Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

 

Rasim Hurem jedan je od onih rijetkih istoričara koji su u određenom trenutku svog profesionalnog putovanja postali poznati van uskog domena istoriografske struke. Rođen u Rogatici 1927. godine, karijeru znalca savremene jugoslovenske povijesti izgradio je u Sarajevu kroz duge četiri decenije kao saradnik tamošnjeg Instituta za istoriju. Huremov rad dolazi u žižu javnosti, tačnije, u fokus jedne političke neprijatnosti sredinom 1970-ih godina, kada je štampana njegova prva knjiga, nastala na osnovu teksta doktorske disertacije Kriza Narodno-oslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine (dalje u tekstu: Kriza NOP-a). Priča o knjizi Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941–1945, koja je objavljena posthumno, osam godina nakon autorove smrti, zapravo počinje pisanjem njegove prve knjige, kojom je istovremeno afirmisao, zauvijek obilježio, te umalo i okončao, svoju  karijeru. Razumijevanje Krize NOP-a ključno je za razumijevanje djela Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941–1945.

Šta je, naime, predstavljala Kriza NOP-a? Priređivač prošlogodišnjeg izdanja, Dino Mujadžević, adekvatno podsjeća čitaoca na olabavljenu političku atmosferu u socijalističkoj Jugoslaviji nakon pada Rankovića 1966. godine. On Huremov rad tokom 1960-tih godina već dovodi u širi kontekst afirmacije muslimanske nacije, tek službeno i priznate, plasirajući njegovu intelektualnu djelatnost u okvirne tokove nacionalnih prestrojavanja. Ostavljajući po strani te elemente Huremovog rada, meni inače nepoznate, lično mi prije dolazi u obzir – pored pomijeranja idejne atmosfere ka slobodnijim, kritičkim tonovima – jedno pomijeranje u istorijskoj svijesti kroz divergenciju političke inicijative s jedne, i naučne inicijative sa druge strane, pri čemu ostaju na snazi opšte zamisli jugoslovenskog socijalizma i NOP-a kao njegove istorijske osnove.  Kako u starijim negatorskim tako i u skorijim afirmativnim osvrtima na Huremovu doktorsku tezu zajednička je tendencija da se ona prikaže – u lošem ili dobrom smislu – kao jedinstven, neuobičajen, gotovo radikalan istup u odnosu na tadašnju jugoslovensku istoriografiju.

Naime, Kriza NOP-a detaljno obrazlaže oseku koja je zadesila partizansko-komunistički blok u ustaničkom pokretu nakon ulaska u prvu ratnu zimu 1941. na 1942. godinu. Tačkom preloma u čitavom tekstu identifikuje se ono mjesto u zaključku, kako to čini Mujadžević, koje kaže da je naglašavanje „klasnog smisla narodnooslobodilačke borbe“ bilo „osnovni faktor krize narodnooslobodilačkog pokreta“. Drugim riječima, Hurem je bio jedan od prvih istoričara u Jugoslaviji – ali sigurno ne prvi i jedini – koji su pisali o fenomenu tzv. lijevih skretanja, kada je rukovodstvo partizanskog pokreta, ohrabreno iluzijom o skorom završetku rata, radikalizovalo svoju pozadinsku politiku pokušajem slamanja pete kolone i svih nosilaca buržoaske reakcije. Posljedice ovakve politike bile su jačanje četničkog pokreta, sužavanje osnove NOP-a i vojnopolitički uspjesi osovinskih snaga u proljeće 1942. godine (tzv. Treća neprijateljska ofanziva).

