Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Edin Omerčić

 

VESELI SVIBANJ U CENTRALNOM KOMITETU ŠEZDESET I OSME

Tokom procesa političke afirmacije muslimanske nacije Institut za istoriju radničkog pokreta  – danas Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu – pripremao i održao naučni skup1968. godine. Referati i izlaganja štampani su u zborniku radova Istorijske pretpostavke republike Bosne i Hercegovine. Institut je 2008. godine. Na 40 obljetnicu u saradnje sa Institutom za Istočnoevropske studije Freie Universität iz Berlin i Odsjeka za Historiju Jugoistočne Evrope Univerziteta u Grazu održana je naučnu konferenciju o temi Nacionalni identitet Bošnjaka 1945-2008, a zbornik radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka uredio je profesor Husnija Kamberović, koji je za isti priredio i Diskusije o nacionalnom pitanju sa 17. i 20. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine.

 

 

”Ja sam za šaku pirinča, ali da je svi imamo, a ne da neko jede kavijar, a neko šaku pirinča”. Naravno, nema potrebe bukvalno shvatiti često pominjane rečenice jednog studenta izgovorene u toku rasprave o društvenoj nejednakosti vođene krajem aprila i sredinom maja 1968. godine, a koje govore o potrebi za pravednom raspodjelom jugoslavenskog ”društvenog bogatstva”. Da li se 1968. godina u Bosni i Hercegovini uopće dogodila? Ako jeste, ona u podjeljenom bosanskohercegovačkom društvu traje i danas. Pedeset godina nakon 1968. ponovno su aktuelna pitanja koja su već rješavana na sjednicama Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, kao i pitanja postavljena tokom studentskih nemira. Radi se o dva (uslovno povezana) procesa, zapravo procesu afirmiranja nacionalnog identiteta bosanskohercegovačkih Muslimana i globalnom događaju – studentskom buntu.

Bosanskohercegovačka šezdeset i osma počinje reakcijom zeničkih partijskih foruma na prikazivanje dokumetarnog filma Televizije Zagreb o radniku zeničke Željezare kojeg je fotografirao fotoreporter Borbe prilikom boravka u Zenici. Dokumentarac Devalvacija jednog osmjeha govori o Arifu Heraliću, čiji je portret dospio na apoen od 1000 dinara, njegovom nesretnom životnom putu, neimaštini izazvanoj neradom i zdravstvenim problemima. Sve ovo je u partijskim forumima Zenice primljeno ”na nož”, smatrano je kako se radi o falsificiranju i konstruiranju priče, tako da je na Televiziji Zagreb došlo i do podnošenja ostavki na urednička mjesta, film više nije prikazan. Afera se ubrzo stišala, ali je ova priča otvorila pandorinu kutiju, a dio svakodnevice postaju problemi vezani za položaj radnika, privredna reforma i odnosi među republikama.

