Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Rusmir Mahmutćehajić

Senadin Lavić: Zaborav razlike: Bosanski prekarijat, ”bolonjski“ univerzitet i medijski cinizam, Sarajevo, Dobra knjiga, 2018.

 

Knjiga Zaborav razlike tiče se svijeta u njegovoj sadašnjoj nervozi, uznemirenosti i haotičnosti. Napisana je u žaru njenog autora dok se otkriva u mreži vladajućih prijevara, medijskog razbijanja slika realnosti i vladajućih maskiranja pohlepa tiranijskih sistema u pothvatima podčinjavanja i pljačkanja onesvješćenih naroda. Ukratko, to je autonomija politike, kulture i ekonomije svjetske vlasti i anesteziranosti većine čovječanstva.

U tačno izvedenim kazivanjima autor anatomski secira opake sadržaje zbilje savremenog svijeta. To je odlučna kritika svega što doprinosi agoniji ljudskosti sabranoj i zgusnutoj u bosanskoj patnji. Čini se da nema ničeg u političkoj, kulturnoj i ekonomskoj zbilji svijeta što bi bilo dostojno bosanskog ideala u koji autor rizniči sve ljudsko i izbaviteljsko. Glavnina izlaganja u ovoj knjizi tiče se prilika svijeta koje su nasuprot bosanskog etičkog ideala. Te prilike određuju, kako autor ističe, pohlepe za čašću, slavom i vlašću bez etičkih utemeljenja.

Vladajuću sliku svijeta oblikuju mediji koji licemjerno zagovaraju slobodu govora, ali odavno služe gospodarima novca i vladavinskih sistema kojima su ljudi, prostor, vrijeme i priroda podčinjeni interesima vladajućih oligarhija. Te oligarhije smatraju da su zemaljska dobra neiscrpna te da ih treba potčiniti njihovoj vlasti i urizničiti u njihove imovine. Većina ljudi u takvome gledanju služi i mora služiti upravo takvoj potrebi obogovljenih pojedinaca i skupina. Možda bi prikladno određenje ove knjige bila težnja da se u mišljenje i govor izvedu svi užasi antibosanstva na koje mediji privikavaju ljude, uvjeravajući ih u netačnost tog što neposredno iskušavaju. Autor piše: “Mediji nam ‘pomažu’ da zaboravimo Bosnu…” (123).

Žalosne su sudbine ljudi koji govore, ali ne slušaju niti su slušani, knjiga koje nisu čitane niti je o njima raspravljano. Ni govorenja ni pisanja, pa nužno ni slušanja ni čitanja, nisu moguća bez uzajamnosti s minulim i budućim trajanjima čovjeka, pojedinca koji nasljeđuju sve prošlo i sebe zavješćuje u sve buduće. Zato je knjiga Senadina Lavića pred tom tužnom sudbinom. Ako ostane, kako obično biva, autorov uzdah u nemoći, bez čitatelja koji je napadaju, sve pohvale truda uloženog u muku pisanja bit će samo odjeci nemoći. Ova knjiga je odlučan govor u jednome dahu u kojem se ne očekuju odjeci kazanog u slušatelju. Zato je na čitatelju, opredijeljenom da kritički promatra slike svijeta, obaveza da u tom kazivanju nalazi ona mjesta na kojima će se obratiti autoru s neslaganjima ili prijedlozima za dijaloško produbljivanje ponuđenih filozofskih vidika.

Na samome početku Senadin Lavić podsjeća, upućujući na Davida Callahana, na subverziju kulture i njenu zamjenu varanjem prihvaćenim za neizbježnu naviku i uvjet uspješnosti, pa kaže: “Moguća sociologija kulture bila bi komparativna i eksplanatorna teorija diferencija između posmatrača koji su pozicionirani u kulturi!” (8). I pored činjenice da je uvijek u kulturi, pojedinačni čovjek je mogućnošću da transcendira svaku granicu neponovljiva pojava. Uz to, on je obuhvatajuća cjelina uvijek u bivanju strancem u odnosu na nju i putnikom prema njoj. Tako je istodobno cijelo postojanje i njegov dio. I nadilaženje bivanja strancem i postizanje cilja putovanja uvijek su dvije mogućnosti: ozbiljiti svijet u sebi ili ga podčiniti sobom.

