Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Edin Omerčić

Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, Tito, Profil, Zagreb, 2015.

 

Pisanje biografije Josipa Broza Tita zahtjeva barem dva aparata. Jedan – kojim je moguće uhvatiti sve ličnosti, velike i male, poznate i nepoznate, s kojima je Tito sarađivao. Aparat kojim je moguće bilježiti sadržaj ljudskog portreta u punoj snazi, u formatu kakvog zaslužuju. Drugi aparat, koji omogućuje pravovremeno prisustvo događajima, krupnim i sitnim, bitnim i nebitnim. Aparat koji će snimiti pojedinosti, fragmente, zasjenjene i neosvjetljene predjele prošlosti. Osvrt na životopis Josipa Broza je u isto vrijeme i osvrt na historiju proteklog stoljeća. Stoljeća u kojem se čovječanstvo srelo sa ozbiljnim opasnostima. Stoljeća u kojem je, da bi se doživjela pristojna starost, bilo neophodno imati mnogo sreće. Tito je imao, prvenstveno po njega samog, nekoliko zaista sretnih raspleta nepovoljnih životnih okolnosti, tako da on nije postao autor knjige 7000 dana u Sibiru, već osoba koja će Štajneru odobriti štampanje navedenog svjedočanstva.

Autori kroz knjigu, kojoj je prve redove počeo ispisivati pokojni Slavko Goldstein neposredno nakon maja 1980. godine, nastoje dati odgovore na pitanje današnjeg odnosa prema ličnosti Josipa Broza Tita i njegovom djelu, od kojih su tri najvažnije komponente (socijalizam, Jugoslavija i nesvrstanost) propale. Kod preispitivanja ovog odnosa autori napominju kako su kod inozemnih autora različiti stavovi uglavnom posljedica ”razlika u historiografskim i metodološkim pristupima”, dok se kod autora s jugoslavenskih prostora uveliko odražavaju lične obiteljske drame i stavovi prema pobjedi partizana, odnosno prema porazu ustaškog, četničkog ili nekog drugog kolaboracionističkog pokreta ili režima. Nakon hagiografija pisanih za Brozova života, tokom 80-ih godina počinje izlaziti revizionistička literatura koja ga je oslikavala kao zločinca i crvenog vraga, utjelovljenje zla. Prema historičarima Ericu Hobsbawmu je Tito i mehaničar i disident, a Karl Kaser ga smatra pokretačem ustanka protiv okupatora, koji je raskinuvši sa Staljinom uspješno krenuo u samostalan socijalistički razvoj zemlje; prema Willyju Brandtu, Tito je cijenjeni državnik, hrabar borac protiv okupatora, borac protiv Staljina, ali i diktator. Tito je otprilike ovim slijedom, prvo bio dječak sa Sutle, potom radnik i sindikalist, robijaš i zatvorenik, organizator, vojskovođa i državnik, autokrat, reformator, mit, legenda i simbol.

Knjiga je nastala na temelju već objavljene izvorne građe i svojevrsan je vodič kroz literaturu koja se odnosi ne samo na Titovu ličnost, već i na teme i probleme suvremene historiografije. Autori su nastojali da ovim izdanjem stanu u kraj brojnim kvazinaučnim radovima te da ponude jedno viđenje ličnosti i vremena koje će snažnim argumentima poraziti glupost, teorije zavjere i intrige vezane za život Josipa Broza.

Prva poglavlja, ona vezana za najranije djetinjstvo, školovanje i učenje zanata, a koja su okrunjena gotovo egzotičnom epizodom boravka u polunomadskom plemenu, gdje je mladi Broz trebao, ali nije oženio kćerku plemenskog glavara, autori su temeljili uglavnom na uspomenama savremenika. Od razdoblja kada postaje partijski funkcioner autori uspješno prate Broza kroz partijske i sindikalne izvještaje, zapisnike, direktive, kratke crtice u sindikalnoj štampi.