Ostavićemo po strani detalje rasprave koja je uslijedila iza objavljivanja Krize NOP-a. Čitalac se može sa njima podrobnije upoznati kako iz predgovora Husnije Kamberovića novoj knjizi, tako i iz njegovog članka Najnoviji pogledi na Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini. Važniji je širi kontekst na kojeg, opet, upozorava Mujadžević, da je oko trenutka kada je Hurem branio svoju tezu došlo do sunovrata političke klime u novi ciklus autoritarizma koji je obilježio deceniju 1970-ih. Takođe držim važnim pitanje koje postavljam sam sebi kao čitaocu: koliko je Kriza NOP-a zaista odstupala od gorepomenutih opštih zamisli? Po mojem skromnom mišljenju, gotovo nimalo. Istina, lijeva skretanja označena su kao osnovni faktor krize, ali je Hurem smatrao da se ona „ne mogu ocjenjivati kao subjektivne političke greške“. Plebejski, narodnorevolucionarni karakter ustanka, izraslog iz talasa terora koji je protutnjao kroz ruševine odavno trulog ancien régime, okretao je ostatke građanske klase – uključujući i srpsku, s osloncem u četništvu – sve više protiv novog pokreta otpora. „Na revolucionarna stremljenja jedne logično se nadovezao kontrarevolucionarni trend druge strane, i obratno. Dogodilo se, dakle, ono što se u okvirima realnih istorijskih mogućnosti jedino moglo i moralo dogoditi.“ Razumije se, bilo bi nepošteno i neumjesno ove stavke zaključnih razmatranja uzeti kao podilaženje ideološkom obrascu. Smatram da je potpuno jasno da Hurem ne odbacuje društvenopolitički rezon KPJ koji dovodi do druge etape – štaviše, on kritikuje Kominternu u njenom pokušaju tutorstva na daljinu zbog neshvatanja nužnosti „promjena stare strukture društvenih odnosa“ – nego isključivo radikalne metode kojim nije pokazan dovoljan sluh za raspoloženje tzv. običnog čovjeka. Moje mišljenje, ipak, za Huremovu sudbinu ne može biti manje važno. U svemu je presudna indicija da je Hurem svojim pisanjem o krizi – posebno u redovima istočnobosanskih partizana – naljutio izvjesne moćnike. Ako tzv. vremenska distanca ičemu služi, onda je to zaštita od sujete političkih glavešina, nebitno u kojem društvenom sistemu se primjenjuje.

Rasim Hurem je preživio salvu kritike i pseudonaučnih tirada, pri čemu je, ne napuštajući svoje područje ekspertize, ostao na visini zadatka. Sve do ratnih zbivanja 1991. godine, on piše i objavljuje naučne radove. Tokom tog vremena radio je – u više navrata i u promjenjivom obimu – na projektu istraživanja istorije BiH u Drugom svjetskom ratu pri Akademiji nauka i umjetnosti BiH. Nakon duže pauze, službenih promjena i preseljenja, 2001. godine kao samostalan istraživač vraća se tom poslu i sastavlja dotični rukopis. Neposredno pred smrt 2008. godine, sročio je i predgovor namijenjen zamišljenoj sintezi ratne istorije BiH, koja je, ipak, ostala nezavršena. Saradnjom Huremove udovice Mirjane, takođe istoričarke, s Mujadževićem i Ilijom Ranićem, kompletiran je završeni dio rukopisa i sastavljen u posthumno objavljenu monografiju.

Da bih odmah kvalifikovao bilo kakve kritičke tonove sa svoje strane, napominjem da je priređivanje tuđih tekstova, posebno neobjavljenih rukopisa, izuzetno složen, težak i često nezahvalan zadatak. Priređivač je primoran da balansira između autentičnosti rukopisa i konteksta sopstvenog posla, da ispravlja očigledne (tehničke) greške, ali da čuva autorove misli (i one „pogrešne“, u bilo kom smislu), da unosi svoje znanje ali da ga ne nameće ispred prvobitnih namjera. Pritom, on ili ona, moraju misliti kako na autora, tako i na čitaoce. U tom smislu možemo postaviti i prvo pitanje: šta činiti sa naslovom nezavršenog djela? Naime, Huremova knjiga, iako zamišljena i naslovljena kao istorija BiH u Drugom svjetskom ratu, zavšava se hronološki – izuzev nekoliko mjesta – u jesen 1943. godine. Da sam na mjestu urednika, možda bih prvo računao s interesima čitalaca i ovom djelu u ovakvom obliku dao izmijenjen naslov: „Bosna i Hercegovina od Aprilskog rata do ZAVNOBiH-a“. Na taj način, i neka mi priređivači i uvodničari oproste, bilo bi jasno da ipak nismo dobili prvu sintezu o BiH 1941–1945, nego jedno sumarno posezanje prema najvažnijim vojnim i političkim aspektima prvog poluvremena u trajanju rata.

Ovaj naglasak na vojnom i političkom je druga uopštena stavka koju želim da apostrofiram. Husnija Kamberović u svom predgovoru monografiji naglašava kako se odsustvo prethodnih istraživanja društvene, socijalne i kulturne istorije rata odrazilo na odsustvo iste u svim potonjim sintetskim pokušajima. Naravno, ovo odsustvo nije apsolutno, tako da sam bliže utisku kako je Hurem – nastavljajući tradiciju jedne starije škole istoričara – prevashodno ispunjavao namjeru pisanja jedne političke istorije i njenih vojnostrateških manifestacija. Ta namjera, čini mi se, ostaje kao konstanta tokom svih etapa u životnom ciklusu predočenog rukopisa.