Ako je kultura opisiva barem jezikom, značenjima i simbolima, jasno je da njeni odrazi u neizborojivome mnoštvu pojedinaca predstavljaju, kako bi Ludwig Wittgenstein rekao, neizbrojivo mnoštvo pojedinačnih vidika koje je moguće razvrstati u familije značenja. Kako god bude provedeno, to sabiranje ne poništava izvornu i konačnu neponovljivost pojedinca. Upravo u tome je sukob svakog ideologijskog uokvirivanja ljudi i isključivanja suštine pojedinca koja transcendira svaku zasebnost.

Ocrtavajući prilike vremena iz vidika svojih odnosa prema sebi i drugim, Senadin Lavić ukazuje na tragični usud druge mogućnosti u kojoj zauvijek nije unutarnje svojstvo saznavatelja, već rastuće tijelo kolektivnog pothvata neovisno o pojedincu. U takvome znanju nema ničeg utješnog za čovjekovo pitanje o smrti. Zato su filozofske meditacije Senadina Lavića usmjerene općoj pozornici ljudskosti na kojoj se nastoji osloboditi anestezije antibosanstva sa svim neosjećanim i neshvaćenim zločinima iskušanim u vlastitoj egzistenciji. Tim meditacijama dodjeljuje cilj – traganje za vratima na koja bi trebalo kucati, pa kaže: “Tek trebamo napisati političku ontologiju bosanstva kao našeg sabirućeg ishodišta iz kojeg smo dugo progonjeni. Posljedice totalitarizma i antibosanstva mogu se prepoznati na svakom dijelu povijesnog bića Bosne. Ključna riječ našeg doba jeste riječ razlika.” (17).

To je telos misaone zaokupljenosti Senadina Lavića u nastojanju da ga izvede u obzorja uvjerljivih znanja, da izbjegne njegovo svođenje u iritirajuće konstrukcije. Autor Zaborav razlike kreće se u širokom rasponu ontotopologije – tog što jest kao iskaza ili posljedice tog što je bilo i osnove tog što može biti. Nastojeći razumijeti Bosnu i bosanstvo u okviru političke arhitekture svijeta, u kojoj su države gradivni blokovi, za sadašnju Bosnu kao državu kaže: “Ona i postoji i ne postoji! Nešto je sporno s njezinim suverenitetom! Njezini sistemi sigurnosti, obrazovanja, policije, zdravstva – nisu jedinstveni!” (23).

Oko ove upozoravajuće tvrdnje autor razvija odnose prema većini bosanskih pitanja koja istražuje. Vraća joj se kao esenciji egzistencije svijeta kojem pripada. Na drugome mjestu kaže:

“Moramo upozoriti na najbolniju opasnost koja se nadvija nad nama: to je opasnost od potisikivanja Bosne kao nezavisne države! Čemu se mogu nadati djeca koja dolaze u sistem prostaka i neznalica koji služe nevidljivim gospodarima. Šta je s djecom u genocidnom entitetu dok im ne priznaju postojanje kroz bosanski jezik?” (60).

Nevidljivi gospodari na koje upozorava Senadin Lavić mogu ugroženom bosanskom pojedincu biti i unutarnji i vanjski. Dugo vrijeme poturčivanja, posrbljivanja i pohrvaćivanja bosanskog naroda te njegovo uvođenje u religijske kategorizacije našosti i tuđosti, izgnale su bosanskog čovjeka iz njega samog u predstave drugih. Zato su ti nevidljivi gospodari prvenstveno u njemu, u njegovom nastojanju da bude ono što nije i ne bude ono što jest. Takav je lahka žrtva i vidljivih i nevidljivih vanjskih gospodara. Osvješćenje bosanskog čovjeka u bosanstvu pretpostavlja veliki rat protiv njegove otuđenosti u sebi od sebe.