Josip Broz je rođen 1892. godine u Hrvatskom zagorju, selo Kumrovec, a zbog oskudice najranije je djetinjstvo proveo u Podsredi, kod djeda Javeršeka. Osnovnu školu je završio u Kumrovcu. Bio je vrlo dobar učenik koji je brkao ”hrvatske izraze, kajkavske dijalektalne i slovenske izgovore i naglaske”, ali ”pragmatičan promatrač života oko sebe” (29) koji je okružen neimaštinom, unatoč religioznosti majke, raskrstio s Crkvom i, kako smatraju autori, već u ranom djetinjstvu postao klasno svjestan, tako da mu je dolaskom u Sisak bilo lako prigrliti ”novu vjeru”, radničku organizaciju, sindikat. Postao je član Socijaldemokratske stranke, a kao izučeni zantlija počinje da se u potrazi za nadnicom probija kroz život. Na odsluženje vojnog roka odlazi ujesen 1913. godine, da bi tokom 1915. godine, tokom ruske proljetne ofenzive bio teško ranjen i dospio u zarobljeništvo gdje ga 1917. godine zatiče prevrat i Oktobarska revolucija. Broz je pristupio odredima Crvene garde, a kasnije, povlačeći se pred bjelogardejcima biva prihvaćen kao mehaničar u jednom kirgiškom plemenu. Prestankom opasnosti i odlaskom Bijele garde Aleksandra Kolčaka iz Omska, Broz napušta Kirgize, ženi se Pelagijom Bjelousovom i pristupa jugoslavenskoj sekciji Ruske komunističke partije (boljševika). Nakon sedmogodišnjeg izbivanaj vraća se u Kumrovec 1920. godine, u zemlju u kojoj traju intenzivna previranja. Kao član Komunističke partije Jugoslavije, kojoj je pristupio iz klasnih motiva, biran je pored ilegalnih stranačkih, i na različite, legalne – sindikalne funkcije, a kao svaki aktivni partijski funkcioner, ilegalac u monarhističkoj Jugoslaviji, živi u procjepu između partije i obitelji. Demonstrira protiv Obznane koja je komuniste gurnula u ilegalu, pa tako i Broz zbog držanja i pisanja buntovnih i proturežimskih govora, čestih sukoba sa snagama reda sve učestalije biva pritvaran. U tzv. Bombaškom procesu, 1928. godine osuđen je na robiju od 5 godina koju je služio u Lepoglavi, Mariboru i Ogulinu, gdje se upoznaje s Mošom Pijadom, Andrijom Hebrangom, Rodoljubom Čolakovićem i ostalima. U ćelijama uči i čita tekstove Engelsa, Marxa, Lenjina, Rose Luxemburg, Kautskoga, Hilferdinga te pisma sina Žarka, koja mu je iz Moskve i Kazahstana slala Poljka, kako je Broz od milja zvao suprugu. Po povratku s robijanja u Zagorje, ustanovio je da se promjenila politička klima, što je po KP bilo bolje, ali i da je Partijska organizacija, unatoč velikom broju članova – potpuno neorganizirana i sklona grupašenjima, kojih se, od sredine 30-ih, Josip Broz kao Tito i član Centralnog komiteta nastojao kloniti. Za Titovu političku karijeru su bile sudbonosne odluke Kominterne. U Moskvi je Tito boravio u tri navrata: 1935–’36, 1938–’39, te na jesen 1939. godine. Prvi će puta u zgradu hotela Lux kročiti nakon što je ubijen potencijalni Staljinov nasljednik, kada je hotel bio epicentar potresa, pod strogim sigurnosnim nadzorom, a njegovi hodnici ispunjeni strahom. Možemo samo nagađati šta je to bilo presudno da tokom boravka u Moskvi Tito bude jedan od rijetkih jugoslavenskih komunista koji će izbjeći hapšenja, čistke, progone i logore Narodnog komesarijata za unutrašnje poslove (NKVD-a), ostati na životu i vratiti se u zemlju. Tito nije bio obavještajac NKVD, a glavu su, ističu autori, najčešće gubili upravo oni koji su je drugima stavljali na panj. I, upravo je takva atmosfera denuncijacije vodila prema nužnom političkom i moralnom salto mortaleu, ”političkoj dvoličnosti” komunista, atmosferi kakvu je Orwell dočarao u Životinjskoj farmi. Naime, nakon neočekivanog pakta Staljina sa Hitlerom, zagovarači otpora fašizmu morali su licemjerjem i navlačenjem Janusove maske pravdati Staljinove postupke. Tito ovdje nije bio izuzetak, napadao je engleski i francuski imperijalizam, smatrajući ih odgovornim za ”paljenje ratnog požara”, trpajući ih u novinskim člancima u isti koš s ”imperijalizmom” Reicha, te u isto vrijeme opravdavao vanjsku politiku Sovjetskog Saveza. Dezorganizacija i nesnalaženje su stoga bile osnovne karakteristike u djelovanju komunista u Jugoslaviji, pa i nakon održavanja Pete zemaljske konferencije u oktobru 1940. godine. U strogoj ilegali, u zagrebačkoj Dubravi su delegati odlučili kako je njihov glavni zadatak obrana zemlje i stupanje u otpor fašistima, ali da se neće u buduće štititi ”stari društveno-ekonomski odnosi i režim nacionalnog bespravlja” (186). Na konferenciji je istaknuto kako su zapravo u sukobu dva imperijalistička bloka, čijim će se međusobnim uništavanjem otvoriti vrata proleterskoj revoluciji. Konferencija je označila istovremeno i odmak od stava Kominterne, ali i oprez da se s Kominternom ne dođe u sukob. U prvoj fazi ustanka, od martovskog puča i travanjskog rata 1941. godine, jugoslavenski komunisti u gradovima djeluju prema obrascima Oktobarske revolucije, prekidaju se saobraćajne i telefonske linije, napadaju vojnici i slično. Tek se u augustu, kada sam Tito prihvaća potrebu za promjenom konepcije ratova, prelazi na gerilski način borbe i ”izlazi iz grada”. Ustanak je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio motiviran intenzivnim ustaškim terorom nad Srbima. Seljačko stanovništvo Dalmacije, Primorja, Gorskog kotara, Bosne i Hercegovine se samoorganiziralo i odupiralo okupatoru i fašističkim vlastima, spletom okolnosti seljaštvo je postalo baza partizanske vojske, a tokom naredne tri godine taj je prostor bio najstabilnija i najsnažnija baza partizanskog pokreta na tlu Jugoslavije (208).

