Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Milka Car

Christian Kracht, Imperij, Edicije Božičević, 2016.

 

Imperij švicarskog autora Christiana Krachta, na njemačkome je govornom izazvao pravi skandal  nakon što mu je književni kritičar tjednika Der Spiegel predbacio nacističke stavove zbog aluzija na nacističku strahovladu i navodno, u romanu jedva prikrivene rasističke ideologije. Pa ipak, izravna paralela između glavnog junaka, zabludjelog zagovornika vitalističkih načela „proroka i misionara“ Augusta Engelhardta, i Hitlera, još jednog vegetarijanca, ali ovaj put u „teatru mraka“, kako stoji u romanu,  toliko je očita da se mora čitati u satiričkom i parodijskom ključu.

Već na samom početku romana pripovjedač opisuje  Nijemce kao „bljedunjave, čekinjave i vulgarne“, nalik “termitojedima“ koji se, otežali od „probavna drijemeža“, upravo nalaze na „svjetskom vrhuncu svoje moći“, odnosno u posjedu najvećeg prostora koji će ikada steći. Imperij je izniman roman koji je ionako trebao izazvati veliku pažnju, no recepcija se prečesto svodila na ideološke i društveno-političke argumente, a manje na izvorne književne. No to je donekle potencirao i sam autor unoseći u svoj roman o autentičnom njemačkom vegetarijancu i bjeguncu od suvremene civilizacije Augustu Engelhardtu niz provokativnih paralela s njemačkom historiji  20. stoljeća, koje je „gotovo do sredine svoga trajanja izgledalo kao da će postati stoljeće Nijemaca“.

Danas Christian Kracht  već i na hrvatskome govornom području uživa kultni status. Na hrvatski je preveden njegov raniji roman Ja ću biti tu, na suncu i u sjeni (Novela media, 2009), u kojem slijedi postupke tzv. pop-literature, dakle književnog pravca koji se poigrava s popularnokulturnim obrascima u nizu referenci na suvremenu kulturu. U romanu Imperij taj ludistički i subverzivan odnos prema visokoj kulturi je donekle napušten, premda  se stilski još uvijek naslanja na svoja polazišta u pop-literaturi. U njemačkom je izdanju to vidljivo već po stripovski stiliziranoj naslovnici što upućuje na odmak od realnih zbivanja i nužnost čitanja u ironijskom ključu. No, Imperij nadilazi jednostavno svrstavanje u žanrovske ladice,  njegove su ambicije daleko veće; tako primjerice u četvrtom poglavlju, u kojem se prati Engelhardtovo putovanje Njemačkom na mijeni stoljeća, prikazuje se opsežna i vjerna slika uzburkanog razdoblja kao slutnja novog, no još uvijek u okovima starog vremena. Kracht ovdje ne samo da suvereno fabulira i stilistički uvjerljivo slaže djeliće mozaika od dokumentarnih elemenata biografske priče o sanjaru s Tihog oceana, nego time istovremeno piše novu inačicu povijesno-pustolovnog romana za 21. stoljeće.

U razgovoru s jednim novinarom, autor je još 1995. najavio kolonijalni roman na temelju povijesne priče o njemačkim zakašnjelim kolonijalnim posjedima. To je u ovom romanu ostvario, tematizirajući prilike oko mijene stoljeća na Pacifiku, u Njemačkoj Novoj Pomeraniji. Ma  kako se autor spretno poigravao književnim referencama na pustolovne romane ili Bildungsromane, odnosno romane razvoja u maniri Daniela Defoea pa sve do Josepha Conrada, njegov roman ne bi izazvao toliko pažnju da u priču o čudaku s Južnih mora nije upleo niz referenci na kasniju povijest 20. stoljeća, posebno na razvoj totalitarne ideologije nacionalsocijalizma. Kako bi obuhvatio i taj dio 20. stoljeća, svojem je autentičnom junaku produljio život. Povijesni je Engelhardt doista osnovao prvu kokovarsku plantažu na otoku u Novoj Pomeraniji 1902. godine i hranio se isključivo kokosovim orasima, po njegovu uvjerenju savršenom, božjom hranom, sve dok bolestan i osamljen nije umro 1917. godine. No, u romanu mu ekstradijegetski ili auktorijalni pripovjedač produžuje  život sve do konca Drugoga svjetskog rata kako bi time rekapitulirao najveće potrese europske povijesti te bi se njegov roman čak mogao nazvati nekom vrstom rekvijema svim idealima i fatalnim zabludama 20. stoljeća. Ono se pokazuje kao posljednje idealističko stoljeće koje se bolno i  okrutno razračunalo s idealima panteizma, vitalizma i pokreta mladih, Jungborna i nudističkih kolonija, dakle svih reformatorskih pokreta, često pokreta mladih, koju su obilježili njegov rani početak.

Stoga se junak romana zapravo može promatrati kao objekt koji utjelovljuje kritiku postojeće civilizacije, objekt potpuno podložan pripovjedačevoj neumoljivoj logici dokidanja iluzija o spasu i boljem životu. Engelhardtov rasap i njegov neuspjeh u provedbi radikalnih ideala samoodrživosti ujedno aludiraju na rasap 20. stoljeća, koje se od stoljeća nade pretvorilo u stoljeće razaranja i uništenja. To rastakanje ideala u njihovu suprotnost, u posvemašnju uzaludnost nade o mogućnost poboljšanja svijeta i čovjekova položaja, u romanu simboliziraju posvemašnje sljepilo prema vlastitoj okolini, kao i progresivna tjelesna i duhovna propast glavnoga junaka. Engelhardt toliko temeljito propada da to čak budi iritaciju zbog pripovjedačeva pokroviteljskog i podrugljivog stava prema „posljednjem njemačkom romantičaru“, kako na početku romana naziva svojeg junaka.