Ovu konstantu, međutim, prožimaju nekonzistentnosti druge vrste. Tvrtko Jakovina upozorava kako je rukopis monografije nastao u dugom razdoblju, sa većom pauzom u radu, što je praksa koja nije uvijek najbolja. Ipak, kaže se u recenziji, time je omogućen uvid u noviju literaturu i „moderniji interpretativni okvir“. Husnija Kamberović hvali Huremovo napuštanje paradigme „na starim ideološkim interpretacijama“ bez regresije u nacionalizam i revizionizam. Da li ipak možemo govoriti o odsustvu etnonacionalne perspektive? Indikativan je Huremov predgovor koji govori sa izmijenjene polazne tačke o „tri naroda sa različitim tradicijama, političkim shvatanjima i sa različitim položajem u toku rata“, koji su „iz zajedničkih, a svaki od njih i iz vlastitih razloga, učestvovali u ustanku“. Šta konkretno donosi ova perspektiva, različito se ogleda u različitim dijelovima knjige, koji su – ako se ne varam, ali takav je utisak – pisani u različitim periodima u izmiješanom redoslijedu. Viđenja koja donosi uvodni tekst, na prvo čitanje su izrazito etnonacionalna, prevashodno tvrdnje da je agrarna reforma u Kraljevini SHS/Jugoslaviji Muslimanima uništila temelj njihove nacionalne moći, te da je beogradska vlast smatrala da srpski narod ima pravo na privilegovan položaj. Na nesreću „moderne“ istoriografije koju bi ova knjiga trebalo da predstavlja, usljed odsustva upravo klasne perspektive – ili što bi priređivač rekao, nepodilaženje marksističkom pogledu na povijesni razvoj – ovakve konstrukcije ostaju bolno nedorečene. Uništava li agrarna reforma ekonomsku moć čitavog muslimanskog naroda, ili samo njegove postfeudalne aristokratije? Takođe, favorizuje li Beograd čitav srpski puk, ili privilegije u praksi donose dobiti prvenstveno srpskoj čaršiji? Da nema ovih klasnih finesa, ne bi bilo moguće razumijeti razvoj, oseku i uspon NOP-a, što je Hurem već sjajno demonstrirao u Krizi NOP-a. U tom smislu, čitav uvodni tekst – koji donosi predistoriju rata – u tonu je nacionalnog sukoba i borbe oko državnog uređenja. Društvo? Nema ga. Procesi van ustavno-upravnih? Nema ih, izuzev već spomenute agrarne reforme kao elementa etnonacionalne istorije.

Glavnina teksta je strukturirana u deset kombinovanih hronološko-tematskih poglavlja. Takav pristup u sintetisanju i pisanju je često teži, ali se – ukoliko se posao uspješno obavi – u završnici izbjegavaju nepotrebna ponavljanja i dobiju se zaokružene cjeline koje autoru dozvoljavaju iscrpnije analitičke radnje. Prvo poglavlje se odnosi na Aprilski rat i njegov tok u BiH. Pred samo prvo poglavlje, previše je prostora, po mom sudu, posvećeno ratnim planovima, koji se mogao dati daleko važnijim pitanjima, na primjer životu na selu, krizi u privredi, društvenom raslojavanju itd. Na početku prvog poglavlja, ponovo, isuviše je detalja o vojnim operacijama, koji se pak u nedovoljnoj mjeri odnose na BiH. Solidan je nastavak poglavlja koji govori o uspostavi sistema osovinske okupacije. Iako bih rado čitao nastavak priče koja se odnosi na interese njemačkog kapitala, korisna je i obrada pitanja lokalne privrede u okupacionom režimu. Tu su sva bitna preduzeća, ekonomske brojke, težina i obim plijena, s tim da bi me kao čitaoca interesovali novi detalji o okupatorskom upravljanju zauzetim preduzećima, organizaciji poslova i uslovima rada, čega ovdje nema. Takođe je korisna statistika o organizaciji i izvlačenju radne snage, o preuzimanju resursa, te nabrajanje – mada ovdje hronološki van mjesta – nekih akcija sabotaža u privredi od strane aktivista NOP-a. Naredno poglavlje u kojem se piše o BiH u okviru Nezavisne Države Hrvatske počinje sa nešto dužim programsko-političkim istorijatom pretenzija određenih hrvatskih političara na ovu teritoriju. Svakako je korisna intelektualna povijest o „stvarnom“ etnicitetu naroda koji žive u BiH, mada bi korisnija bila istorija konkretnih političkih aktivnosti i dometa frankovskih i ustaških organizacija do 1941. godine. Jer, kada diskutujemo o tome šta jedna politička grupacija misli o svom okruženju i kako bi ga preoblikovala, vrijedno je znati koliko je ta grupa uticajna, ili pak marginalna. Korektno je opisan mehanizam uspostave vlasti NDH na području Bosne i Hercegovine, kao i mehanizam marginalizacije, progona i ubistava koji je tom prilikom stavljen u pogon. Hurem je ovdje taksativno nabrojao zločine počinjene prema srpskom, jevrejskom i romskom stanovništvu. Dat je i prostor opisu ekonomske pljačke, s tim da bih tom pitanju posvetio više pažnje, kako na makro, tako i na mikro nivou. Na kraju, potrebno je kvalifikovati izjavu da Italijani u svojoj okupacionoj zoni nisu oduzimali srpsku imovinu i da su se ponašali kao zaštitnici Srba podsjećanjem da su tako nastupili tokom reokupacije 2. i 3. zone (jesen 1941) u svrhu pacifikacije ustanka i normalizacije stanja na terenu.

