Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Dino Bajramović

Merima Ključo i Miroslav Tadić: Aritmia, Cd baby, 2016.

 

Rasadnik talenata? Uh, kako to grubo zvuči! Čak ima i agrarnu dimenziju. No, zaista je Bosna i Hercegovina oduvijek imala vrsne harmonikaše. Prvo talente, pa onda dokazane umjetnike. Istina, dežurni „hejteri“, oni koji ovaj instrument ne priznaju ako je isključivo u funkciji folk aranžmana, Samira Kadirića-Caju, recimo, sada već višedecenijsku desnu ruku Halida Bešlića, neće ozbiljno uzimati u obzir. Sve dok on ne snimi neku jazz varijantu ili se ne udruži sa gitaristom, saksofonistom ili pijanistom pa producira cd i pomiri zaraćene glazbeno-žanrovske frakcije. A i to bi mogao.

Tako nešto su uradili Elvedin Muhić, dugogodišnji pratilac Harisa Džinovića, ili, pak, Elvidin Krilić, nekadašnji član Velikog narodnog orkestra Radio-televizije Sarajevo, a danas profesor muzike u Austriji, pa su ih tek onda ozbiljno počeli doživljavati. Što je, naravno, greška u koracima i neka druga priča koja ima veze sa licemjerjem, kojem je ovo podneblje itekako sklono.

Sada ćemo, ipak, koju progovoriti o Merimi Ključo. Koja je evropski glazbeni svijet oduševila kada je objavila album u saradnji sa Miroslavom Tadićem, tim perfektnim gitarskim umjetnikom, rođenim u Tuzli, a danas stanovnikom Kalifornije. Taj album nosi naziv „Aritmia“. Kolaboracija dva maga na instrumentima u njihovim rukama, premda prva riječ u ovoj rečenici nekada ima militantan prizvuk, ali zato izuzetan zvuk, jedno je od onih muzičkih dostignuća koje na plodno tlo nailazi u bilo kom dijelu svijeta. Kao i, naprimjer, saradnja sjajne interpretatorice Amire Medunjanin i pijaniste Bojana Zulfikarpašića.

Ono što ih veže je Bosna i Hercegovina, kao zemlja rođenja, ili samo porijekla, ili mjesta gdje još uvijek imaju adresu na koju im stiže pošta. Ne tako davno, spoj klasike i tradicije nazivao bi se, u nekim varijantama, i world musicom, ali ta sintagma neko vrijeme nije u opticaju. Jednostavno, shvatili smo, konačno, da muziku ne trebamo ubacivati u ladice, nego je pustiti da leprša negdje oko, pored, iznad nas, i pruži nam ono zadovoljstvo koje je, valjda, samo muzika u stanju. Upravo je to ono što album „Aritmia“ čini friškim, svježim i ukusnim, evo, i dvije godine nakon što se pojavio na tržištu.   

O Miroslavu Tadiću pisalo se, do sada, u Hrvatskoj, i nadugo i naširoko, jer njegova saradnja sa Vlatkom Stefanovskim dotakla je, i emotivno i profesionalno, mnoge na ovim prostorima. Tuzlak, kojem je i Carlos Santana povjerio sina na školovanje, i nije ništa drugo do mag čija umjetnost ovaj svijet čini ljepšim. Gledao sam taj duet u Sarajevu, ali i Miroslava kada prati braću Teofilović iz Srbije, oba događaja u sklopu sarajevskog „Jazz Festa“, i ostao, evo i danas, kada pišem ovaj tekst, pod dojmom koji me tjera da kažem kako sam gledao nešto, zaista, veliko. Kao Trebević! Ako niste imali priliku gledati u slušati Miroslava, učinite to što prije. Često je blizu vas.

E, sada, vratimo se na saradnje bosanskohercegovačkih muzičara, odnosno kvarteta kojeg sam spomenuo. Tako ćemo se prisjetiti i da Merima Ključo i Amira Medunjanin imaju zajednički album „Zumra“, sa četrnaest tradicionalnih pjesama sa područja Bosne i Hercegovine, Makedonije i Srbije. Majstorsko muzičko djelo! „Već dugo mi je želja da spojim tradicionalnu pjesmu sa klasičnom harmonikom i tehnikama koje se primjenjuju u današnjoj savremenoj muzici. Zvuk avangardne muzike je disonantan, ali posjeduje sasvim logičnu harmoniju i koncept. U stanju je da oslika emociju pjesme drugačije od tradicionalnih harmonija. Kontrast je, naravno, veoma upadljiv, što je i bio cilj cijelog projekta“, govorila mi je Merima, prije osam, devet godina.

Malo je žena na ovim prostorima koje sviraju harmoniku. Ili, bar, malo je žena koje javno imaju priliku pokazati šta znaju. Zašto je to tako? „Kod nas donedavno nije bilo moguće studirati harmoniku na muzičkoj akademiji, pa je tako bilo i nemoguće da harmonikaši ili harmonikašice dostignu nivo koncertnog podija. Inače, harmonika je u našim krajevima, nažalost, samo zastupljena na jednoj sceni i zato joj je često dodijeljena veoma loša reputacija. Dobrih koncertnih harmonikaša u svijetu nema puno, jer je klasična harmonika veoma mlad instrument, ali vrlo brzo ćemo imati jedan cijeli naraštaj dobrih koncertnih harmonikaša i harmonikašica“, i ovo mi je kazala Merima, pa se vratih na početak teksta i neskromno sebi priznadoh da sam ovu storiju počeo kako treba.

