Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Ahmed Burić; foto: Velija Hasanbegović (Drina, jezero Peručac)

 

Kad smo se prije četiri godine, zajedno s tadašnjim potpredsjednikom Federacije Svetozarom Pudarićem i šefom misije OSCE-a Jonathanom Mooreom, nas nekoliko iz P.E.N. Centra otišli pokloniti žrtvama zločina u opkoljenom Sarajevu, Hrvatima i Srbima koji su stradali od jedinice Mušana Topalovića – Cace, odmetnutog komandanta X brdske brigade, idući uz strme mahalske ulice mislio sam o tome kako je to kad čovjek ide na strijeljanje. Ne znam koliko je ljudi koji su stradali gore, u crnoj, stjenovitoj rupi iznad Sarajeva, znalo da im je to posljednji put, ali njih nekoliko desetina se otuda nikad nije vratilo. Do gore vodi uzak šumski put koji se čestito i ne vidi. Javnost, ako nešto tako kod nas uopće postoji, dvojako je reagirala na taj čin: većina je bila za to da se oda počast i da se ne zaborave zvjerstva koja su bacila sjenku na obranu Sarajeva, dok je manjina nešto sebi mrmljala u bradu, tipa – „e nek’ su pjesnici otišli gore da istjeruju pravdu, a srpska propaganda ionako laže da je tamo ubijeno između 400 i 2500 ljudi, kad se zna da ih je stradalo šezdesetak“. Da, Sarajevo je surovo, i zna mu teško pasti kad mu u lice saspete istinu o njemu. U tome, glavni grad BiH nije drukčiji od ostatka dunjaluka.

Kad su četnici u Višegradu 1992. godine ušli u kuću Hasanbegovića i poveli ih na strijeljanje, Velija je imao šesnaest godina. Skočio je u rijeku, i tako se uspio spasiti da ne završi na dnu jezera Perućac, gdje su jedinice Vojske Republike Srpske bacale tijela ubijenih Bošnjaka. Osamnaest godina kasnije, kad je zbog praktičnih razloga radova na hidrocentrali jezero isušeno, ljudi su krenuli prema Perućcu tražiti posmrtne ostatke svojih najdražih, a među njima je bio sada tridesetčetvorogodišnji fotograf i dizajner, o čijim bi fotografijama trebao govoriti ovaj tekst. To bi bilo moguće samo onda kad bi umjetnost bila jača od života i kad bi kojim slučajem mogli zamisliti šta bi bilo da Velija toga dana nije skočio u rijeku. Ovako, možemo pisati panegirike, možemo hladno ocjenjivati kompoziciju, svjetlo i kontraste te u teoriji pronaći veliki broj uporišta kojima ćemo si „objasniti“ zašto ovaj autor svoje fotografije radi baš ovako – ali, ne treba. Sve što stoji u njima, moralo je biti tu. Kao što Velija Hasanbegović svoje fotografije mora raditi ovako kako ih radi. Tako i nikako drugačije.

Kad sam došao s Kazana neko je upitao:  Zašto si bio tamo? Rekao sam: Morao sam vidjeti kako je ići putem kojim te vode na strijeljanje.  Velija je ne mijenjajući intonaciju rekao: Mogao si pitati mene.

U mom prozoru, jer još nije našla adekvatno mjesto, iznad klavira stoji fotografija iz dvorišta na kojoj su na štriku prostrt veš, satelitska antena, prozori i zid. Ta slika nije ništa drugo nego slavljenje života. Malog, jadnog, često oskudnog, ali onoga koji je naš i koji nas podsjeća da je ovo stanje bolje od toga nego da smo završili na dnu Perućca ili Kazana. Eto, zato služi umjetnost. Da nas uvjeri da smo živi. Tamo negdje, u sretnijem svijetu, ako takav svijet uopće postoji ljudi se bave fotografijom ili pisanjem onako kako oni hoće. Mi, baš kao Velija Hasanbegović, to radimo kako jedino moramo. Međutim, naša mala „osveta“ velikom svijetu je da mu se tu i tamo možemo nasmijati. Poput Toma Sawyera koji je prisustvovao vlastitoj sahrani, Velija Hasanbegović je otišao slikati mjesto na kojem su ga forenzičari trebali identificirati.

U životu ne postoji veća pobjeda. U umjetnosti, pogotovo.  Velija, brat na putu.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.