I sjednice CK BiH i studentski prosvjedi su bili reakcija na dešavanja iz Beograda, odnosno Zagreba. Na sjednici održanoj krajem januara diskutirano je o neravnopravnom položaju Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji i političkom statusu bosanskohercegovačkih Muslimana, jugoslavenstvu, bosanstvu i bošnjaštvu, ali i o objavljivanju Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog knjiženog jezika i Predloga za razmišljanje grupe književnika Srbije. O diskusijama sa sjednice Komisije za idejno-politička pitanja iz oblasti obrazovanja nauke i kulture CK SK BiH održane 10. januara 1968. godine raspravljalo se, nedugo za tim, na 17. Sjednici CK SK BiH. Na sjednici navedene Komisije su jasno odbačeni stavovi iz Deklaracije i Predloga. Izražen je stav kako se u interesu obezbjeđivanja prava naroda BiH na nesmetan i slobodan razvitak mora ”postaviti pitanje Muslimana naše Republike, pitanje njihovog nacionalnog statusa, a otud i priznavanja ove narodnosti kao odgovarajućeg faktora jezičke situacije u Bosni i Hercegovini.” Na sjednici je  posebno raspravljano o dva načina tumačenja jugoslovenstva, prema kojima se ono odbacuje zbog tendencije ”potiskivanja nacionalnih imena koja su plod naše moderne istorije” kao i zbog hegemonizma ”koji je već jednom doveo do raspada Jugoslavije”. Prema drugome tumačenju jugoslovenstvo je ”progresivna zamjena za pripadnost pojedinim nacijama” pomoću kojega je moguće prevazići nacionalne razlike i suprotnosti. Istaknuto je kako jugoslavenstvo ”izražava svijest o pripadnosti jugoslovenskoj socijalističkoj društvenoj zajednici” koja je uspostavljena u socijalističkoj revoluciji. U materijalu je naglašeno kako se ideja jugoslavenstva provlači ”kroz paternalizam onih koji ne mogu da prihvate Bosnu i Hercegovinu kao historijsku činjenicu” što prvo dovodi do reakcije i podozrenja kod druga dva naroda u odnosu na onaj narod prema kome se iskazuju paternalističke i dušebrižničke namjere iz druge republike, a potom se omogućuje ”ostacima muslimanskog šovinizma da pokuša sa se predstavi kao zaštitnik nekakvih muslimanskih interesa.” Sudionici rasprave su za primjer naveli hrvatske ili srpske pjesničke antologije u kojima su se bosanskohercegovački Muslimani, da bi ”ušli u antologije”, morali izjašnjavati kao Srbi ili Hrvati, što je ”izazivalo različite intimne i javne reakcije i uslovilo traženje načina da se takav odnos prevaziđe.” Napomenuto je da se na ovakva ponašanja u krugovima muslimanskih intelektualaca javlja reakcija u vidu ideje jugoslovenstva u kojem bi se pomirile te suprotnosti i našao izlaz iz jedne neugodne situacije, ali je stvoren ”prostor i za iskrsavanje još ne ugašenih žarišta “bošnjaštva” kojima se nekada Srbima i Hrvatima negirala nacionalna posebnost”.

Sjednicu Centralnog komiteta 26. januara je otvorio Nisim Albahari koji je nacionalno pitanje i međunacionalne probleme promatrao s ekonomskog stajališta: ”Složenost ovih problema, i političke reperkusije na međunacionalne odnose, upućuju nas na to da sve naše daljnje mjere treba da budu usmjerene u pravcu što bržeg otklanjanja disproporcija u nivou razvitka i na potrebu da posebno proučimo stanje i ekonomske mogućnosti u ovim krajevima i uskladimo te mjere sa sistemom i sa razvojem cijele Republike i šire zajednice.” Diskusiju na sjednici je otvorio Džemal Bijedić: ”Po pravilu se o međunacionalnim odnosima raspravlja više nego obično onda kada se ti odnosi zaoštravaju i kada postoje neke protivrječnosti u razvoju ili disproporcije bilo koje vrste medju narodima koji zajedno žive. Međutim, mi komunisti svjesni toga šta može da znači pogrešno tretiranje ovih pitanja postavljamo ih i onda kada se ona ne javljaju u svom akutnom vidu, što je vrlo pozitivno i što predstavlja važnu preventivnu mjeru u sprečavanju međunacionalnih nesporazuma koji se najčešće manifestuju u nerazumijevanju, netrpeljivosti a moguće su i teže posljedice.” Primarna tema za raspravu su bili upravo paternalistički odnosi Srbije i Hvatske prema Bosni i Hercegovini i smatrao je da bi bilo kakvo nametanje narušavalo odnose u Bosni i Hercegovini: ”Uvijek se na ovom terenu (BiH) stvarala jaka opozicija nasilju i jednostranosti, jer je jako razvijen nacionalni osjećaj sva tri ova naroda, i Hrvata, i Srba, i Muslimana, da bi mogao iko od njih pristati na jednostrana rješenja. Sva tri naroda u Bosni i Hercegovini su nerazdvojno povezana, živjeli su oduvijek skupa, moraju da žive skupa, u revoluciji su se zajednički borili i zajednički iznašli najbolja rješenja.” Simbol zajedništva Bosne i Hercegovine je prema Osmanu Karabegoviću bilo bosanstvo, neutralna kategorija: ”Ja mislim da pored toga što mi treba da se borimo […] da se jasno vide identiteti nacionalni, etnički u Bosni u toj čitavoj našoj politici. Ja mislim da je još jedan elemenat našega zajedničkog imenitelja to je što je u našem Ustavu Bosne i Hercegovine zapisano da smo mi pored toga što su Srbi, Hrvati, Muslimani još i Bosanci i Hercegovci. Ja mislim da tu ima dubokog istorijskog korijena, da smo taj elemenat koji označava jedinstvo tih naroda koji se razlikuju nacionalno i vjerski da ih i taj elemenat povezuje”.

