Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Tea Sesar

Amir Alagić: Stogodišnje djetinjstvoDurieux, Zagreb, srpanj 2017.

Dragan Pavelić: Alahimanet, čaršijo!Synopsis, Zagreb – Sarajevo, listopad 2017.

 

Nemalo je slučajeva u kojima se o pripovijedanju govori kao o ludosti, opsesiji; ako ne o ludosti u tolikoj mjeri, onda barem zaluđenosti samim pripovjednim činom, a još je manji broj pisaca čija pripovjedna strast izvire iz njihovih tekstova. Jer, da bi se postalo strastvenim pripovjedačem, najprije je nužno postati vještim pripovjedačem.     

Dvojica su autora, čiji su spisateljski rukopisi po malo čemu usporedivi, no koji se dodiruju upravo u toj zaluđenosti pripovijedanjem. “Kolikogod vještina pripovijedanja izgledala vještina čarobnjačka….a pripovjedačeva mašta sposobnost sanjalačka – ponekad kao da je luđačka! – moć umjetničkog stvaranja nije beskonačna.” (Pavelić, 234). Pavelić i Alagić, dvojica samosvjesnih autora u svojim su dvama (jednako samosvjesnim) romanima pokazali pravu zaluđenost pripovjedaštvom. Pavelićev Alahimanet, čaršijo! te Alagićevo Stogodišnje djetinjstvo na prvi su pogled dijametralno suprotnih tematskih preokupacija i narativnih (i pripovjedačkih) pozicija. No, pažljivome (zaluđenome?) čitateljskome oku neće promaknuti da se njihovi književni mikrosvjetovi podudaraju u pojedinim točkama, tvoreći zanimljivo isprepleten tekstualni dijalog.

Podjednako su Alagić i Pavelić zaokupljeni vremenskom nestabilnošću, nekim oblikom temporalne anomalije koju, svaki na svoj način, tekstualno prizivaju. Kod Alagića to je vidljivo već u oksimoronski intoniranome naslovu – Stogodišnje djetinjstvo. Alagić je majstor pounutarnjenja, jer vanjske prostore i okruženja likovi preuzimaju kao vlastite obrasce koji se utiskuju u njihove unutarnje prostore. Slavko ne zna tko je, “on i nije čovjek nego ljudska sjena” (Alagić, 359); živi u posadašnjenoj prošlosti što očituje potpis na njegovim kompozicijama – Denis. U njegov je lik upisana duboka opreka skučenosti u kojoj je zarobljen i prostornosti za kojom teži. Kao da je i u stvarnome životu stavio točku na vlastitu   sadašnjost, ostajući zauvijek zarobljen u stogodišnjem djetinjstvu. Vremensku diskrepanciju može nadvladati samo širina i dubina u svijetlom trenutku umjetničke inspiracije koja je bila njegov jedini izlet u odraslost te za kojom, pustivši je u svijet, već sljedećeg trenutka zažali.

Pavelićevu zaokupljenost vremenitošću, tj. suprotnošću utkanoj u vrijeme samo dokazuje uvodna misao vodilja: “Vrijeme ne zna za stajanje, a njime se mjeri trajanje!” (Pavelić, 5). Njegovo pripovijedanje nije usmjereno na individuu i njezinu nutrinu kao što Alagić nemilosrdno secira vlastite likove, već na kolektivno pamćenje, društvenu memoriju, povijesnu (za)pisanost događaja. Pavelić gotovo opsesivno i strastveno traga za arhivskom građom, pokušavajući rehabilitirati one događaje u povijesti Sarajeva koji su ostali nezapisani. Ako je Alagić nemilosrdan prema svojim likovima, Pavelić je isti takav prema povjesničarima i povijesnim radovima u kojima “osim autorskih nadmetanja/podmetanja, (…) za duga razdoblja nema podataka, a ni pouzdanih zaključaka” (Pavelić, 11), zamjerajući im svima istu “manjkavost: neoprostivu površnost” (isto). Zato se na mnogim mjestima u romanu upušta u dijalog i prijepor s izvorima na koje se poziva, ponegdje ih ispravljajući, ponegdje ih preispisujući. Slikovita je u tom smislu Muratova smrt jer kao što se lako zataška pravi počinitelj i uzrok (samo)ubojstva, jednako se tako zatiru istinite povijesne činjenice. Frustriran time što povijest uvijek ispisuje netko drugi, Pavelić se u tekstu na nekim mjestima obračunava s posjedovateljima te povijesne Istine. Njegov autorski pathos proizlazi iz želje da napiše i učini dostupnim dijelove povijesti nepoznate široj javnosti u kojima se mnogi prepoznaju. Kratke i slikovite vinjete pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća pričaju dotad neispričanu ljudsku povijest, nepostojeću u službenim dokumentima i arhivima.