U takvim okolnostima uspostavljene su i učvršćivane, ističe ovaj pisac, vladajuće oligarhije kojima “odgovara nacionalizam, priče o zločinima, ugroženim identitetima i interesima” (isto). Autor kaže “nacionalizam“, podsjećajući tako da je riječ o jednoj srži s različitim pokazanjima u tome što se uobičajeno imenuje nacionalizmima ili nadopunjujućim i potpomažućim formama srpskog, hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma u razaranju Bosne i bosanstva. Za prve dvije forme – srpsku i hrvatsku vezane za Srbiju i Hrvatsku, dvije nacijske države nesmirene u postojećim granicama – Bosna je teritorija čijim se uključivanjem u cjeline nacijskih teleologija srpstva i hrvatstva može, kako u dugom vremenu smatraju elite tih nacionalizama, okončati i tako ozbiljiti duh povijesti.

U slučaju bošnjaštva, uzvratnog ideologiziranja Bosne i bosanstva među bosanskim muslimanima, Senadin Lavić prepoznaje pogibeljnu nesvijest i posljedični emocionalizam:

“Poluobrazovani šarlatani izigravaju tumače vjerske “racionalnosti” i pokušavaju u bosanstvo upisati ono što ne može biti njegov sastavni element. Oni na taj način služe stereotipu orijentalističkog uma u razvijanju patološkog islamizma koji kao simulakrum vjerovanja pokušava reducirati Učenje na ograničenost pojedinaca, srednjovjekovnih vladara i njihovih sektarijanskih svjetogleda.” (53).

Ako se taj jasan zaključak konkretizira na bosanski zaborav razlike, slijedi nekoliko mogućih zaključaka. Prvi, o religijskim slobodama se govori kao bitnom sadržaju postkomunističkog doba. Ali, organizacije koje je kontrolirao represivni sistem – ili bolje reći svi prethodni sistemi – religijsku slobodu tumače kao svoju nepovredivost i punu potporu države. Unutar tih organizacija isključuje se svaki oblik slobode, udruživanja i govorenja, pa spomenuta tumačenja sakralne tradicije postaju reinstitucionaliziranje netolerancije i isključivosti.

Drugi, previđene su temeljne doktrinarne razlike u organiziranju pojedinih sadržaja univerzalnog kršćanstva, koje nikad ne izlaze iz okvira potrebe za crkvom, utjelovljenja Hrista. I pored toga u ideologiji opredmećenog islama nastoji se ta kršćanska potreba za crkvom prekopirati u opće muslimanstvo, što nužno deformira upravo počelnu necrkvenost te doktrine. I treći, iako se Bosna i bosanstvo mogu obnoviti i razviti u državu koja jamči slobodu pojedinca, a posljedično sve oblike religijskog organiziranja, težnje za homogeniziranjem vjerujućih ljudi unutar ideologijskih postuliranih teoloških dogmi prijetnja je upravo tome čemu bosanska država treba i mora služiti.

Ideologijsko reduciranje sakralne tradicije na pseudouniverzalizam u službi bošnjačkog nacionalizma djeluje poput neprijateljskih instalacija među onima koji su navodno branjeni. O tome Senadin Lavić piše:

“U blatu profanog narodnjaštva i narodnjačke ideologije zaglavila se bošnjačka politika kao etnička verzija negdašnje sociokolektivističke ideologije komunizma. Narodnjački kolektivizam supstituira komunistički kolektivizam i predstavlja se kao apsolutna vrijednost epohe. Na sve strane primjetljive su totalitarne tendencije. Narodnjačka ideologija, koju „dominantna elita“ Bošnjaka interpretira kao supstancijalnu, epohalnu i jedino ispravnu, upotrebljena je od profesionalnih predstavljača „vitalnih narodnih interesa“ za destruirajuće eksploatiranje javnih preduzeća i državnih resursa. Tako spram vidljivog prekarijata nastaje narodnjačkom ideologijom definirana političko-ekonomska oligarhija koja u svojim malobrojnim rukama drži sve poluge ekonomske i političke moći sistema.” (54).