Xavier Bougarel tvrdi kako promoviranje književnosti i historije vezane za bosanskohercegovačke Muslimane nije okončalo ”temeljnu dilemu muslimanskog pitanja”. Bougarel smatra da je prednost koja je dana nominaciji ”Musliman”, umjesto nacionalne nominacije ”Bošnjak”, bilo i rezultat volje komunističke elite, kako se Bosna i Hercegovine ne bi identificirala sa jednom od tri konstitutivne nacije, ali i odraz pojave koja je bila naširoko prisutna od kraja 19. stoljeća. Dalje, tvrdi Bougarel, kako je kod ovakve nepotpune nacionalne afirmacije bilo nemoguće izbjeći dvosmislenosti. Tako je prema Bougarelu Husein Đozo izjavio da: ”od sad pojam musliman više ne označava samo pripadnika islamske vjere, nego i pripadnika muslimanskog naroda, bez obzira na to da li je ovaj pripadnik vjernik ili ne. […] Činilo bi se da tu islam gubi. Stoji kao nepobitno, da se u tom slučaju formalno riječ musliman najviše otuđila i udaljila od islama. A ipak nije tako. Ja bih rekao, da se ovdje prije radi o vraćanju nego otuđivanju. Malo m ne gubi već dobiva. Veliko M ga još više jača i učvršćuje.[…] Mi smo svjesni da malo m predstavlja osnovu za veliko M, bez čega bi ono značilo prazno ime, frazu bez sadržaja”. Historičarka Iva Lučić povezuje proces nacionalne afirmacije Muslimana sa statusom Bosne i Herceogovine odnosno sa procesom decentralizacije Federacije i veće samostalnosti republika kao glavnog nosioca ukupnog razvoja.” Izjašnjavanje o statusu bosasnkohercegovačkih Muslimana je uslijedilo krajem maja 1968. godine. U Zaključcima stoji kako je praksa ”dokazala štetnost raznih oblika pritisaka i insistiranja iz ranijeg perioda da se Muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi odnosno Hrvati, jer se i ranije pokazivalo, a to i današnja socijalistička praksa potvrđuje, da su Muslimani poseban narod” čime je Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine i službeno afirmirao bosanskohercegovačke Muslimane kao naciju. Profesor Kamberović tvrdi kako su komunisti ovim potezom radili na tome da zadrže poziciju moći u bossnkohercegovačkom društvu, odnosno među Muslimanima, kako bi ustvari onemogućili Islamskoj vjerskoj zajednici da preuzme ovo mjesto. Kamberović nalazi kako krajem 1960-ih nema javne i masovne promocije nacionalnog identiteta Muslimana, što tumači činjenicom da je taj identitet bio dovoljno jak  te mu i nije treabala posebna promocija, kao i stavovima vladajuće elite koja je svako naglašeno isticanje identiteta odbacivala i osuđivala kao nacionalističko.

