Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Emir Suljagić; Ilustracija iz knjige Srebrenica MCMXCV  Emira Suljagića

 

Kad spustiš lopatu, i neko je preuzme i nastavi umjesto tebe, i pogledaš u nišan i shvatiš da – ma, da, ti njega znaš, i opet te stid jer ne možeš prizvati u sjećanje njegov lik, kao što ne možeš prizvati u sjećanje likove toliko mnogo drugih – svih boljih od tebe; kad te majka jednog od njih upita: “Jesi li ti bio njegov jaran?”, jer se, ne htijući, nađeš na grobu s njom u isto vrijeme, i onda slažeš da jesi, a nisi, on te jedanput samo zaštitio od gorih od tebe, i bio prijatan prema tebi i nasmiješio bi se kad te vidi, i ti slažeš, ali znaš da su njegovi osmijesi dovoljan razlog da zaplačeš, i znaš da su svi njegovi bolji prijatelji mrtvi, da si ostao još ti i poneko drugi, podjednako nebitan; stigao si u Potočare.

Tvoja su osjećanja suvišna, ti ne bi trebalo da imaš pravo da budeš tužan i trebalo bi te, ustvari, biti sramota. To je osjećaj koji će vjerovatno ostatak tvog života prožimati sve što radiš, nešto što ćeš osjetiti svaki put kad ožedniš, kad si gladan, kad odeš u kupovinu, kad se zaljubiš, kad si nesretan ili kad budeš želio imati djecu – uvijek ćeš osjećati stid. Stid što tog dana nisi imao snage da pođeš s njima, što si barem jednom pomislio da ćeš se izvući, sebično pomislio da si zaslužio da preživiš; tu ćeš krivicu spremno nositi, jer je to sve što imaš kao uspomenu na njih.

Dok obilaziš nezagrnute kabure, znaš da je to posljednja prilika da sklopiš mir s njima, da možda, uz njihovo dopuštenje, kreneš negdje, ponovo počneš živjeti, pošto im ispričaš sve ono što si želio kazati dok su bili živi; barem onima koje si znao ili onima koji su znali njih. I onda, milujući glatku površinu tabuta ili gledajući nekog drugog kako to čini, iznova postaneš siguran da to ipak nije moguće – ne zbog onoga što si podijelio s njima, nego zbog onoga što nisi. Potom, bez zrna sumnje shvatiš da jedina budućnost koju imaš pripada njima; vjerovatno i zato što, da bi imao budućnost, moraš imati nekoga s kim ćeš podijeliti prošlost. Tek kad shvatiš koliko će besmislen biti život bez njih, valjda shvatiš i koliko je besmisleno nepotrebna bila njihova smrt, koliko glupavo besmislena.

Potmule zvukove mokre ilovače, koja, gurana lopatama, pada po daskama postavljenim u rake, osjećaš kao udarce; busenje nasilno pada po dijelovima tvoga života i jednom zauvijek popunjava rupe napravljene granatama, mecima i noževima. Ali, ono što će ostati kad se zemlja jednom slegne, bit će pustinja; sve i kad bi htio, znaš da nećeš moći dalje, jer sve što budeš osjetio poslije toga, sve izvan toga, bit će polovno, otrcano i površno. Zato ćeš ostatak života varati sve ljude oko sebe, sve žene, muškarce i djecu, jer prema njima nikad nećeš osjetiti ono što si nekad osjećao prema nekim drugim ljudima i niko od njih neće biti ni blizu onako važan. I varat ćeš ih s mrtvima.

Ovdje je zrak i dalje okužen, kao da je neko otvorio prozor u goru prošlost. Zapravo, to je problem preživljavanja: prošlost bi trebalo da izgleda bolje. Imao si isti osjećaj kao i onda, idući kroz nepreglednu masu koja je izvirala, i izgledalo je kao da joj nema kraja; na njihovim licima nije se izmijenilo ništa, i dalje iskrivljena u bol, crvena od plača. I dalje sanjate iste ljude, pričate iste priče, gledate iste, dodirima prstiju uprljane fotografije – ako ih imate – ali na njima sada nema živih.

Da, iskrsne poneka prilika, neočekivano prilaze ljudi, ali oni su sjenke preostale iza velike kosidbe smrti. Srećete se znajući da nijedan na zidu nećete držati fotografije sa zajedničke mature, nego slike sa grobova zajedničkih prijatelja. Vi ste, ustvari, polagali maturu pred smrću: mnogo ih je palo, neki su prošli, ali niko nije ostao netaknut. A njihovi grobovi jedino su mjesto gdje ćete se, to sigurno znate, ali sasvim sigurno, vidjeti, pa makar i samo jednom, pronaći u masi. To su, zapravo, jedini trenuci kad o svakodnevnim stvarima možete pričati bez grižnje savjesti, jer je mjesto na kojem se nalazite, na neki bizaran način, bolje od svega što je ostalo. Na svakom drugom mjestu i u svakoj drugoj prilici, vaš bi razgovor zapinjao, išao teško, između vas nalazili bi se različiti svjetovi kojima sada pripadate. Ovdje, pak, ne; ovdje ste vi na mjestu odakle ste krenuli, skupa s onima koji sada leže oko vas.

Vjerovatno s istim osjećajem stida shvatiš da, i kad kreneš, nemaš kamo. Najradije bi ostao tu, prenoćio, među tim nišanima. Možda zato što si sebičan; sigurno dijelom i zato što kad im okreneš leđa, imaš stotine dokaza da ništa ne valja, da nisi bitan, da Sudnji dan nikad neće doći, jer je već prošao, i da u tebi više nema mjesta za išta, da ti je dobro tako kad je najgore, jer niko koga znaš ne zna za bolje. Još jednom priđeš tim grobovima, sagneš se i dodirneš teški pokrov ilovače; tapšeš, kao luđak, čas po jednom, čas po drugom, opraštaš se, i dalje tapšeš, sve dok se zemlja ne uhvati na dlanovima i speče u otiscima prstiju. To je sve što odavde možeš ponijeti. Satima kasnije otvorit ćeš stisnute šake i jedna kaplja znoja, crnog kao ona zemlja, otkinut će se niz dlan.

I zaplakat ćeš. Suze ne možeš ni obrisati, teže su i slanije, teško se valjaju niz obraze, i peku kao da prodiru kroz kožu, ali zato nikad da stanu, jer se osjećaš kao da su ih upravo danas ubili, i ta, dugo odlagana smrt pada utoliko teže. Htio bi se isplakati za sve njih i za svima njima, i za sve one godine u kojima si stiskao zube plašeći se dobro poznatog drhtaja vilica. Možda si upravu, jer oni više nisu nepoznati leševi rasijani šumama, danas im je vraćeno oduzeto dostojanstvo, danas su ponovo dobili svoja imena, i svoje prošlosti, sestre i braću, supruge i djecu, svoje roditelje. I valjda zbog toga plačeš: ti si ih znao kao takve, izgubio ih. I danas, kad su ponovo postali ono što su bili, više ih nemaš.

 

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.