Sadašnje prilike bosanskih ljudi Senadin Lavić postavlja i razmatra na općoj prekarijatskoj pozornici svijeta: “Desetine hiljada ljudi u egzistencijalnoj neizvjesnosti u nelagodi, u postgenocidnom stanju beznađa, bez stalnog zaposlenja i redovnih primanja, bez mogućnosti zasnivanja vlastite porodice, živi na margini i u potisnutosti.” (49).

Nastojeći analitičkim prikazom obuhvatiti razmrvljenu cjelinu bosanskog pitanja te u njoj prepoznati procese radi određivanja mogućih ishoda sadašnjeg stanja u politici, kulturi i ekonomiji, isti autor postulira: “Pred našim očima odvija se kraj kritičkog mišljenja i slobodne znanosti.” (67). Dokaz za takve tvrdnje u modeliranju ontotopologije bosanske zbilje autor nalazi u sadašnjem stanju univerziteta. Iz tih razmatranja moglo bi se zaključiti da su prethodna stanja univerziteta, a tako i cijelog bosanskog društva i njegove osviještenosti, bila na višoj razini uređenja i usmjerenosti prema poželjnoj budućnosti. A odgovara li to slici stanja u koje su Bosna i sve njeno dospijeli?

Bosanski univerziteti su nastali u okviru komunističkog pothvata u prijenosu slike svijeta građene prije svega u revolucionarnom nasilju. U tako planiranom i izvođenom preuređenju svijeta Bosni i bosanstvu nije dodjeljivan nikakav smisao, ni stari ni novi. Afirmacija bosanskohercegovačke državnosti u skladu s modelom lenjinističko-staljinističke instrumentalizacije postojećih razlika služila je kao sredstvo zamrzavanja i pokrivanja srpsko-hrvatskih napetosti u pretpostavljenom sastavljanju na teritoriji te u društvu, kulturi i povijesti svega bosanskog.

Da je tako, dokaz je to što je rat protiv Bosne buknuo odmah nakon što su odmrznuti mehanizmi komunističkog totalitarizma. Zato nije riječ o destrukciji nekog dobrog stanja. Bosna se nakon dugo vremena našla pred mogućnošću da se gotovo sve što se tiče nje i njenih ljudi rekonstruira, a to znači čita i studira iznova. Na tu se potrebu ne može odgovoriti ako išta od sadašnjih prilika u Bosni i dalje bude tabu ili fetiš za kritičko mišljenje.

Za sadašnje stanje univerziteta i obrazovanja općenito autor knjige Zaborav razlike kaže: “Umjesto znanja, koje proizilazi iz rada znanosti, društvom se širi ideologija i etničko- religijska mitologija.” (78). Takvome stanju osnova je apsolutizacija jedne ideologije kao izbaviteljske i satanizacija svake alternative. Etničko-religijske mitologizacije, koje su sada na društvenoj pozornici, posljedica su upravo suzbijanog kritičkog mišljenja i kognitivnog geta u kojem su držane drukčije slike svijeta. I jedno i drugo su različite forme izvrtanja u camera obscura ili laterna magica.

Kad pisac ove knjige uzvikne: “Moramo nanovo misliti odnos znanosti i društva!” (81) – valja odmah podsjetiti na temeljnost takvog zahtjeva. To što je znanost u modernom značenju tog pojma ne postoji u tradicijskoj intelektualnosti. Netom navedeni usklik o temeljenom moranju značio bi zapravo: moramo nanovo misliti o odnosu subjekta koji saznaje i svega što saznaje ili može saznavati, jer samo se tako može osloboditi od tiranije opredmećenog znanja u kojem nema i ne može biti odgovora na pitanja o višoj zbilji.