U pokušaju da se odgovori na pitanje zašto su u socijalističkom sistemu nacionalna pitanja ostala toliko važna, Hannes Grandits nudi kombinaciju triju argumenata:  Prvi je da je stvaranje nacionalne politike bilo vezano s ideološkim procesima, odnosno nacionalne su pozicije u realiziranju i izgradnji budućeg socijalističkog društva imale centralnu ulogu.  Važnost nacija bi svakako trebala otpasti u budućnosti, ali dok se ne dosegne nivo besklasnog društva bilo je nužno da se politika snalazi sa postojećim ‘nacionalnim realnostima’ koje su bile ‘ideološki i partijski korektne’. Drugi je argument da socijalistički jednopartijski režimi u situacijama krize nisu bili spremni otvarati zahtjeve za demokratskim pluralizmom, već su poticali  “nacionalna prava” i time pojačavali etnizaciju u političkim odnosima, ali i u društvu općenito. Treći je da je nacionalna politika bila važan instrument moći u rivalitetima unutar jednopartijskog sistema, sredstvo da se osigura ili dostigne politički utjecaj. Krajem šezdesetih se na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni javlja nova generacija političara među vladajućom partijom, koja na različite načine traži način kojim bi se uspinjala na ljestvici moći. Pojava ove strukture političara je koncidirala sa nastojanjem da se uspostavi određeni balans u Federaciji između ”centra” (Srbija i Hrvatska) i ”periferije” (Bosna i Hercegovina, Makedonija, pokrajine Kosovo i Vojvodina) i to kao reakcija na jaki porast kritike protiv ‘ne-demokratske’ kaste partijskih političara, koja je kulminirala 1968. godine. Političko priznavanje posebnosti nacionalnog identiteta bio je poseban aspekt u procesu jačanja Bosne i Hercegovine unutar Federacije i ključni preokret političke historije Muslimana.

Doprinos u afirmaciji nacionalnog imena i procesu jačanja položaja Bosne i Hercegovine dao je i naučni skup održan u Sarajevu u organizaciji krovnih republičkih institucija za pitanja historijske nauke. Referati skupa, koji je održan tokom novembra 1989. godine u organizaciji Instituta za istoriju radničkog pokreta, Akademije nauka Bosne i Hercegovine, Katedre za istoriju Filozofskog fakulteta, Fakulteta političkih nauka teSkupštine SR Bosne i Hercegovine i Centralnog komiteta SK Bosne i Hercegovine, su objavljeni u ediciji Priloga Instituta kao zbornik Istorijske pretpostavke Bosne i Hercegovine. Historičari su na ovom mjestu u ulozi tumača i zakonodavca pokazali da Bosna i Hercegovina kao Republika ima sve historijske, društvene, pravne i političke pretpostavke da bude ravnopravan subjekt Federacije. U pozdravnom govoru Stojan Bjelajac je u ime Skupštine SR Bosne i Hercegovine istaknuo da ”naučno sagledavanje istorijskih težnji naroda Bosne i Hercegovine – sudionika svoje istorije, ima svoj posebni značaj i u tome da se naučno onemoguće one tendencije koje se još uvijek javljaju kao ostaci starih klasa kako u Republici […] tako i u nekim sredinama van Republike koje […] ispoljavaju stare hegemonističke tendencije. […] Naučno osvjetljavanje svih elemenata aktiviteta naroda BiH u stvaranju svoje državnosti i nove Jugoslavije ima […] značaj da pokaže da su ovakve tendencije koje negiraju individualitet naroda Bosne i Hercegovine društveno i istorijski neodržive.” Vasa Čubrilović je istaknuo kako je za Bosnu i Hercegovinu jedina moguća koncepcija koja spaja, koja ne razdvaja jugoslavenske narode te da se treba provesti ”načelo pune ravnopravnosti celokupnog njenog stanovništva bez obzira na nacionalnu ili versku pripadnost”, ali je iz rečenice u kojoj ističe kako historičari imaju obavezu i zadatak da iznalaze ”one progresivne snage koje su doprinele i doprinose napretku naših naroda i naših zemalja. Moramo pronaći one veze i one istorijske snage koje ih zbližavaju i upućuju ih još većem međusobnom povezivanju” vidljivo da izvan tada aktuelnog klasnog, marksističkog, promišljanja o internacionalizmu, izgradnji socijalističke zajednice, Čubrilovićeve riječi i nisu toliko uvjerljive. U izlaganju je istaknuo kako ”ove naše dve zemlje (Bosna, Hercegovina op. E.O.) kao republika nemaju etničku osnovu, ujednačenu političku, kulturnu i istorijsku tradiciju kao Srbija i Hrvatska, nisu odraz težnji za nacionalnom i kulturnom samosvojnošću svoga naroda kao Slovenija i Makedonija.” U izlaganju je Čubrilović, iako mu je želja da u datom političkom momentu na naučnoj osnovi odigra datu mu ulogu tumača jednakopravnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti u prošlosti, pokazao da ipak naučnom razmatranju nije dorastao i da je njegova uloga prevashodno politička. Naime, u sagledavanju ukupnih historijskih, političkih, teritorijalnih i društveno-socijalnih procesa južnoslavenskih zemalja, Čubrilović još uvijek nema istu dioptriju i alate za čitav prostor, što će kod razmatranja bosanskohercegovačke prošlosti, uz rijetke izuzetke, ostati bitna karakteristika susjednih historiografija do danas.