U poglavlju koje trasira razvoj situacije iz okupacije u ustanak, nudi se sasvim dobar opis otpora, prvo nekih građanskih političara, a potom i velikog djela običnog građanstva i puka. Opisuje se i važna uloga KPJ u prvim, predustaničkim fazama pokreta otpora, koju današnja revizionistička istoriografija ignoriše. Kao afirmisan stručnjak za prvu godinu NOR-a, Rasim Hurem detaljno i živo opisuje dešavanja na terenu tokom prvih nekoliko mjeseci narodnog ustanka, počev od zaseoka Bosanske Krajine i sela istočne Hercegovine. Na dva mjesta tretira se i pitanje prevjeravanja Srba na katoličku i islamsku vjeru. Pozivajući se na istraživanja Dušana Lukača i Slobodan D. Miloševića, Hurem piše da  je prelaz Srba na islamsku vjeru izazvao oštru reakciju ustaških krugova i katoličkog sveštenstva, te da Srbima i Jevrejima nakon prelaska na islam položaj nije bio poboljšan već pogoršan. Ipak, kada se govori o prelasku na bilo koju vjeru, ne bih upotrebljavao konstrukciju „vid otpora“, jer je očito riječ o vidu preživljavanja, kojim su žrtve bile usisane u mehanizme režimske politike. Kada Hurem piše o prvoj godini ustanka (1941–1942), u suštini sažima istraživanja koja su već iznijeta, u nešto više detalja, u Krizi NOP-a. Jedina bitna razlika je nešto slobodnija eksplikacija međunacionalnog sukoba, mada ga ova promjena ne stavlja ni u kakvu prednost u odnosu na malo opreznije konstatacije tzv. socijalističke istoriografije, u koju spadaju i njegova ranija djela. Na primjer, da li je „srpski elemenat“ u ustanku „ispoljavao netolerantnost i mržnju“ ili je pak „često“ zauzimao „nepomirljiv stav“ — mala razlika u riječima, velika u značenju. Ipak, iako apostrofira strah mnogih Muslimana i Hrvata od onoga što je ustanak predstavljao u svojoj ranoj fazi, naglašava da ih je uprkos tome bilo, pa se već u 1941. formiraju posebne nacionalne čete, ne samo muslimanske, nego i hrvatske. Primjećujem istu ideju iz Krize NOP-a, naime, da obračunu između partizana i četnika prethode prvo četnička rovarenja, pa tek onda radikalizacija NOP-a. Iako se spominje savjetovanje u Ivančićima – ključno u lijevim skretanjima – ne opisuju se praktične posljedice zaokreta, posebno u istočnoj Hercegovini (npr. likvidacije „kulaka“ i „petokolonaša“), što je Hurem inače detaljno opisao u svom doktoratu. Nakon sažimanja osnovnih postulata Krize NOP-a, poglavlje je zaključeno konstatacijom da je jedan od elemenata krize – četnički zaokret i inkorporiranje u sistem okupacije – ujedino bio uslov ponovnog uspona partizanskog pokreta.

