Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Amela Balić

Bekim Sejranović: Dnevnik jednog nomada (Buybook, Sarajevo, 2017.)

 

  Roman-dnevnik Bekima Sejranovića svojevrsna je posveta prinudnom skitalačkom načinu života. Međutim, opisana i zapisana lutanja nisu samo prostorna, također su vremenska, ali i duhovna i stvaralačka. Sejranovićev dnevnik atipičan je u tome što iznevjerava hronološki princip. Pojedini događaji i njihova promišljanja jednostavno se nameću kao bitniji za ispričati u datom trenutku, jer dnevnik prati unutarnju, asocijativnu hronologiju. Pored toga što prati život narativnog  ja koje se dnevnikom obraća čitaocu, dobar dio romana čini dnevnik čitanja. Tako imamo uvid u čitalačke dojmove ili čak djelomično i kritike brojnih književnih djela svjetske i domaće književne scene. Predstavljanja doživljaja književnih djela prate i specifične biografije autora, njihove neobične životne priče, osobnosti, te spisateljske i ljudske bliskosti s autorom ovoga romana.

        Pisci bez doma, porodice, stalnog zaposlenja, sređenog života, često su percipirani poput neke egzotične pojave, uglavnom nerazumljive, ali vrlo primamljive. Nepoštivanje pravila, nekonvencionalnost, življenje jednog privida ljudske slobode, ono je na čemu im se često zavidi, ali i zbog čega ih se često osuđuje. Čitajući Dnevnik jednog nomada, naići ćete na sve potrebne elemente za stvaranje jednog takvog lika, centralne figure romana. On nema stalno mjesto boravka, uređene porodične odnose, osmosatno radno vrijeme, isplaniran dan. U pet godina vremena, koliko je obuhvaćeno dnevnikom, tvorac dnevnika razdijeljen je u četiri grada, Brčko, mjesto rođenja i prostor djetinjstva, Zagreb, grad koji pokušava učiniti svojom polazišnom tačkom, traženim domom, Ljubljana i Oslo za koje ga vežu bivše ljubavi i dvije kćerke. Međutim, dnevnik vrlo brzo širi dijapazon tema, ne zaustavljajući se samo na prezentiranju življenja i lutanja jednog umjetnika, kvaziosobenjaka.  

         Za vrijeme boravka u Oslu tvorac dnevnika povremeno obavlja nekoliko poslova. Pored pisanja, to su i časovi bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika za strance, kao i poslovi sudskog tumača za navedene jezike. Kroz susrete sa doseljenicima iz zemalja njegovog materinskog jezika, najčešće u bolnicama i sudnicama, pokazat će domete napredne zapadnjačke demokratije, čija naprednost ne bi imala smisla bez zemalja drugog i trećeg svijeta, neciviliziranih oponenata, zahvaljujući kojima pokazuje vlastitu superiornost. Prilikom prevođenja u jednom slučaju krijumčarenja alkohola, za koji je okrivljen državljanin Hrvatske, zaključit će da postojanje kriminala opravdava i postojanje složenog državnog aparata. “Kao rješenje ekonomske krize u Europi možda ne bi bilo loše da zapadne zemlje uvezu još kriminalaca. (…) U nekoj od europskih metropola trebalo bi dignuti spomenik neznanom kriminalcu” (15). Autor kroz sitne i prividno usputne dijelove svoga pisanja pokazuje da zaista živimo propast humanizma i vrijeme u kojem su umrle sve utopije. “Politička korektnost danas ponekad prelazi u pravi totalitarizam, diktaturu mišljenja, moraš paziti na sve što kažeš, na svaku riječ, ne možeš se više našaliti ni na čiji račun, jer što god kažeš, nekog povrijedi” (52). Ne samo da je zapadanjački koncept demokratije licemjeran u svom ophođenju prema Drugosti, već je i težnja za apsolutnom korektnosti doprinijela sterilnosti življenja i postojanja.   