U Holandiji Merima živi samo oficijelno, jer je već odavno, zbog svoje profesije, postala stanovnik svijeta. Bila je, izdvojićemo samo neke od brojnih Meriminih angažmana, gost-solista Scottish Chamber Orchestrae i Holland Symphonia and the Netherlands Radio Philharmonica Orchestrae: „Znate, u muzici se ne mjeri vrh karijere. Svaki projekat je podjednako bitan i vrijedan.“

A u „svijet muzičkih boja“ uvela ju je velika ruska kompozitorica Sofija Gubaidulina. Merimi Ključo dodijeljena je i američka viza „istaknutog umjetnika“, što, priznat ćete, nije malo. Vjerovatnije je da je – puno više.

Merima Ključo rođena je 1973., Nižu muzičku školu završila je u Livnu, a onda u Sarajevu i Srednju muzičku školu. Diplomirala je na Odsjeku za harmoniku Muzičkog konzervatorija u Rotterdamu 2000., a usavršavanje je nastavila u Bremenu gdje je, na Univerzitetu umjetnosti, 2002. magistrirala harmoniku, kao stipendista najpoznatijeg holandskog fonda za istaknute talente. Kao solista i član različitih ansambala nastupala je u koncertnim dvoranama Sjeverne Amerike, Evrope i Australije. „Merima svira harmoniku i sevdah prezentira na neki drugačiji način od onog na koji smo svi navikli kada je harmonika u pitanju. To mi je interesantno, tim više što imam, odnosno imala sam određeni otklon i predrasude prema tom instrumentu“, kaže Amira Medunjanin.

Prva pjesma sa albuma „Aritmia“ koju sam čuo bila je „Kraj potoka bistre vode“. Jedna je to od najzahtjevnijih sevdalinki za izvedbu, ako uopšte postoji ona koja nije zahtjevna. Ovu devetu po redu pjesmu na albumu  otvara Miroslav Tadić, čiji jasni tonovi stvaraju sliku baš svakog djelića BiH u isto vrijeme, dok iz Merimine harmonike „isplivava“ glas. Da budem precizan: njen instrument kao da pjeva. „Pajduško oro“, kompoziciju koja slijedi odmah iza „Potoka“, Tadić počinje slično kao Bodo Kovačević pjesmu „Jedan čovjek i jedna žena“ grupe „Indexi“. A onda ide u maestralno soliranje sa, prvo nižim Meriminim tonovima kao podlogom, da bi poslije toga naša umjetnica otišla malo „više“ i „oplela“ po harmonici virtuozno kao da se s njom rodila. A možda i jeste.

„Gnossienne No. 1“ francuskog kompozitora Érica Satiea zvuči kao muzika za filmove tipa „Gipsy Magic“, kada muzika govori umjesto melanholije, a mi očekujemo da se ispred nas pojavi Miki Manojlović i počasti nas autogramom. Da, muziku za „Gipsy Magic“ napisao je Vlatko Stefanovski, pa ove asocijacije nisu nimalo čudne. Ili sam samo ja – čudan. A kad čujem pjesmu „Kafu mi draga ispeci“ prvo pomislim na… A na koga bi drugog do na Predraga Cuneta Gojkovića. Jednu od najtoplijih pjesama niko nije znao otpjevati kao on. Pokoj mu duši! Merima i Miroslav ovaj put nisu išli u „egzibicije“, već su pjesmu ostavili u gotovo izvornom obliku, sa tek jednom modulacijom, kao nekakvim prelaskom na višu stepenicu izvedbe.

„Kaleš bre, Anđo“ skladba je sama po sebi remek-djelo. Ni nju nisu puno „dirali“, nego su imali sentiment prema slušatelju, te mu pružili priliku da i on malo zapjeva. „Ajde slušaj, slušaj/Kaleš bre, Anđo/Što tambura sviri…“ Hvala na razumijevanju. Ovo je ujedno i pjesma koja zatvara „Aritmiju“. Bolji finiš albuma rijetko je zamisliv.

A između svih ovih kompozicija koje smo spomenuli, ili ispred i iza, su i naslovi: „Buciumeana”, “Braul”, “Topogo”, “Nana”, “Vranjanski čoček”, “Gdje si dušo, gdje si rano”, “Hajd’ sad majka” i “Ihtimanska kopanica”. A, “Kopanicu” Merima svira u “cugu”, intenzivno i uvjerljivo, kao kada tokom vožnje biciklom po bosanskim brdima i dolinama osjetitu jaku žeđ. Pa stanete, “Kraj izvora bistre vode”, duboko udahnete i “na eks” dođete sebi.

Uglavnom, ako ovaj album do sada niste poslušali, ne znate šta ste propustili. Ali, za nadoknadu školskih sati uvijek imate vremena. A ako jeste… “Onda ništa”, da se prisjetim dijela slogana Nadežde Milenković za portal “Peščanik”.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.