Afirmacija NOP-a, teče posebno od italijanskog povlačenja iz reokupiranih područja od juna 1942, te prodora Vrhovnog štaba i proleterskih brigada u Bosansku Krajinu. Čitavo poglavlje je detaljno, korisno i solidno strukturirano, te prati skoro sva bitna dešavanja do kraja 1943. godine, uključujući operacije Weiss i Schwarz. U opisu istorijata tzv. Bihaćke republike, primjećujemo naznake, koliko–toliko, društvene istorije. Ne spominju se, međutim, Kozarska ofanziva, iako je ona jedan od najvažnijih potpoglavlja ratne drame, kao ni tzv. četnička „antiosovinska ofanziva“ u jesen 1943. godine. Hurem piše isključivo o četničkoj kolaboraciji sa Nijemcima, što i jeste težište njihove politike, posebno nakon pada Italije. Ipak, zaobilaženjem tog pitanja može se ostaviti utisak da se nešto krije, iako se zapravo radi o jednom rijetkom, za saveznike pokaznom napadu četnika na njemački garnizon u Višegradu, inače posljednjem te vrste. U poglavljima u kojima se govori o četničkim, partizanskim, odnosno italijansko-njemačkim zločinima taksativno se nabraja i pokušava se dati neka okvirna procjena broja žrtava. Daleko najmanje od ovih poglavlja odnosi se na partizanske zločine, a njegov sadržaj je sporan. Istina, autor je uspio nabrojati određene ratne zločine partizana. Međutim, sa jedne strane, polovina poglavlja odnosi se na zločine ustanika tokom 1941. prije oštrije diferencijacije. Tako se pokolj u Kulen Vakufu u knjizi pojavljuje na dva mjesta, prvo kao četnički, a sada kao partizanski zločin. Sa druge strane, nisu uopšte spomenuti ekscesi lijevih skretanja, inače opisani u Krizi NOP-a.

Posebno poglavlje, posvećeno je „varijantama muslimanske politike“. Dino Mujadžević je, korakom u dalju prošlost, u Huremovim starim člancima iz 1960-ih godina u kojima se bavio pitanjem muslimanske borbe za autonomiju okupirane BiH pronašao „centralnost muslimanske tj. bošnjačke nacije“ i gotovo pravdanje postupaka njene elite. Iskreno, čitajući ovaj dio teksta nisam osjetio potrebu da se ponovo vratim Huremovim ranim radovima, no nisam, isto tako, stekao utisak da se takvi stavovi provlače kroz pomenuto poglavlje. Vrednosni sudovi su, meni barem, po ovom pitanju ostali nevidljivi. Dekompozicija i neuspjeh bilo kakve politike koja se nije vezala za NOP, činila bi njihovo pravdanje jednako neuspješnom apologijom.

Usuđujem li se dati opšti sud o Huremovoj knjizi? Usuđujem, ali istovremeno dozvoljavam sebi da se ogradim jednim ambivalentnim stavom. Sa jedne strane, Huremova knjiga je, sasvim očigledno, nezavršena, pa je i u zaokruženim dijelovima ostala nepotpuna i nedorečena. Sa druge strane, ono što jeste rečeno, u većini datog teksta obilježeno je neospornim naučnim kvalitetom. Njen spiritus movens ostao mi je nejasan, sa oprečnim tragovima kako nacionalih, državotvornih, tako i antifašističkih, progresivnih obzira, koji su, i jedni i drugi, ostali u drugom planu meni nikad dragog „neutralnog“ pristupa. Takav pristup ostavio je i izvjesne rupe na onim mjestima gdje se autor bio dužan osvrnuti na tekuće sporove. Opšta dominacija revizionističkog mišljenja i erozija kritičke istorijske svijesti dovoljan je razlog da se sva djela, pa i sinteze, direktno obraćaju prijeporima savremenosti. Uprkos tome, ono što se nameće kao potpuno jasna stvar, jeste Huremovo zavidno vladanje ogromnom bankom podataka, sakupljenom kroz višedecenijsko neumorno istraživanje nepregledne količine literature i arhivalija. Da li ovu knjigu treba čitati? Svakako. Iako nezavršena i nesavršena, ona bi se mogla smatrati sastavnim dijelom osnovne literature o Drugom svjetskom ratu na području okupirane Jugoslavije.

U konačnici postavljam pitanje: da li je ova knjiga, koliko god značajna, Huremovo najznačajnije životno djelo? Mišljenja sam da ipak nije. Sinteza istorije BiH u Drugom svjetskom ratu, čak i da ju je blagovremeno završio, po mom skromnom sudu, nikada ne bi prevazišla unikatnost i značaj Huremovog istinskog magni operis, impresivnog djela jugoslovenske socijalističke istoriografije — Krize NOP-a.

 

Vladan Vukliš

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.