Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Aida Ličina Ramić; foto: Prvomajska parada u Zagrebu, 1960.

Josip Mihaljević: Komunizam i čovjek – odnos vlasti i pojedinca u Hrvatskoj (1958. –1972.), Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2016.

 

Odnos vlasti i pojedinca problematika je koja već stoljećima unatrag zaokuplja, u svim aspektima u kojima se manifestuje, ne samo historičare, već i umjetnike, pjesnike, književnike, reditelje, i sve one koji su spremni da promišljaju o čovjeku i društvu. Primjera je zaista mnogo, bilo da se radi o vješto oslikanim sudbinama Andrićeva Ćamila ili Mešinog Ahmeda Nurudina.

U istraživanje i analiziranje ovog odnosa, sa znanstvenog stanovišta, upustio se mladih povijesničar Josip Mihaljević, a rezultat njegovog rada je Komunizam i čovjek,  redigovana i ukoričena doktorska disertacija odbranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Odnos pojedinca i vlasti kroz prošlost uvijek je bio složen. Oblikovan je posebnim političkim, ekonomskim i društvenim okolnostima određenog vremena. Istraživanje ove problematike, u bilo kojem historijskom razdoblju ili političkom sistemu, sigurno bi polučilo mnoštvom različitih primjera, ipak razdoblje za koje se autor odlučio, period socijalističke Jugoslavije, jednopartijskog sistema, posebno je šarolik i slikovit kada su upitaju ovi odnosi. Kao razdoblje za istraživanje, Mihaljević je odabrao period od 1958. do 1972. godine, koje simbolično naziva ‘dugim šezdesetim godinama” 20. stoljeća, odnosno periodom otvaranja pitanja koja se tiču većih prava i sloboda pojedinaca u Jugoslaviji. Ono se može okarakterizirati i kao ”period liberalizacije”, premda autor kao pogodniju koristi sintagmu ”reformno doba”. Osnovno znanstveno-istraživačko pitanje u studiji je utjecaj promjena, koje su nastupile šezdesetih u vidu izvjesne demokratizacije odnosa u društvu, na mogućnosti da pojedinac ostvari određena prava u odnosu prema državi, te pitanje koliko je to zaista bilo spojivo s tadašnjim vladajućim političkim sistemom. Kako bi vjerno rekonstruirao sliku prošlosti ove problematike autor navodi da nije mogao koristiti isključivo historijski metod, već je bilo potrebno zauzeti interdisciplinarni pristup, odnosno koristitit rezultate srodnih naučnih disciplina, što je vješto realizirao u knjizi koju temelji na arhivskoj građi. Posebnost arhivske građe koju koristi Mihaljević ogleda se u tome što je ona svojim najvećim obimom zapravo pisana korespodencija između struktura vlasti i pojedinca, i to u obliku žalbi, raznih molbi i predstavki. Autor je iskazao sposobnost u prepoznavanju, razvrstavanju i interpretaciji pomenute građe koju vrlo vješto i znalački upotpunjuje s literaturom. Tekst je, bez obzira na svoj obim i naučno ozbiljnu tematiku, jednostavan i zanimljiv.

Mihaljević je pitanje odnosa vlasti i pojednica obradio i prezentirao kroz četiri poglavlja: kroz teoriju, odnos vlasti i pojedinca u praksi, odnos vlasti i pojedinca ”jedan na jedan” u teoriji i praksi, te položaj i ulogu medija u društvu. Svi pobrojani segmenti imali su za cilj da pokažu de jure i de facto odnos pojedinca i vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.

Ukazivanjem na presjek državne i partijske vlasti, kao i ustavno-pravnog poretka uz poseban naglasak na prava pojedinaca, Mihaljević je ukazao na bliskost i nedjeljivost partije od  države, odnosno partijske i državne vlasti, te na niz proturječnost u normativnoj praksi kada su u pitanju slobode i prava pojedinaca. Ova teorijska postavka oživljena je konkretnim primjerima iz prakse koji su prikupljeni kroz neposredni ”kontakt” pojedinca i vlasti u obliku različitih molbi, žalbi i prestavki što su ih graađani slali kako državnim, tako i partijskim tijelima. Detaljnom analizom ove građe autor je došao do više zaključaka.

Prvi je taj da se u ovom odnosu uglavnom radilo o tematici socijalnog karaktera iz oblasti stambene politike, imovinsko-pravnih odnosa, pitanja zaposlenja i niza drugih svakodnevnih dilema građana. Puno rijeđe, a najčešće u obliku anonimnih pisama, stizali su upiti s nacionalnim i političkim temama i uglavnom bili vezani uz neke prelomne društveno-političke godine kao što su to bile 1966. i smjena Aleksandra Rankovića, potom 1968. i studentski nemiri te 1971., kada je došlo do smjena hrvatskog rukovodstva. Mihaljević, kao posebena segment, u ovoj knjizi izdvaja  odnos pojedinca sa Josipom Brozom Titom, kao vrhovnim vođom u Jugoslaviji koji je predstavljao najviši nivo vlasti, i njegovim pandanom na republičkom nivou – Vladimirom Bakarićem. Analizi vlasti Josipa Broza Tita posvećeno je više stranica, te je na koncu Broz ocjenjen kao neprikosnoveni vladar izuzetne harizme koja se posebno očitovala u odnosu s pojedincima. S druge strane, kod Vladimira Bakarića takva karakterna crta nije dolazila do izražaja, te osim vlasti, nije posjedovao ni toplinu ni harizmu kao Tito. O tome svjedoči i niz pisama koja su upućivana kabinetu predsjednika. Ova su pisma, kao i ona koja su bila poslana drugim, nižim nivoima vlasti, uglavnom bila socijalnog karaktera. U kabinet su rijetko stizala pisma u kojima je kritizirana sama vlast, a i u takvima, kada se upućuju izvjesne kritike na račun vlasti Tito je najčešće aboliran, bezgrešan i on se razlikuje od ostalih predstavnika vlasti. Rijetka su pisma u kojima je Tito lično kritiziran.

Kao poseban segment, izdvojena je uloga i položaj medija u ovom odnosu. Autor posmatra medije, najprije kao posredan oblik komunikacije između pojedinca i vlasti, koji je u ovom slučaju bio jednosmjeran, a potom i kao produženu ruku vlasti. Mediji su u SFRJ,  bez obzira na stalne promjene i liberalizaciju društvene klime, bili pod kontrolom vlasti. Jedan od najrasprostranjenijih segmenata kontrole je bila autocenzura

Možemo se složiti sa konstatacijom autora da se ovdje radi ne samo o političkoj povijesti, već i o povijesti društva i njegove svakodnevnice. Radom na ovoj iznimno zahtjevnoj istraživačkoj temi, Mihaljević nam je ponudio rezultate vrijedne pažnje. Premda kvantitet ne znači uvijek i kvalitet, ova knjiga nam na skoro šeststotina stranica nudi zanimljivo naučnoistraživačko štivo. Autor, osim što otvara nova/stara naučnoistraživačka pitanja, sumira rezultate dosadašnje historiografije, ali i drugih nauka o nekim pitanjima, nudi svoje mišljenje o temi, otvara nova pitanja, i tako, ni u jednom trenutku ne gubi na kvalitetu sadržaja. Na koncu, možda je odnos vlasti i pojednica najbolje prikazao Meša Selimović, mišlju iz nedovršenog romana Krug: ”Sve polazi od pojedinca, bez sumnje, i sve u početku počiva na pojedincu, ali sve se dovršava iznad pojedinca”.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.