Titov odlazak iz Beograda u partizane, kada je inzistirao na organizaciji partizanskog pokreta po boljševičkim kalupima, u sve ustaničke odrede uveo instituciju političkih komentara, koji su u pravilu bili članovi Partije i sredstvo osiguranja vodeće uloge u ratnim jedinicama, biti će jedna od tačaka koja je odredila i poslijeratni pravac političke organizacije u Jugoslaviji. Tačka koja ukazuje na težnju koja će se u potpunosti ispoljiti nakon rata – jednopartijsku diktaturu. Tito je uspio da od ”golorukog naroda” uspostavljanjem elitnih vojnih jedinica koje je pridruživao odredima na terenu, stvori dobro naoružanu i organiziranu vojsku koja će se odlukama s Teheranske konferencije uklopiti u borbeni poredak antifašističke koalicije sa Churchillom, Rooseveltom i Staljinom na čelu. Tito će ubrzo, nakon mnogih izgubljenih bitaka, uspjeti da vlastitim snagama pobjedi u ratu, zaokruži državne teritorije, raspiše izbore za Ustavotvornu skupštinu koji su Komunističkoj partiji omogućili da u potpunosti vojnu pobjedu pretvori i u političku. Iako je držao pod kontrolom sve ključne stubove na kojima je počivala država, u znatnoj mjeri kontrolirao javni i kulturni život, Titov način vladavine nije imao elementa rigidne represije nad književnošću i kulturom, ne postoje masovne partijske čistke, progoni i smaknuća lažno optuženih. Od staljinizma ga razlikuje i to što državni aparat nije ulazio u kulturu, nauku i obiteljske odnose.  

