Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Frapantna je razlika između popularnosti i omiljenosti sevdalinki spram nedostatka ozbiljnog pisanja o jedinom autentičnom bosanskohercegovačkom muzičkom i poetskom stilu, čitavoj kulturi koja uz književnost utiskuje vjerojatno ključni pečat u samu (staru) nacionalnu kulturu i (mladu) državu. Ne zna se, nasuprot tome, je li gori ovaj neobični nedostatak radova ili je pak gore to kako se piše danas u većini slučajeva. Sam autor na prvim stranicama svoga vodiča – jer o vodiču se radi – precizno i s ironijom dijagnosticira i kaže da „pisanje o sevdahu danas uglavnom nastoji biti melankoličnije od same pjesme“. Dokaz ovome jest da su na tom ispitu pala najpoznatija imena bosanske inteligencije u posljednjih četvrt stoljeća – pisci, povjesničari, filozofi. Muzičari, tipično obogaljeni nedostatkom šireg obrazovanja, samo su doprinijeli obfuskacijama i daljnjem mućenju vode.

Otud, ne čudi da je baš Damiru Imamoviću dopalo da prvi napiše jedan značajniji rad – dulji tekst koji bi imao i osnovnog znanstveno-humanističkog utemeljenja, a da jednako dobaci i do šire publike. U Imamoviću se tako, nekom višom osobnom i, šire, kulturnom dinamikom, spajaju u jedno tri bitne stvari, što je izuzetna rijetkost: on piše i kao izvođač, pa onda kao obrazovana i osviještena individua, i na kraju, jasno, kao baštinik neizbježnog i određujućeg obiteljskog naslijeđa. Sve tri uvjetovanosti i privilegije, koje autor i sam spominje, doprinose kako najboljem u knjizi, tako ujedno i pokojem nedostatku.

Kao izvođač ima privilegiju da intimno, iznutra, zna žanr, njegovu strukturu, praksu i imanentne probleme; kao pripadnik dijela nove, (post)ratne svjesne generacije umije dobro smjestiti pjesme i kulturni patrimonij u širi socijalno-povijesni, ideološki i naravno kulturni kontekst; dok privatnim i porodičnim naslijeđem nosi veliku i zavidnu muzičku popudbinu, bliskost s pjesmama, ali i usmenu historiju, lokalne narative i mitologeme.

Takva drugačija pozicija u odnosu na dosadašnje autore definira u potpunosti knjigu kao osobni projekt, kako ono u njoj napisano i izrečeno, tako i pitanje i kontekst autorstva. Ova izdvojena, naročita pozicija uvjetuje u kontinuitetu i namjere i stav autora, što se vrlo brzo uviđa. Već od prvih stranica on se ne boji uhvatiti s inherentnim problemima i osjetljivim točkama kulture i samog sevdaha. Kao prvo, najproblematičnije i najosjetljivije, pitanje je pripadanja dakako, „ekonomije etničkog vlasništva“, kako autor kaže. Imamović dokazuje jasno i argumentirano činjenicu koja će biti bolna mnogima danas: to da je nemoguće uopće uzeti sevdalinku kao usko bosansku stvar i govoriti o njoj van širega – kako ga sam zove – „južnoslavenskog“ ključa i područja. I samo poglavlje „Sevdah i sevdalinka“ počinje podnaslovom „Sevdah Južnih Slavena“ – tu je prva, radikalna razlika od recentnih, to će reći, poslijeratnih radova na temu.

Nakon što dadne objašnjenje samog, trajno izmičućeg pojma, etimologiju riječi „sevdah“ i smjesti je u srodne termine drugih kultura – koje će u kontinuitetu sve odreda ostaviti golemi utjecaj na bosansku i ostale u okolini – Imamović prelazi brzo na njih, na ono što nas najviše zanima uostalom. I tu također kreće od početka – od Hasan-aginice i za nas krucijalnog perioda evropskog romantizma, odnosno njegovih predstavnika na Balkanu koji su odredili i definirali ovdašnje tendencije i kulturu, redom i izrijekom – Goethe, Fortis, Puškin – da bi nastavio bez kompleksa, ne podilazeći vladajućim ideologemima. Naprotiv, upravo veselo i svjesno, gotovo sa zluradim zadovoljstvom Imamović „sjeda na muku“ oficijelnom konsenzusu, službenoj premisi i njenim predstavnicima, kao kad primjerom pokazuje da je Vuk Karadžić taj koji će prvi kodificirati ne samo jezik nego i našu narodnu pjesmu i stvaralaštvo – a time, dijalektički, i ono što će kultura u budućnosti zvati sevdalinkom. Štoviše, govoreći o Vuku van uobičajenog jezičko-pravopisno-rječničkog fonda, a u kontekstu narodne muzike i folklora, autor intrigantno ocrtava gramatičara čak kao neku vrstu balkanske proto-verzije Alana Lomaxa, što je motiv za kojim bi se tek trebalo krenuti jednom u budućim istraživanjima.