Okidač za beogradske šezdesetosmaške proteste je bio nedostatak zabave. Sukobi prvo izbijaju na ”plesnjaku” namjenjenom omladincima na radnoj akciji, između beogradskih studenata i brigadira, a potom i studenata i milicije. Nakon premlaćivanja, razbijanja imovine i prinudnog odlaska na spavanje, studentski su se zahtjevi iznosili narednih dana na plenumima i tokom održavanja mirnih demonstracija u centru Beograda, na Trgu Marksa i Engelsa. Načelnik sarajevskog SUP-a je početkom juna 1968. godine donio Rješenje kojim se zabranjivalo javno održavanje skupova, manifestacija, mitinga, demonstracija i povorki na ulicama, trgovima i drugim javnim mjestima u Sarajevu. U obrazloženju ovog rješenja stoji kako je cijeneći događaje u Beogradu, ono donešeno s ciljem zaštite javnog reda i mira, sigurnosti saobraćaja te života ljudi i imovine. Istoga dana je Predsjedništvo Saveza studenata Bosne i Hercegovine podržalo zahtjeve beogradskih studenata, ali ”da ulica nije put za rješavanje društvenih, pa i studenskih problema”. Ispred Filozofskog fakulteta je u znak solidarnosti sa beogradskim studentima održan protestni skup kojeg je otvorio profesor Miloš Okuka, a studentima su se obratili rektor Univerziteta Fazlija Alikaflić i predsjednik Univerzitetskog savjeta i potpredsjednik Izvršnog vijeća SR BiH Todo Kurtović. Profesor Milorad Ekmečić je tumačio nesporazum: ”Službenio je poricano da bogaćenje postoji kao društvena opasnost. Centralni komitet SKJ slao je pisma osnovnim organizacijama da se suzbiju glasila o tome. Dvije osnovne organizacije na našem fakultetu su odbile da prihvate to pismo, izražavajući ubjeđenje da se ne radi o glasinama oko bogaćenja nego o stvarnom bogaćenju i to predstavlja društvenu opasnost. Jedna studentska organizacija je povodom toga zahtijevala da u njihovu sredinu dođe neko od viših rukovodilaca da o tome raspravljaju. Niko nije došao. Zvanične izjave o robnoj proizvodnji u Jugoslaviji i robnoj proizvodnji kao karakteristici socijalističke proizvodnje vremenom su dobijale koherentnost ideologije i svakom razumljive pretpostavke, pa i diskusija o tome nije smatrana poželjnom. Ipak su baš te izjave i te ideje o robnoj proizvodnji izazvale cijelu jednu idejnu pustoš i strah kod većeg dijela omladine (i to eminentno komunističke omladine) da postoji realna opasnost obnove kapitalizma i društva sa klasnim razlikama. Te stvari nisu teoretski objašnjavane, a sirovi antiintelektualizam u žargonu dobrog dijela političara, kao i stalno razračunavanje sa onima koji drugačije misle, samo je dolijevalo ulje na vatru. Stvari su se efikasno odgađale, ali nisu objašnjavane, pa se po novinama guslalo o otvaranju privatnih fabrika kao uspjeima u izgradnji socijalizma.” Ekmečić je na kraju govora naglasio kako je dijalog potreban, te da je on ”ovom studentskom uzbunom otvoren i treba ga zadržavati kao formu kojom civilizovan narod rješava probleme svoje istorije. Ubijeđen sam da smo civilizovan narod – iako nam se u mnogo slučajeva nude suprotni dokazi”. Nakon mitinga u kasnim poslijepodnevnim satima su studenti, unatoč zabrani održavanja uličnih manifestacija, krenuli ka centru grada noseći slike Josipa Broza Tita i Che Guevare, vješto izbjegavajući sukob s milicijom. Kada bi milicija pendrecima pokušala da spriječi kretanje studenata, studenti su sjedali na asfalt, i na taj način polako napredovala do zgrade Izvršnog vijeća. Kordon milicije je popuštao, saobraćaj vozila je bio onemogućen. Tokom vremena se studentskim protestima priključio veliki broj ”raznoraznih ljudi” te dolazi do otvorenog sukoba. Milicioneri na konjima su reagirali tek ”kada su pojedinci i grupe počeli da razbijaju, napadaju i uništavaju imovinu”. Narednog dana je javno mnijenje osudilo divljačko ponašanje, a Savez studenata BiH je plenarno izrazio žaljenje i osudio sve pokušaje ”da se demonstracije studenata stave nasuprot političke akcije SKJ”, a izraženo je i mišljenje kako ulične demonstracije nisu način da se ispravno riješe postojeći problemi. Akcioni odbor Filozofskog fakulteta je proglašen nelegalnim.