Obojica se autora hvataju u koštac s nesigurnošću točne i precizne vremenske odredivosti, propitujući što se događa iza kulisa dok vrijeme protječe. Iza kulisa – to je za jednog i drugog različito – Alagić ponire u nutrinu, ispituje kako vrijeme biva zabilježeno u ljudskim dušama, a Pavelić poseže za vanjštinom, propitujući na koji je način proteklo vrijeme ostalo zapamćeno u kolektivnoj društvenoj svijesti. Drugim riječima, vrijeme je i kod jednoga i kod drugoga protagonist, glavni akter, ali u drugačijim ulogama. Vrijeme zarobljeno u pojedincu i pojedinac zarobljen u vremenu; ali je teško procijeniti koji je koji.

Na Alagićevu smo se prodornu trezvenost i prizemljenu osornost imali prilike naviknuti još u  Osvetinjama, a  sada,  produbivši  ih u svome  novome romanu,  sa sigurnošću možemo ustvrditi da su postale njegove prepoznatljive suputnice. Stogodišnje djetinjstvo slijedi donekle istu  filozofiju pripovijedanja,  no dok je u Osvetinjama  priča  uokvirena  vriskom, jaukom, glasanjem, zlosutnim Zlogukom, u Stogodišnjem djetinjstvu taj krik biva prigušen, otvarajući se  zastrašujućem prostoru tišine prisutne  i zakovane u nutrini ljudske duše: “Nanovo  je bio primoran suočiti se sa samim sobom i beskrajnim prostorom vlastite praznine.” (Alagić, 354).

Pod naletom Alagićeva nadahnutog (i osjetno zrelijeg) autorskog (i pisarskog) pera likovi ostaju razgolićeni, gole forme, lutajući književnim svijetom tek kao materije, kroz čiju je providnu koprenu vidljiva sama njihova utroba. Značajna je i znakovita karakteristika Alagićeva narativa zato oblik kao provodni motiv. Proces uobličavanja zahvaća različite stvari i  pojave – leptiri, oblaci, linije, san, trenutak, ljudčad… sve je to dovedeno u blisku vezu s vlastitim oblikom. Gotovo da svojim pisanjem pokušava raz(u)obličiti fragmente kojima traži smisao. “U ovome svijetu ne vlada ekonomska kriza o kojima tutnji televizija. Ovdje hara kriza smisla.” (Alagić, 360). (A)morfizacija za Alagića tako poprima značenje borbe protiv te krize. Paradoks je, nažalost, u tome što život i nema golu formu, nema opipljivi oblik; sastavljen je od niza fragmenata koji se za Alagićeve likove ili poslože ili ne. Njegova opsesija oblikotvornošću poprima egzistencijalne razmjere jer “zamrzivač ljudskosti” (Alagić, 267) čuva te gole forme takvima kakve jesu. U takvim oblicima preživljavaju njegovi likovi, oni zapravo uopće ne žive, oni traju. Postaju poput parazita vlastitome životu, uvijek u onom obliku u kojem su u jednome trenutku svojih  života (za)ostali, praćeni suvišnošću sebe samih s bolnim osjećajem “nedovršenosti i faličnosti” (Alagić, 11).

Alagićeva filozofija oblikotvornosti očituje se i u koncepciji teksta kao organske cjeline. U gustu, načičkanu, ponekad neprohodnu tekstu Stogodišnjeg  djetinjstva fragmenti  su dijaloga,  monologa, opisivanja, pripovijedanja samo slijepljeni; čak niti skladno stopljeni, već doslovno sliveni u istu pripovjednu nit. Istina, ima točaka, interpunkcijskih znakova, odjeljaka i poglavlja, ali glasovi likova isprepleteni su s glasom pripovjedača u narativnome klupku, dok autor “od tih okrnjenih rečenica gradi beskrajne priče” (Alagić, 42). Slika omče s kraja teksta slikovito i simbolički prikazuje povezanost i neraskidivost njihovih  odnosa i polifoničnih glasova, koja je poput “igre nerazmrsivosti” (Alagić, 308) presudna jednako u interpretativnom kao i u formalnom smislu, a nastavlja se osim toga još iz njegove prve zbirke priča Pod istim nebom (2010). Neodvojenošću dijaloga od monologa, razgovora likova od unutarnjeg govora, opisivanja od pripovijedanja, Alagićev oblik teksta stvara učinak trenutnosti i usmenosti. Njegov je tekst kompaktna homogena cjelina, do razine autentičnosti dotjerana organska struktura – autentična kao izvorna jer je polifonost obilježje živo(tno)sti, a organska kao prirodna jer u ljudskoj glavi upravo tako izgledaju različiti glasovi svakodnevice.