Staljinov se govor 1946. godine u Boljšoj teatru može smatrati početkom hladnoratovskih odnosa. Tada je objavio da je sukob između kapitalizma i komunizma neminovan. Nesuglasice Tita i Staljina sve do 1948. godine nisu imale karakter ozbiljnih neslaganja, a tada izbija složen i slojevit ideološki, politički, ekonomski, pa gotovo i vojni sukob i neminovan razlaz koji je Tito teško podnosio, ali iz kojeg će izaći kao jedini državnik koji je porazio i Hitlera i Staljina. Sve do raskola sa Staljinom Tito je svoju vanjsku i unutrašnju politiku oslanjao na tijesnu saradnju sa SSSR-om, a nakon toga Jugoslavija je tražila način na koji će se odmaknuti od sovjetskih koncepata ”općedruštvenog razvoja i razvoja privrede”. Tito je bezidejno lutao sve do 1949. kada se oslonio na Borisa Kidriča i Milovana Đilasa kada se na najvišim partijskim forumima počelo govoriti o ”izlazu” i ”novim putevima u socijalizam”, ”decentralizaciji i liberalizaciji”, te se uskoro uz gospodarske i političke referome pokreće i proces izvjesne liberalizacije društva (522).  Postalo je jasno da je potrebno izmjeniti međunarodni položaj Jugoslavije, tako da se krajem četrdesetih i početkom pedesetih počinju obnavljati kontakti i odnosi sa Zapadom, a nakon Staljinove smrti i sa Sovjetski Savezom. Tito i jugoslavenska politička elita su tokom 50-ih i 60-ih, sve do represije 70-ih godina, ubirali plodove svoje borbe u Drugom svjestkom ratu i ideološkog razlaza sa Staljinom, ubjedivši suvremenike u iluziju života u ”zlatnom dobu”. U Jugoslaviji je to bilo doba mira i stabilnosti, u odnosu na svijet u kojem se ratuje Jugoslavija je bila ”oaza mira”, politički stabilna zemlja i unatoč tome što su se odigrali obračuni u vrhu vlasti i sa Đilasom i sa Rankovićem. Brzi ekonomski razvoj je doveo do rasta životnog standarda što je stvorilo ”osjećaj beskrajnog optimizma, da sve u budućnosti može biti samo još bolje od postojećeg” (578), razvoj se ostvarivao – nije bio samo parola. Međutim, krajem 60-ih dolazi do kadrovskih promjena, kada je Tito iz partijskog vrha likvidirao stare revolucionare koje je zamjenio ”frazerima”, s kojima nije imao bliskih odnosa, što će u konačnici dovesti do duboke krize Partije i države. U ovom će razdoblju, pa sve do svoje smrti, gotovo dva naredna desetljeća, Tito primjenjivati kombinaciju uvođenja ”čvrste ruke” odnosno laviranja, ovisno o vlastitome osjećaju vladanja situacijom koju ili ne bi znao riješiti ili bi se prema njegovu mišljenju ”stvari počele izmicati kontroli”. Njegovi neuspjesi i nesnalaženje bili su važan faktor u propadanju Jugoslavije. Pred početak Titove starosti počinju se ostvarivati ključni procesi i odabiranje ”staze” i smjera kojim će se razvijati politička, društvena i gospodarska historija Jugoslavije. Od kraja 60-ih godina proces demokratizacije vodio je pluralizaciji političkog organiziranja u Savezu komunista koji je postao ”okvir za djelovanje vrlo različitih ideoloških i političkih struja” unutar kojega se promoviraju različiti politički interesi (620). Iako je Tito inzistirao na ”jedinstvu”, na ovom planu nije uspio spriječiti razbijanje monolitne organizacije Saveza komunista ni na saveznoj ni na republičkoj razini. Na javnoj sceni započinje diskusija o nacionalnom pitanju i u Srbiji, pa tako i u Hrvatskoj, nezadovoljstvo načinom rješavanja nacionalnog pitanja pokazuju Albanci i Slovenci. Muslimani se nisu, a sukladno komunističkom razumijevanju nacije, asimilirali ni u srpsku ni u hrvatsku naciju i tokom 1968. godine službeno dobijaju status nacije. Pobuna generacije koja je odgojena i rasla u komunizmu 1968. godine je ukazivala na to da se na državu počelo gledati drugačije nego do tada. Država više nije vrijednost sama po sebi, već ”prikladan okvir za ostvarenje drukčije postavljenih interesa” (659). Isto tako, od kraja 60-ih, nakon Rankovićeva pada, privredne reforme, zapadnih uticaja na društvo uopće, Titu počinju da izmiču iz ruku poluge vlasti – vojska, aparat tajnih službi i Savez komunista, te se sve neuspješnije nosi s istinskim problemima. S druge strane na sve očitiju Brozovu nesposobnost, manifestacije Titova kulta ličnosti su bivale sve snažnije i svoj su vrhunac doživjele tokom 70-ih godina. Upravo ova dihotomija, sadržana u samom imenu, Broz-Tito, privatnog i javnog, ličnog i društvenog, osobe koja je pripadala svima i kojoj je pripadalo sve, ukazuje ne samo na gotovo nadinstitucionalni status koji je Josip Broz Tito ispunjavao u sistemu, ali i prema društvu. Postavljanje pitanja budućnosti Jugoslavije nakon njegove smrti, i proklamacija ”I poslije Tita – Tito” koja je u nekim razmatranjima usporediva sa srednjovjekovnom ”Le roi est mort, vive le roi!” ukazuje s jedne strane na sumnju u mogućnost smrti ”najvećeg sina naroda i narodnosti”, a s druge na monarhistički status, ipak smrtnog vladara.   