Koliko god tijelo znanosti, odvojeno od pojedinca, narastalo, nikada ne može doseći vrijednost veću od pojedinačnog jastva. Ali, magija znanosti proizvodi upravo drukčiju posljedicu: nijedno pojedinačno jastvo nema i ne može imati dostojanstvo više i veće od tog tijela znanosti, tog opredmećenog znanja.

S tim u vezi je i pitanje o obrazovanju za koje Senadin Lavić kaže: “Obrazovni sistem bi morao čuvati argumente i činjenice o historiji Bosne i njezinoj državnosti, o bosanskoj povijesti i kulturnoj formi koja traje stoljećima.” (84). Obrazovni sistem je živa višesmjerna interakcija onih pojedinaca i organiziranih zajednica koji obrazuju i onih koji bivaju obrazovani. Taj sistem nije i ne može biti svrha. On je sredstvo koje nerijetko postane svrha, pa je labirint u kojem nema izlaza, cilja.

S obzirom na činjenicu da su svi prethodni sistemi obrazovanja u Bosni i oko nje bili suštinski antibosanski te da su nastali mentaliteti iz nasilnih tumačenja turčijata, muslimanstva i povijesne zadaće oslobođenja od njih, ostaje pitanje: ko i kako će obrazovati te pojedince i strukture koji bi mogli artikulirati i provoditi obrazovanje za Bosnu i bosanstvo kao vrhunski etički ideal?

Iako je cijelo kazivanje u knjizi Zaborav razlike dodijeljeno teško odredljivom mistvu, u širem okviru autorovih zalaganja ono se ipak može prepoznati kao podsjećanje na nužnost i mogućnost nastajanja zajednice mislećih ljudi sposobnih da podstaknu i snaže rad koji bi doprinio realiziranju etičke zadaće: “Visoko obrazovanje treba nam pomoći da uspostavimo smislen model bosanskog života u evropskom svijetu.” (110).

Opasno je svako govorenje u ime neodređenog i nerazjašnjenog mistva. Ko je to mi u ime kojeg nominativno, genitivno, dativno, akuzativno, vokativno, instrumentalno i lokativno u ovoj knjizi govori Senadin Lavić? Nigdje u ovoj knjizi nije dan jasan odgovor na to pitanje. Zato ga valja izvesti iz cjeline autorovog izlaganja. To mi nije poistovjetljivo ni s etničkim, ni s partijskim, ni s religijskim, niti s ideologijskim pripadanjem.

S obzirom na činjenicu da autor u svojim kritičkim preispitivanjima podvrgava gotovo sve političke, kulturne i ekonomske pojave i procese u Bosni na svjetskoj pozornici neoliberalnog kapitalizma, njegovo mi moglo bi se odnositi na imaginarnu akademsku zajednicu etničke usmjerenosti u suprotstavljanju svim pojavama antibosanstva. Zapravo njegovo govorenje je odnos njegovog samotnog ja s cjelinom svijeta u kojem vladaju laž i pokvarenost. To ja ne bježi od tog svijeta, ne prihvata njegove bogove i ne boji ih se. Svjedoči da je moralna odgovornost za se i svijet jedino moguća u samotnome jastvu i iz njeg, uz prihvatanje naloga da se bezuvjetno pripada dobroti, a protiv grehote.