Već je u podnaslovu naznačeno Pavelićevo poigravanje predviđenim žanrovskim aparatom – roman s genealogijom, bilješkama, rječnikom i popisom imena nedvojbeno ukazuje na zamućivanje granica između književnog i znanstvenog diskursa. U tom je kontekstu posebno zanimljiva pozicija bilježaka – fusnota1. Na malo više od 250 stranica teksta na samom su kraju 63 bilješke. Autor ih koristi da bi zaveo čitatelja, fingirao znanstveni modus pisanja i oslanjanje na arhivsku građu, no, iznevjeravajući im prvotnu funkciju, Pavelić fusnotama ironizira dokumentarističku pouzdanost. Njegov je fusnotni postupak2 ludičkog karaktera, iako znantno manje metapozicijski osviješten, u smjeru Milorada Stojevića,. Koliko je hrvatska fusnotologija dosad razabrala, za Pavelića bi moglo vrijediti sljedeće:

“(…) nerijetka je naime pojava da se autor u fusnoti oslobodi (samonametnutih si) okova znanstvene uštogljenosti, pa se ona u velikom broju slučajeva prepoznaje kao mjesto na kojem tekst postaje prohodniji i razumljiviji; u tom će smislu Schwanitz ustvrditi da ‘fusnota otkriva pravo lice autora’” (1999: 461)3.

Doista, pravo se Pavelićevo lice otkriva u bilješkama. Iako se na trenutke može učiniti da se dvoumi između “ustrajanja u prividu znanstvene (ili znanstveničke) objektivnosti”4 i davanja “intratekstualnih ili intertekstualnih poveznica”5, ubrzo postaje jasno da je to Pavelićeva strategija kojom stvara zanimljivu i dinamičnu međutekstnu polifoniju. “Fusnotni korpus”6 izruguje na neki način “kritičko-pozitivistički respekt spram činjenica i racionalističku trezvenost u pristupu materijalu”7. Pavelićeva začudnost  iz bilježaka stvara nepouzdanost, tj. kvazipouzdanost provjerljivih podataka, istovremeno ih olabavljujući od ovisnosti o znanstvenome diskursu te učvršćujući njihov prvotno literarni karakter. Pretakanje teksta nije i njegovo rastakanje kao što je to slučaj kod znanstvenih tekstova. Fusnote i prvi tekst funkcioniraju skupa, kao jedno te isto tkivo jer je Pavelićevo utekstovljenje bilježaka s izvornim dijelom organsko. Pavelićeva autentičnost vidljiva je u fusnotama koje jačinom nadrastaju prvotni tekst kao što je to slučaj s bilješkom br. 44, naprimjer: “Eto na što se svedu ljudski životi, kada (o)stanu u jednoj fusnoti!” (Pavelić,273). Pavelićeva autentičnost iskustva teksta proizlazi iz toga da sve dijelove teksta jednako tretira, jer bilješke i dodaci nisu objašnjenja teksta, nego su i one same ravnopravan tekst. Dakle, “fusnota nije samo dobra tema nego i dobro štivo”8, u Pavelićevom slučaju i poetika autentičnosti iz fusnote.

Možemo zaključiti: postupkom izjednačavanja paratekstualnih elemenata s izvornim tekstom, stvarajući “mogućnost upisivanja parateksta u pripovijest”9, Pavelić svjesno nagriza granice znanstvenosti vlastitog teksta. U Genetteovom smislu, Pavelićev paratekst jest procjep između teksta i konteksta, a Buljubašić (2017) ovakav tip parateksta opisuje kao: “(…) vanjska pripovjedna struktura važna za razumijevanje i tumačenje teksta i priče, a nerijetko mjesta razvijanja strategija interdiskurzivnosti i citatnosti, tragovi žanrovskog preispitivanja i/li memoriranja tradicije žanra.”10     

Alagićeva autentičnost prikazivanja unutarnjih ponora ljudskosti prispodobivih svakom pojedincu, unutarnje je višeglasje preneseno na istovremeno tekstualno koegzistiranje različitih modusa narativnog govora. Autentičnost u narativnome smislu povezuje ga s Pavelićem, čije se višeglasje, s druge strane, događa u suodnosu teksta i parateksta.    