Tokom 1990-tih su se nažalost obistinile riječi sa ljubljanskog mitinga studenata ’68 kada je kritikovana vojska: ”Imamo vojsku koja godišnje potroši 600 milijardi. Ne shvatite pogrešno jer bi brzo to moglo da se zloupotrebi. Generali su opasni po svet, kod nas se o tome ne priča i ništa nije poznato.” Tokom dugotrajne prošlosti društvo Bosne i Hercegovine je bilo nekoliko puta raslojavano po različitim osnovama, od srednjovjekovnih vjerskih obraćenja, preko evoluiranja etnoreligijskih zajednica tokom novoga vijeka do uspona nacionalizama kroz 19. i 20. stoljeće. Tokom i nakon rata iz prve polovice 90-ih godina možemo pratiti još jedan korak u tom procesu. Takvo, na gotovo paralelne svjetove, raslojeno bosanskohercegovačko društvo, s velikim brojem onih koji (ne)jedu (ni)pirinač, te na veoma mali broj onih koji jedu kavijar, od pucanja i potpunog loma zadržava još jedino nekakvo socijalno levitiranje u odnosu između grada i sela, zatvoreni krug od agrara na infuziji poluindustrijalizirane gradske privrede kojoj su za preživljavanje neophodne injekcije koje je partijsko-nacionalna politička elita isprostituisala od međunarodnih organizacija i institucija, zadužujući tako generacije koje će se roditi, školovati, rasti i privređivati – negdje drugdje, jer rekla je pjesnikinja – Neće biti djece za rat!

 

Literatura:

  1. Prilozi, godina IV, broj 4, Istorijske pretpostavke Republike Bosne i Hercegovine, Institut za istoriju radničkog pokreta, Sarajevo, 1968.
  2. Mirko Arsić, Dragan R. Marković, ’68. Studentski bunt i društvo, Istraživačko izdavački centar SSO Srbije, Beograd, 1988.
  3. Husnija Kamberović, ur., Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2009.
  4. Hrvoje Klasić, Jugoslavija i svijet 1968., Naklada Ljevak i Hrvaoje Klasić, Zagreb, 2012.
Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.