Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Nihad Hasanović

 

Gurka me prema njemu, a meni se baš i ne ide. Ko bi sad slušao onog tamo? Studiram mu njušku iz daljine. Sam za stolom u bašti kafića, pilji ka ulici, a na ulici ništa posebno. Jedan od onih preživara što vare uvijek istu gnjilu ideju?

Zadržavati se podaleko od kuće rizik je za mene, s ogromnim potencijalom za uneređenje. Za javnu blamažu. A nje se svi najviše bojimo. Taština… Druželjubiv jesam, da ne bude zablude. Ali lakše bih se odlučio na ćaskanje s onom fukarom da me ne slama dijareja već drugi dan. Nezaobilazna u završnim danima proljeća. Zbog drame u utrobi, hodam pognut. Lijekovi slabo djeluju. Preda mnom su još mnoge bitke probavne. Čas bude bolje, čas gore. Strepim od revolucije, da ubrzo ne bukne usred grada. Krenula bi od mene, s eksplozijama koje ponižavaju čovjeka pretvarajući ga u kanalizacioni odvod. Kuljati, curiti, kapati i još zaudarati pred svijetom – nema veće bruke.

Na kakvoj sam kušnji, zna i moj prijatelj. Svejedno, grabi mi ruku, cima bradom prema onom tamo. Baš je navalio. Što nije da me ne intrigira. Sigurno me ne bi zamajavao ovako napaćenog. Poznaje on svakakve mutne bezube mršavce koji nisu napunili ni tridesetu, a već ih je društvena centrifuga ispalila na marginu margine.

„Moraš ga upoznati.“

Ovo je važno: prijateljev poziv doživio bih drugačije da se nismo prije nekoliko dana zakačili. A još je važnije reći kako je sukob eskalirao. Svađa se rasplamsala iz bezazlenog razgovora. Prvo me s oduševljenjem obavijestio da je gledao jedan igrani film, „remek-djelo kinematografije“. U njemu glavni lik otvori nekom nesretniku lobanju i živom mu jede mozak. Moj prijatelj je pratio taj užas na ekranu hrskajući čips i nestrpljivo očekivao šta će dalje biti. Meni su takvi filmovi, rekao sam mu, nesnosni, hrane ono najgore u čovjeku. Potaknuta alkoholom, naša rasprava se zatim razvila u potpuno drugom smjeru, jedva je imala veze s pomenutim filmom, ali je sačuvala u sebi onu početnu nelagodu. Tačka usijanja dostignuta je kada sam mu skresao da je glupan, a on je jako osjetljiv na takve kvalifikacije. Jesam pretjerao, ne znam koji me vrag bio spopao, ali više se nije moglo nazad i zamalo je krv pala to veče. Na sreću, nije se odmaklo dalje od prijetnji. Do danas su se odnosi izgladili, dobri smo opet. Uz ogradu da izvjesne napukline još nisu sanirane. Biće da mu zato popuštam: savjest me peče zbog uvrede što mi se omakla.

„Sješćemo, ali nemoj dugo“, prostenjem pa između stolica i stolova prokrčimo put do onog tipa.

Zovu ga Tviki. Na njegovoj majici presijavaju se pod suncem pepeljaste čestice nečega. Perut nije. Noge koje ne dobacuju daleko ispod stola odjevene su u farmerke. Bezimena boja, osim na njegovim hlačama, ne postoji više nigdje na svijetu. Sve na njemu roba koja jedva izdrži pranje u veš-mašini i živi neki svoj blijedi poluživot. Da je zelena a ne crna, njegova kosa se ne bi razlikovala od krošnje žalosne vrbe ljeti. Lice mu u krizi: kožna bolest. Za atletičara ga majka nije rodila. Građa mu ni blizu impozantne. Ramena pjesnički usukana. Tijelo, mlitavo, ne trenira se prečesto u fizičkim aktivnostima. Kad je izjavio da nabere nešto parica s vremena na vrijeme kao drvosječa i radnik za cirkularom, niklo u meni podozrenje. Svi mu prsti na broju, ne pila on po cijeli dan. Prsa mu odmjeravam i nisu za pohvalu. Ne mogu mu ni pleća biti bogzna kolika.