Autor ove knjige je svjestan da moralno viteštvo u vidicima većine – za koju Bog u Učenju kaže da ne zna, ne vjeruje i ne zahvaljuje za dobra darovana im sudbinom – jednostavno biva preinačeno u zavidničkim i klevetničkim slikama medija, u ludilo i nastranost. Zato Senadin Lavić u ustrajavanju na mistvu neizravno podsjeća čitatelja na etičku jezgru, ucijepljenost čiste ljudskosti u svakog čovjeka, a tako i na nužno postojanje etičke zajednice u svakom dobu koja razloge za to što jest nalazi u svakom pripadanju, pa se zato i ne boji ni samoće niti prividne nemoći, ni zavisti niti kleveta. U takvom opredjeljenju ozbiljuje se najuzvišeniji ideal: biti sam pred višom zbiljom, ali istodobno i posve u svijetu, te svjedočiti za nju, pa makar to bilo protiv sebe samog.

Autor je svjestan da se etičko izbavljenje tiče pojedinca te da bez njega nikakvo postignuće u svijetu ne može doseći smisao. Moderna znanost je učvrstila fantaziju o znanju neovisnom o jastvu saznavatelja. Odraz tog je u strasti jednosmjernog govorenja koje isključuje uzvrat slušatelja ili čitatelja. Tako nastaje svijet u kojem su pojedinci u busiji iz koje napadaju i sramote one koji im ne mogu uzvratiti.

Senadin Lavić nastoji ukazati na pogubnost tog govorenja o svemu, ali bez spremnosti govornika tog da sluša kritičke odjeke svojih pothvata. U skladu s time, on o svijetu kojim se bavi u svojim filozofskim razmatranjima kaže: “U njemu više niko ne može pokrenuti ljudsku interepretaciju, a da ga ne podčine kvazi-religijske naracije, režimski mediji, vladarske oligarhije, kapitalistički pajaci, tajne policije, korumpirane isntitucije, psihometrijske tabele.” (183).

Uz tu navedenu pesimističku sliku sadašnjih prilika svijeta valjalo bi se podsjetiti na riječi vjesnika Hvala o tome da vrijeme ovog svijeta neće stići sve dok ima ijednog čovjeka koji svjedoči da nema boga do Boga. U takvome svjedočenju ni svijet ni bilo šta u njemu nije i ne može biti bog, pa zato ni razlog ni svrha čovjekovog služenja ili podčinjavanja. Zato Senadin Lavić odlučno ukazuje na opasnost poistovjećenja individualne volje s kolektivom, što je glavni uzrok zaprećenja kritičkog mišljenja kojem je preduvjet individualna sloboda. On kaže: “Tamo gdje imamo militantni kolektiv, imamo fašizam. Gotovo da smo navikli na priču o „volji naroda“, na fašističke podvale o volji kolektiva koju usmjeravaju dva tri firera ili vožda.” (187).

Takvu zadaću autor promiče na pozornici savremenog svijeta određenoj prvenstveno rehabilitacijom fašizma. U tom okviru zanima ga prvenstveno bosansko pitanje kao mjera svega što se događa u svijetu. Za njega su Bosna i bosanstvo imena za etički ideal najvišeg reda. Koliko su zapriječeni tolika je moć vladajućih licemjernosti u politici, kulturi i ekonomiji svijeta. On kaže: “Svaki iskaz oko nas kojim se negira mogućnost postojanja Bosne u osnovi je fašističko urlikanje monstruma koje se pokušava prikriti diplomatskim frazama o demokratiji prvih susjeda iz Beograda i Zagreba.” (121).

Zadaća spomenutog prikrivanja dodijeljena je prije svega medijima koji služe vladajućim oligarhijama. Autor kaže:

“Korisna analogija u vezi s medijikim antibosanskim slikama jeste odnos prema konceptu fundamentalizma koji se samo i primarno pripisuje muslimanima širom svijeta, a onda se zanemaruje povijest, semantika, pragmatika i politička pozadina primjene tog pojma u svakodnevnom medijskom iskustvu.” (137–38).