On, potpuno u duhu vremena, sa sobom na Pacifik nosi obožavane klasike u sanduku s 1200 knjiga: „Thoreau, Tolstoj, Stirner, Lamarck, Hobbbes, pa i Swedenborg, Blavatskyjeva i teozofi“. Njegova je propast neizbježna, ukoliko je shvatimo kao propast ideala, i utoliko okrutnija, pa ga pripovjedač na početku promatra kao „sramežljiva suvremenika pomalo posvađana sa životom“, da bi na kraju romana pratio njegove ubilačke nagone i pretvaranje u bolesnu i drhtavu nakupinu instinkata. Tako u romanu dopušta da mu, odmah na početku ambiciozno zamišljenog putovanja, tamilski prevarant Govindarajan ukrade novce, da mu – inače povijesna osoba, Emma Forsayth, iz Njemačkog kluba u upravnom središtu Nove Pomeranije Herbertshöheu, proda potpuno bezvrijedan otok Kabakon, gdje se njegov bijeg od civilizacije pretvara u „najekskvizitniji barbarizam“, a domoroci uopće ne shvaćaju da im je on novi gospodar pa uskoro odbijaju raditi na plantaži te nastupa „vrijeme izvan vremena“. Zbog svega toga njegov pothvat prosvjećivanja čovječanstva, uporabom kokosa, neslavno propada u vihorima Prvoga svjetskog rata, za razliku od manje radikalnih reformatora koji se kao sporedni likovi također nakratko pojavljuju u romanu i svjedoče o pobjedi puritanskog kapitalizma, poput braće Kellogg ili genijalnog Halseya, tvorca omiljenog namaza Vegemite.

Važan je, naravno, u tom kontekstu i naslov romana, polivalentan i istovremeno bolno jednoznačan – radi se u jednu ruku o raspadu velikih povijesnih imperija polovinom 20. stoljeća, a u drugu ruku autor otvara polje asocijacija na Engelhardtov fiktivni imperij oslobođen od svih okova civilizacije:(on je, pored svega, uvjereni nudist), no jednako tako i na propali njemački imperij, ne samo wilhelministički, nakon Prvog svjetskog rata, nego  i HitlerovTreći Reich. Njemački protektorati u Tihom oceanu bili su „svi odreda potpuno nepotrebni“ – Njemačka je prije Prvog svjetskog rata po veličini bila četvrto kolonijalno carstvo s najvećim posjedima u Zapadnoj i Istočnoj Africi. No, ta je slika prošlosti u romanu demantirana: u kolonijama nema nikoga osim „pustolova i avanturista, plantažera što se vraćaju kući, nekolicine istraživača, (…) plemića spalih na prosjački štap i protjeranih s njihovih zaplijenjenih posjeda, smušenjaka, naplavina i otpadaka Njemačkoga Carstva“. Tako se san o imperijalnoj veličini prikazuje kao uvertira u najveće zločine 20. stoljeća.

Jednako tako okrutni kolonijalni režim, što svoju civilizacijsku misiju izvodi iz latinskog značenja riječi colo, coloi i poziva se na sadnju, obrađivanje i razvitak, proklamirajući zapadnjačke vrijednosti, na koncu se s kultiviranja i korištenja svodi na program porobljavanja i iskorištavanja. On seže sve do naloga da se ubiju nekorisni članovi društva, pa tako i propali Engelhardt, što nalaže guverner kolonije Hahl kapetanu broda Jeddah Slütteru zbog Engelhardtovih dugova, no stjecajem okolnosti Engelhardt biva pošteđen, dok nesretnim slučajem umire povijesni lik – Max Lutzow. Engelhardta čak ni posjet berlinskog virtuoza na violini i klaviru Maxa Lützowa, koji napušta dekadentno društvu u novome glavnom gradu Rabaulu kako bi mu se pridružio na Kabakonu, ne uspijeva izvući od „pomahnitalog, paralizirajućeg, pomamnog pomračenja uma“, pothranjenosti i lepre te postaje „dijete, … rex solus. Vegetativan i jednostavan, bez sjećanja, bez predviđanja, živi u čistom prezentu, s vremena na vrijeme netko ga posjeti, on nesuvislo govori, ljudi opet odlaze, ismijavaju, naposljetku postaje atrakcija za putnike južnim morima, posjećuju ga kao divlju životinju u zoološkom vrtu“. Kada ga američki vojnici pronađu nakon Drugoga svjetskog rata, on jednostavno nestaje u prašumi, jednako kao i iluzije što su obilježile početak 20. stoljeća. Sažet, precizan, jezično virtuozan i okrutan u svojoj istinitosti – to je roman Imperij, rekvijem 20. stoljeću i uvod u skeptično i ironično 21. stoljeće. Zbog otvorenog kraja i suprotstavljanja pripovjednih razina u romanu, u zraku pri tome ostaje otvoreno pitanje je li 20. stoljeće moralo postati stoljećem ubilačkog nacizma ili je moglo prevagnuti u smjeru utopije, pa bila ona i utopija kokovorizma.

 

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.