Iako možda na prvi pogled nije očito, Alagićeva i Pavelićeva filozofija pripovijedanja vrlo su slične. U pozadini se obiju može iščitati priča (i) o pisanju. Pavelić piše priču o (pre)ispisivanju povijesti, tragajući za malim svjedočanstvima, životima koji nisu zabilježeni u Povijesti kao zbirci kolektivnih događaja, ali jesu u memoriji individue i zato jednakovrijednosni. Za Pavelića povijesna znanost nije crno na bijelome ispisana, njegova je opsesija pronaći pravu povijesnu istinu, zadržati njezinu ne(k)varljivost, neartificijelnost. Ali i oduprijeti se “književnim lažima” (Pavelić, 80), tj. trezveno, mirno i bez afekta povijesnost nadopuniti (ili ispraviti?) književnošću. Možda se i njegov uzvik iz naslova Alahimanet, čaršijo! ruga povijesnom licemjerju?

Individualnost je presudna i za Alagića jer njegova hardcore duševna drama nije usmjerena na povijesna i društvena zbivanja, već isključivo na zbivanja unutar pojedinca.  Osim toga, još je jedna sličnost dvaju književnih djela presudna za njihovo pripovijedanje, a to je nemir. Stanje uznemirenosti goni obojicu autora na pisanje; nepomirenost s danom situacijom, nemir zbog življenja s omčom oko vrata u Alagića, dok se Pavelić svojom (pri)poviješću bori protiv “isuviše unatrag žmirećih i unaprijed žurećih zaključaka” (Pavelić, 12). Iako su njihove priče o životu i preokupacije u mnogočemu različite, za obojicu ipak vrijedi isto: “Eto, sada znate o čemu razmišljam, pa se iščuđavam koliko toga može stati u jedan život, u jednu jedinu glavu.” (Pavelić, 164). I u jednu jedinu dušu u Alagićevu slučaju.

Nije teško za pretpostaviti da i među naizgled potpuno različitim djelima ipak postoje trenuci istovjetnosti koji tu i tamo zaiskre na pojedinim stranicama. To i jest književnost, priča, ona je tu čak i ako ju ne tražimo, ona pomiruje ne(po)mir(ljivo). Pavelić i Alagić su, svaki na svoj način, ispričali vlastitu priču o književnosti. “Ako je priča jednom lijepo ispričana, neponovljiva je. Ne da se prisvojiti. Prisvoji li je tko, i učini najneprimjetnije, odmah se vidi da njegova nije. Po tome se razlikuju prave od nepravih priča. Mudro je i odvažno započeti neispričanu priču” (Pavelić, 235). Upravo su to učinila obojica autora. Zaključimo, Alagić i Pavelić možda jesu pomalo ludi (za književnošću), nikako zbunjeni, ali neupitno je da su obojica (iz)vrsni pripovjedači.

 

Bilješke:

1 Točnije, bilješke se na kraju teksta zovu endnote, no zbog prepoznatljivosti izraza, koristit ću izraz fusnota u značenju endnote u ovom slučaju.

2 Badurina, Lada. Palašić, Nikolina. Fusnota o (Stojevićevoj) fusnoti, preuzeto s https://bib.irb.hr/datoteka/690149.Badurina_Palai_Stojevi-fusnota.pdf posjećeno 5.5.2018

3 isto

4 isto

5 isto

6 isto

7 Preuzeto iz teksta Ivana Lovrenovića o polihistorizmu bosanskih franjevaca Zagledani u vlastitu povijest http://ivanlovrenovic.com/2013/06/zagledani-u-vlastitu-povijest/ posjećeno 2.5.2018.

8 Badurina, Lada. Palašić, Nikolina. Fusnota o (Stojevićevoj) fusnoti, preuzeto s https://bib.irb.hr/datoteka/690149.Badurina_Palai_Stojevi-fusnota.pdf posjećeno 5.5.2018.

9 Buljubašić, Ivana. Pojam parateksta Gérarda Genettea u okviru suvremene naratologije. Anafora: časopis za znanost o književnosti, vol. 4. br. I, lipanj 2017. preuzeto s https://hrcak.srce.hr/184805 posjećeno  5.5.2018.

10 isto

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.