Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Elvis Ljajić

Damir Ovčina: Kad sam bio hodža, Buybook, 2016.

 

Kad sam bio hodža prvi je roman Damira Ovčine, kojeg čitalačka publika od ranije poznaje kao pjesnika i autora kratke proze. Upravo to njegovo iskustvo u formama koje ne trpe viškove, koje podrazumijevaju sažetost izraza, određuje i stil ovog, za našu kulturu, značajnog romana.

Ovčina roman započinje pričom o krizi u porodici glavnog lika. Ta je kriza vanjska, takva da na nju nemaju utjecaja ni on ni njegovi roditelji, ta kriza je terminalna bolest njegove majke. Mala zajednica, kakva je porodica glavnog lika, koju čine tri člana i koja godinama živi skupa, koja ima zajedničke vrijednosti, vjerovanja, običaje i rutinu, gubitkom jednog njenog člana gubi i razvnotežu koju je imala. Nedostatak trećeg člana, i to onog koji je porodicu zapravo i držao na okupu, Ovčina sjajno koristi kao uvod, naznaku onoga što će dogoditi kasnije u romanu.

Raspad svijeta, onakvog kakvog su poznavali glavni lik i njegov otac, počinje u njihovom domu, koji bez majke postaje tek kuća. Taj raspad se događa postepeno. Majčin boravak u bolnici oni doživljavaju kao privremen, iako je jasno da joj nema spasa. Njena smrt ih tako iznenadi, iako je bila davno najavljena kao neizbježna. Isti takav odnos njih dvojica imaju i prema događajima u državi. Iznenađeni činjenicom da se može dogoditi ono što se događa, oni bivaju potpuno iznenađeni i zatečeni događajima koji su davno najavljeni i koji su bili neizbježni. Ovčina na taj način vješto skicira i prosječnog građanina grada koji će pod opsadom provesti naredne tri i po godine.

Već spominjano Ovčinino iskustvo pisanja kratkih formi do punog izražaja dolazi u njegovom stilu pripovijedanja. Iako odsustvo glagola u njegovim rečenicama naglašava i nemogućnost likova da bilo šta doista urade, ono ima još jedan zadatak – da čitaoca uvede u stanje koje nije obično, koje je vanredno i doista drugačije od onog što je svakodnevno i očekivano. Čitajući takve rečenice, na početku imamo otpor prema tekstu, to iznevjereno očekivanje nam otežava čitanje, ali samo na kratko. Ali, nakon određenog broja stranica, one nam postaju uobičajene, prihvatljive i sasvim razumljive. Baš kao i rat, kao potpuno drugačija, neočekivana i vanredna situacija prema kojoj imamo otpor, a na koju se jednostavno naviknemo. Taj postupak čitaocu, koji ne mora imati vlastito iskustvo rata, približava osjećaj, uvjetno rečeno, prihvatanja neuobičajenih uslova života kao normalne, lišene svakog čuđenja i, eventualno, otpora.

Reduciranje kao postupak ne završava na načinu na koji Ovčina pripovijeda, već je dio čitavog novog svijeta koji nastaje nakon početka rata, svijeta u kojem glavni lik provodi naredne tri i po godine. Životni prostor, koji je ograničen na jedno sarajevsko naselje, svakodnevni život, koji je sveden na (prinudni) rad i povremeno pisanje, komunikacija koja je svedena na ljude s kojima radi i komšinicom iz zgrade, sve su to uslovi koji nisu uobičajeni, prirodni i nikako nisu stvar izbora. Ali i oni, takvi kakvi su, postaju dio normalnog, svakodnevnog života, kojem se prestajemo čuditi, i mi i likovi romana. U takvom, izrazito redukovanom svijetu, sasvim je moguće, očekivano i normalno da neko ko zna jednu dovu postane hodža, neko ko ispraća ljude na njihov najvažniji put. I sasvim je normalno da Grbavica postane jedini svijet, sa tek ponekom viješću, objavom, koja dođa izvana.

Na posredan način, Ovčina ovim romanom tematizira i važnost pisanja kao forme pamćenja (naročito traumatskih) događaja. Njegov lik, zarobljen u svijetu koji mu je stran, prijeteći i užasavajući, piše o njemu, o svojoj novoj svakodnevnici, o ljudima u njima. I to pisanje, koje je uvijek i razgovor sa pretpostavljenim čitaocem, ali i budućim sobom, omogućava mu da preživi u tom novom svijetu, ali i daje kredibilitet njegovim sjećanjima.

Ovakav tip ratnog romana, koji se bavi ljudskim sudbinama, izuzetno je značajan za postkonfliktne kulture. Ovčina svoje likove pravi kao žive, stvarne ljude, sa osjećajima, prošlošću, principima. Neki od njih su dobri, neki zli. Neki preplašeni, neki više ne osjećaju ništa. Tretiranje onog drugog kao čovjeka, kao biće sa osjećajima, razumom a ne isključivo kao (predstavnika jednog) principa i jednodimenzionalnog gledanja na svijet, ovaj roman uspostavlja kao ozbiljan i zreo govor o ratnim dešavanjima.

Kad sam bio hodža Damira Ovčine je izuzetno značajan roman u novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti, kojim je naša kultura dobila još jedan značajan i interesantan, autentični pripovjedački glas i autora čija najbolja ostvarenja tek očekujemo.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.