Tako jeste, ali u fundamentalizmu i nacionalizmu otkriva se lice moderne inverzije ontološkog slijeda od Jednog prema mnoštvu. I fundamentalizam i nacionalizam, vidljivi i prikriti, opravdavaju svoje nositelje u pothvatima negiranja i razaranja bosanskog kulturnog naslijeđa. Senadin Lavić zaključuje:

“Tako je nemoralno držanje prema uništenju bosanskog kulturnog naslijeđa postalo ‘normalna’ forma nebrige, nemara i neodgovornosti. I još gore od toga – tome se naslijeđuju neprestano pririču druga određenja kolonijalne provenijencije kao da bosansko mora biti bosansko, orijentalno ili austrougarsko.” (145).

Upravo to, izgon bosanskih ljudi u tuđe predstave o njima te prihvatanje da je u toj tuđini zapravo njihova zbiljna domovina, onesposobljuje te ljude da budu to što jesu, da u svome pripadanju prepoznaju i poštuju razliku sebe jučerašnjih i sebe sutrašnje, a nužno i u odnosu na svakog drugog smatraju i osmišljaju kao blago darovano im usudom. U takvoj onesposobljenosti da saznaju sebe, a tako i najviši razlog i najvišu svrhu svog bivanja, nude im se ideologijske konstrukcije o izbavljenju iz ostataka bivanja svojim. Autor knjige Zaborav razlike podsjeća na to iz nelagode pred varanjima korištenjem pojmova političke filozofije:

“Pozitivizam konsocijacije i naracija o federalizaciji razdijeljene bosanske teritorije trebaju postati velika tema preko koje će nas „uvjeriti“ da je moguće podijeliti Bosnu prema etničko-religijskim linijama i da je „normalno“ da ljudi žive odvojeno jedni od drugih u getima etničko-religijskih dogmi sa svojim sveštenicima i političarima.” (156).

U takvoj tiraniji rješavanja bosanskog pitanja, u civiliziranju zavađenih naroda koje je nužno razdvojiti i teritorijalizirati, očita je činjenica da je nakon Drugog svjetskog rata nad bosanskim muslimanima izvršen zločin genocida. To što je očito ugonjeno je u nužnost zaborava. Zločin genocida izvršen nad Jevrejima, sveden na krivicu Nijemaca, mora biti jedini, neoprostiva i neponovljiva anomalija. Ni dijahronijski ni sinhronijski nije prenesiv na neku zbiljnu ili moguću krivicu drugih. Posvjedočiv je kao krivica Nijemaca u određenom vremenu, kad su bili izavan općeg kršćanstva, općeg zapadnog iskustva i s njima povezanog toka historije. Zato je kultura fikcije nužna u predstavljanju svega bosanskog, a tako i nemogućnosti ikakvog genocida osim onog koji su izvršili Nijemci, i to izdajući svaku svoju vezu s kršćanstvom i zapadajući u antikršćansko paganstvo.

Ako bi nekad i negdje moglo biti nečeg sličnog tome zločinu, krivica za njeg može i mora biti jedino na Turcima, imaginarnim neprijateljima svake kršćanske našosti, i to onim Turcima, političkim i teološkim neprijateljima, nacijske i kršćanske našosti u davnini. Budući da je to pred moderno doba, govorenje o njemu je poželjna tema umjetničkih imaginacija kojom se dokazuje da osim onogo genocida protiv Jevreja nema i ne može biti drugog. Iz tog pomjeranja zla u prošlost i imaginacijski svijet slijede nužnost i potrebni model zaborava Bosne i genocida protiv njenih ljudi.

Zato je u temelju bosanske zbilje, određene izgonom u tuđe predstave o Bosni i njenim ljudima, poricanje očitog i zahtjev da posljedice genocida postanu normalizirani poredak očišćen od krivice elite, ideologije i organizacija koje su ga omogućile, te svediv na veći ili manji broj pojedinačnih izvršitelja.

Govorenje o izvršenom genocidu kao nepostojećem, kao prividu, lakše se prima u javnosti, nego pokazivanje istine njega. Zaborav tog genocida čini se i poželjnim i potrebnim, pa se govorenja o njemu kao da ga nije bilo nude za utočište preživjelih.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.