Poručivši za njega još jednu kafu, a meni mineralnu, negaziranu, nagovarao ga je moj prijatelj da nam priča o „onim svojim grozotama“. Naš sagovornik se zbunio. Šta se hoće od njega? Šta da on to nama kazuje? Izgledao je ranjiv i smiješan dok je upitno otvarao usta pokazujući ono malo zuba što se održalo. Mladić, a već devastiran. Bio mi je simpatičan u svojoj konfuziji. Po izgledu lumpenproleter, a moguće i sitni provincijski lopov, distributer najsmrdljivijih, najjeftinijih droga, ako su to uopšte droge, ako nije smeće.

Riječ po riječ, igrom aluzija, moj drugar ga namami i Tviki se dosjeti davnih događaja.

Prvo što mu je isplivalo iz pamćenja je odred diverzanata, šlampavih i raspjevanih. „Bilo je sto posto i napušenih“, veli. Ležerno su gazili kroz njegovo selo. U prolazu bi ispalili pokoji metak u nebo u znak euforije. Ili iz obijesti.

S njima se vuklo dvanaest razoružanih neprijateljskih vojnika. Njih su diverzanti šamarali iz zabave. Zarobljenici su provedeni između kuća kao ratni plijen. „Mi se“, kaže, „ko veselili toj koloni, al ne previše.“

Pošto je pokretna izložba okončana, eksponati su na jednoj livadi postrojeni.

„Ja sam tad dijete bio, ovolipacni, tek naučio pisati, al sam htio, svim srcem sam htio, da viđam kako streljaju četnike.“

Rekao je to što je rekao, meko, kao da puše balone od sapunice. Povod da se zapitam kakvo je uopšte srce u djeteta. Dobro, nježno, pokvareno? I radoznalo i bešćutno?

Ovako je išlo dalje:

„Mene su zvali da gledam kako će ih pokokati. Zvali me rođaci, i oni se tamo sjatili. A i da me nisu zvali, sam bih dotrčo. Htio sam sve da vidim svojim očima. Ustrašili me pucnjevi malčice, a ostalo je bilo ples, ahe-ahe tumba-tumba.“

Šutnja ga je kratko držala, zatim se začu frfljanje: „Prekratko trajalo.“

Mrtvi su pobacani u iskopanu jamu. I tome je posvjedočio u svojoj dječjoj dobi: kako se na trupla survavaju lopate zemlje. Okolo ledina na kojoj ništa nije raslo osim korovi i jedne bazge.

„Na tenama mi se, na pertlama bilo nafatalo čičaka.“

Nisu prošla ni tri mjeseca a selo pređe u ruke autonomaša. S njima pristignu i srpski saborci. Mještanima je bilo naređeno otkopavanje.

„Kako grozno smrde leševi, brate mili.“ Tviki pravi grimase gađenja. Maše dlanom ispred nosa kao da rastjeruje prepoznatljivi zadah devedesetih. „Ja sam stajo tamo, na rubu, dijete bio. Udiso taj zrak, ćerali nas da ga udišemo svi mi iz sela. Prijetio nam neki garib: ‘Čim njih iznesete, vi ćete tamo da legnete.’“

Tome se usprotivio jedan od autonomaša. Kavgadžija u miru, a čim je pritisla ratna nestašica, u teško se đubre švecersko prometnuo, tako se o njemu pričalo. Dreknuo je da će sve odreda izrafalati dirne li ko Tvikijevu familiju, s kojom je bio u daljem rodu.