Počasni doktor jugoslavenskih sveučilišta je u Plavom vozu oznaka broj 666 003 svojom smrću, simbolično, posljednji put, u tišini posmrtnih marševa, povezao državu – koja se uskoro počela raspadati, i narode koji su se svome drugu zaklinjali na antifašizam, bratstvo i jedinstvo. Stigao ga je ispratiti i drug Krleža riječima: ”Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjeme, odakle kao da je stigao” (15).

Roosevelt, Brigitte Bardot, Malraux, de Gaulle, Laurence Olivier, Yukio Ozaki, Jean Sibelius, George Bernard Shaw, Winston Churchill, Kraljica Elizabeta, Marian Anderson, Ernest Hemingway, Nikita Hruščov, Gagarin, Miro, Albert Einstein, Picasso, Muhamed Ali, Nelson Mandela, Jean Monnet, Alexander Fleming, Fidel Castro, Andy Warhol, Disney… Ne radi se naravno ni o kakvoj subjektivnoj listi značajnih imena 20. stoljeća. Nije riječ ni o kakvom popisu gostiju oazama hedonizma, kao ni spisku zvanica sa posljednjeg ispraćaja Maršala Jugoslavije. Postoji nešto što je ovim ljudima zajedničko, osim činjenice da su satkali historiju stoljeća u kojem smo ”plaćali svoje piće posljednjim kapima djedovske krvi” koja se još uvijek ”cijedi niz naše ukočene prste”. U svojem ih je umjetničkom opusu fotografirao Yousuf Karsh, ovjekovječivši na taj način sebe samoga. Razlozi, motivi i ciljevi umjetnika su dublji i drugačiji. Karshova umjetnička fotografija ”Maršal Tito” iz 1961. godine, osim što kao poklon autora koji je fotografirao ”ljude velikog srca, duše i duha”, ”svakoga ko je bio svako”, ”Lica sudbine” i ”Portrete velikana”, od 1998. godine obogaćuje fotografsku kolekciju bostonskog Muzeja umjetnosti (Museum of Fine Arts), krasi i naslovnicu ovog vrijednog publicističkog poduhvata.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.