manjina” koje su postepeno postajale žrtve socijalnog, političkog i institutcionalnog tlačenja (167). Agrarna je kriza dovela do uspostave autoritanih i diktatorskih režima, a suprotnost na relaciji selo-grad se posebno štetno odrazila na Jevrejsku populaciju u Poljskoj. Diner nalazi kako je uništenje Jevreja krenulo u smjeru obrnutom od širenja nacističke Njemačke. Dok se ona širila sa zapada na istok, istrebljenje je krenulo ”sa krajnjeg ekspanzijskog ruba” i širilo se ka zapadu, tako što je iz niza masakara kulminiralo genocidom nad Jevrejima Europe. Nacionalsocijalistički svjetonazor doprinjet će podcjenjivanju Sovjetskog Saveza kod razmatranja mogućnosti vojnog otpora i suprotstavljanju ”crvenog imperija” koji je trebao biti skršen u najkraćem vremenu. Diner razlikuje dvije perspektive (Kako? i Zašto?) tumačenja Holokausta. On smatra kako se pitanje o okolnostima ”koje su dovele do Holokausta i pitanje kako je do toga moglo doći postavljaju prvenstveno oni koji se više bave perspektivom agensa – bilo uslijed potresenosti, iz intelektualne radoznalosti, ali i zbog kolektivne pripadnosti. Oni su skloni tome da svoja pitanja univerzaliziraju, da radi razumijevanja onoga što se dogodilo posežu za usporedivim zbivanjima te da na donekle antropološki način tragaju za potencijalima koji bi i u budućnosti mogli omogućiti takve procese. Nasuprot tome nalazi se percepcija koja se u većoj mjeri bavi perspektivom žrtava. Činjenica da strahotni zločini Holokausta nisu bili usmjereni protiv osoba neovisno o njihovu podrijetlu, već upravo na određenu grupu ljudi, koja je stigmatizirana etničkom pripadnošću, upućuje na raspravu o motivima počinitelja. Kratko rečeno, pitanje upućeno Holokaustu kao povijesnom događaju glasi: Zašto se to dogodilo? Ili još preciznije: Zašto baš mi? (183). Poglavlje zaključuje mišljenjem kako su u međuratnom razdoblju u Europi fašizam i komunizam, kao dvije velike ideologije stoljeća bile suprotstavljene u obliku građanskog rata, te da bismo tumačenjem zločina koje su počinili nacizam i staljinizam ”mogli konačno pojmiti dvadeseto stoljeće” (198).

Na posljetku, Diner tumači proces i  način na koji je došlo do prijenosa moći sa Velike Britanije na Sjedinjene Američke Države, Translatio imperij, sredinom stoljeća. Navodi da je jedna rutinska diplomatska nota iz februara 1947. godine, kojom je britanska vlada State Departmentu najavila da će prekinuti svoj angažman na Balkanu i Levantu, te da više nije u stanju da podupire Grčku i Tursku, označila kraj jedne i početak nove epohe. Označen je kraj pravila ”ravnoteže snaga” i početak odvijanja svjetskih događaja u skladu s ideološkim vrijednostima. Prema autoru se ”kolijevka Hladnog rata” nalazila u turskim tjesnacima, a dok u ”oku uragana nije bilo vojnih sukoba”, otvaraju se konfliktna područja u Aziji i na Bliskom istoku (Iran, Turska i Grčka) i sukobi koji su preobrazili ”povijesne konstelacije u logiku apstraktnih i načelnih dikcija” (220), dok je drama u Indokini prema autoru označila prenošenje ”konfliktne kolonijalne situacije na ideološku razinu.” (230). Borbi u Indokini je bio tisnut dvostruki pečat, i kolonijalni i hladnoratovski, dok je poraz Francuske u bici kod Dien Bien Phua, 1954., bio mnogo više od neuspjeha francuskog imperija, već je shvaćen kao historijski poraz bijelaca uopšte, koji je ubrzao francuski ”povratak” u Evropu, udaljavanje od SAD-a i u krajnjoj liniji stvaranje Zajednice za ugljen i čelik kojom su se željele ublažiti njemačko-francuske suprotnosti administrativnim i ekonomskim mjerama (245). Blokovskim su suprotnostima bili onemogućeni stari konflikti, rivalstva i animoziteti, a neutralizirani su ostaci starih evropskih partikularizama, što je paradoksalno budući da je u povijesnom smislu do velikih neutralizacija došlo upravo u razdoblju Hladnog rata.

U knjizi proizašloj iz predavanja na kolegijima povijesti pri sveučilištima u Tel Avivu i Essenu, Diner je izložio jedan od načina na koji valja razumjeti dešavanja iz prošlosti, događaje, odnose i kompleksnosti dvadesetog stoljeća na nekoliko razina, ne ulazeći u zamku tajne dosadnog povjesničara, zamku dokazivanja i objašnjavanja detalja. Diner nije imao obavezu poštivanja šahovskih pravila, tako da je svoju sposobnost uočavanja detalja pretočio u tekst u kojem svaka nova stranica prijeti ne samo rohadom već i stalnim vraćenjem ”pojedenih” figura na tablu – vraćanju potpuno drugačije i novim svjetlom osvjetljenih, iz sjećanja davno iščezlih zbivanja i zaboravljenih aktera u fokus čitatelja.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.