„Svi su ga poštovali u jedinici. Geleri se odbijali od njega. Svašta je taj radio u ratu, moro poslije emigrirati. I u Ajovi krepo od nečeg bezveze pred krmačom. Ne pred kravom – pred krmačom.“

Spasio im je gole živote taj rođak. Ali nije uspio spriječiti da Tvikijevog oca, koji je nosio uniformu s nepreporučljivim amblemom, odvedu u autonomaški logor. Tamo su ga s drugim zatočenicima mrcvarili. I danju i noću su priređivane mučiteljske zabave, kako bi se kojem štemeru prohtjelo. Nije se od logoraša tražilo nikakvo priznanje, dovoljno je bilo da urliču. Po revnosti se isticao stražar kog je Tvikijev otac znao sa seoskih vašara iz vremena socijalističkog. Taj mu je zapovjedio da položi dlanove na sto. Drvenom palicom je po njima raspaljivao. Ali mučeni subjekt je, kako saznajem iz sinovljevih usta, i danas živ, „ruke mu ko nove“, koliko je to moguće nakon onolike lomljave i podosta prohujalih godina.

„Nek su ih“, likuje Tviki i gleda nas tražeći podršku. Usne mu se iskrivile u pokušaju da izraze prezir, bijes. Jadan neki bijes, jer otkrivene desni, lišene bijelog oruđa, poticale su na sažaljenje. „Onu dvanaestoricu pojeli su crvi, a moj stari i danas motiku u šake pa na njivu i lagano.“

Srkne kap iz šolje umrljane smeđom tečnošću. Izvježban? Da s jednom jedinom kafom presjedi sate mijeseći misli koje sadržaj ne mijenjaju, nego samo oblik? Vještina je velika to srkanje sve sitnijih gutljaja. Mišići usana razviju toliku preciznost da bi i dlaku mogli natenane piti da je tekuća. I ja primijenim istu tehniku na svoju kiselu. Odmah shvatim da je to najprostiji način da se uspori vrijeme, da se produži ovaj dan koji će nas samo zavitlavati do sutra a neće do­nijeti kišu.

Još kad smo sjeli kod njega, opazio sam na momkovoj bradi, obrazima, nosu i donjem dijelu čela fleke, male i velike, u svim nijansama crvene i u najrazigranijim formama. Rasporedile se po njegovom licu i natekline, sićušni prištevi i jedva vidljiva ispupčenja nalik na bradavice. Alergija? Infekcija? S izraženim interesom, kao da ću odatle iščitati budućnost svega živog, posmatram rumene oblake kako plove Tvikijevom facom. Mesnato nebo. Obasjano minijaturnim suncem boje krvi koje se sklonilo u bespuća njegove lobanje. A u njoj ko zna šta je još deponovano i čeka da se užari.

„Majke mi, nek su ih“, ponavlja tapkajući po metalnoj plohi stola. U udaranje primitivnog ritma uključeno je svih njegovih deset prstiju, ni radničkih, ni neradničkih, nego negdje između. Bez žuljeva u svakom slučaju. „Šta su oni radili našem narodu. Nikog poštedili nisu. Sve ih treba zatrti. Dajte mi pušku. Sad bi ja išo da ratujem. Da palim!“

Uzalud zirka u mene i mog kompanjona: nas dvojica smo pogrešne osobe za isporuku oružja. Pokoleban pa od toga još namršten, šutio je sve dok njegovo privatno krvavo sunce nije ugrijalo u punom kapacitetu i podiglo mu samopouzdanje. Promunđao je otresito:

„Čuvam ja kod kuće mač.“ Da nam dočara njegovu dužinu, raširio je ruke maksimalno. Podsjećao je na mališana kad roditeljima pokazuje koliko ih voli. „Tim mačem je u ratu iskomadano muslimansko dijete. Ovolipacno. Njime ću ja da se svetim kad opet zapuca.“

Na tu najavu, moj prijatelj snažno stisne usne u vijugu. Nekoliko sekundi mu je trebalo da osujeti provalu smijeha i borio se junački. Zatim je saosjećajno spustio svoju zidarsku šaketinu na njegovo rame. Nije to kod Tvikija trup, nego omanja prostirka obješena da se suši. Moj jaran tapše, a prostirka se leluja.

„Nešto si mi se utišao. Da nije vrijeme za istovar?“, zabrinuto me pogledao ne sklanjajući dlan utjehe s osvetoljubivog.

„Neka nas još malo“, rekoh. „Bolje mi je.“

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.