Uopće, ako išta, Imamovićeva nevelika, ali zato sjajno ilustrirana knjiga, bogata je imenima, skraćenim no preciznim i znalačkim pregledom i kronologijom. Ona ide od već spomenutih imena, preko prvih (naravno stranih) etnomuzikologa – zahvaljujući kojima i imamo neka od glavnih svjedočanstava, formalne studije i sačuvane notacije pjesama – vodeći priču kroz bosanske, uže bošnjačke, srpske i hrvatske autore, muzikologe i entuzijaste – sve do izvođača, naravno, koji pjesmu čine živom u svakoj od epoha. Sve to zajedno čini jedan indirektan paralelni narativ koji otkriva ono što je odavno razvidno svakom svjesnijem promatraču: historija sevdaha, baš kao i sama kultura, historija je kontingencija, napuknuća, prekida i nemara, kao što je povijest njene formalizacije i „skolastike“ vaninstitucionalna najčešće. Ona je, naprotiv, nezamisliva bez „stranog faktora“ i, pogotovo, bez domaće sorte idealista, sanjara, romantičara i propalica, a tek onda i nešto pripadnika inteligencije koja je sevdalinku često vukla pod monoetnički ideološki plašt. Ova lutanja i nesigurnosti Imamović markira i komentira resko i s humorom pa je utoliko njegov vodič i stanovita polemika, diskretno izazivački postavljena ka svakom konzervativizmu – muzičkom, tekstualnom, naravno društvenom i intelektualnom. Posljednje se vidi u napuštanju „emocionalizacije diskursa“ i, konkretno, jednog intrigantnog uvođenja citata iz teorijske analize koju je napisao Himzo Polovina (!), a koja bi suptilnijem čitatelju mogla poslužiti kao signal moguće radikalne promjene perspektive u odnosu na dosadašnju percepciju žanra.

U tom smislu, knjiga pokazuje koliko su i sama sevdalinka, njene faze, razvitak i recepcija bili ovisni o povijesno-društvenim okolnostima. Dok u jednostavnim kronološkim i pojmovnim prijelazima tekst prati periode – kroz nazivlje, muzičko-tekstualne i izvođačke prakse, zapise i prve poetičke i muzičke tipologizacije, pa tehničku revoluciju, ispred svega radija i snimanja zvuka kao najbitnijih, kroz proširenja i mijenjanja, transformaciju zvuka i kulture sevdalinke u svakom pogledu – autor nikad ne ispušta socijalni i ideološki aspekt, čak i kad, pod očitim utjecajima recentnih lijevih teorija, prijeđe u drugu krajnost (primjerice, nepravedna i paušalna ideološka atribucija nesretnom Dvornikoviću).

Uz to te uz ponešto glavinjanja terminološkog (onaj, danas simptomski i po pravilu anakronični „prostor bivše Jugoslavije“), pokoju nejasnost (nedovoljno objašnjena tzv. „ravna pjesma“), kao i uz povremene stilske teškoće, miješanja registara, odnosno narativnih glasova (neočekivanih prelazaka impersonalnog stila u ich-formu) imamo bez obzira na to pred sobom inteligentnu, intelektualno neovisnu, uvijek duhovitu i iskričavu studiju. Tekst gotovo svakim podatkom, objašnjenjem i ispravkom djeluje zaljubljenički posvećeno, kako tim nevjerojatnim pjesmama tako i većem, suštinskom, a danas u zakrvljenim zajednicama tako nedostajućem. To, neizrečeno a bitno, za čim ide, traga i što nastavlja Imamović uostalom, koliko se god vrijeme i okolnosti razlikovale, slično je onome za čim su išli i njegovi prethodnici, ti koji su sevdah pjevali i svirali, ali važnije – koji su ga i imenovali i sačuvali.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.