         Kada piše o umjetnosti, prvenstveno pisanju, ističe da je objektivnost vještački konstrukt. Umjetnost koja bježi od stvarnosti, neautentična je, jer pisati se može samo subjektivno i iz vlastitog iskustva. Čak i kad se piše u trećem licu i o potpuno izmišljenim događajima, piše se autobiografski, jer pisac u svoje djelo čak i nesvjesno upisuje i sebe. Teme, preokupacije, motivi, nisu izabrani nasumično, oni su produkt piščevog iskustva, čak i kad on ne piše direktno o sebi. “Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa “stvarnim” životom. Inače je tek oponašanje, promašaj, vježbanje života, kič, loša gluma, bend koji svira tuđe pjesme, (…)” (20). A najbolji primjer ispisivanja vlastitog života u svojim pričama jeste Dario Džamonja, o čijem životu i pisanju Sejranović u svojoj knjizi navodi jedan kratki osvrt. Džamonja je autor koji je o svemu što je pisao garantovao vlastitim životom, a priče mu nisu bile nimalo vedrog tona. Opsesivna tema vječitog prisustva smrti, odlasci bliskih osoba, lutanja i gubici dio su njegovih preokupacija, tema koje, kako Sejranović sugerira, same biraju i pronalaze autora. Zbog navedenog mu je Džamonja svaralački blizak, jer ni u njegovom pisanju nema ničega vještačkog i odglumljenog. Prevoditi život u književnost nije jednostavno umijeće, i više je neminovnost, nego vlastiti izbor.

         O prividnom humanitetu i (re)socijalizaciji pridošlica u modernim i naprednim evropskim civilizacijama govori i sud jedne norveške kritičarke o pisanju autora dnevnika. Ona će, naime, tvrditi da autor o norveškom društvu piše vrlo površno i vještački, dok je autentičan samo onda kada govori o prostoru svoga porijekla. Istina je da je autor više vremena proveo u Oslu nego u gradu u kojem je rođen, i da je zapisano iskustvo života u tome gradu zaista stvarno proživljeno iskustvo. Ali, on kao stranac i vječiti Drugi nema eksluzivitet kritiziranja norveškog društva, ta vrsta kritike uvijek će biti percipirana kao nemogućnost prilagođavanja i oslobađanja od neciviliziranog dijela svoje urođene osobnosti. Negativne i stereotipne kritike i osude iz sličnih razloga doživio je i Miljenko Jergović, pišući o neslavnom periodu zagrebačke povijesti, do srži zagađenom antisemitizmom i mržnjom. Takvo što nikako ne može pisati neko rođen u Sarajevu, bez obzira na to koliko dugo živio u Zagrebu, on će uvijek biti stranac, dok će istovremeno u gradu svoga rođenja nerijetko biti okarakteriziran izdajnikom koji je napustio svoj grad. Prostor Balkana navikao je na ovakvu karakterizaciju pisaca, oni su često državni neprijatelji, izdajnici svoga etnosa, falsifikatori povijesti, i tome slično. Međutim, Sejranović na svome primjeru pokazuje da primitivni oblici promišljanja i karakterizacije spisateljskog posla nisu privilegija samo zaostalih balkanskih naroda. Čak i moderne evropske demokratije, savršeno uređene Obećane Zemlje, kakva je Norveška, ponekad su zagađene sličnim problemima, samo malo ljepše i vještije upakovanim.

        Još jedno tipično balkansko pitanje, pitanje jezika, naći će prostora u ovoj Sejranovićevoj knjizi. Iako se u nekoliko susjednih država govori istim jezikom, uz male varijantne specifičnosti, ulažu se ogromni napori da se te varijante što je moguće više udalje vještački iskonstruiranim razlikama. Sejranović kreiranje razlika ove vrste objašnjava jednostavnim primjerom riječi “splav” koja je u Hrvatskoj ženskog, a u Bosni i Srbiji muškoga roda. A on će odlučiti da navedenu riječ izgovara onako kako je osjeća, a to je u muškom rodu. “Tim više što se tako govori jer je logično, a logično je jer je jezik logičan sustav. (…) Ali jeziku se mora dopustiti da “diše”, da uzima i prima, da živi. Svaka je nova riječ ili njezin novi oblik u svom začetku bila tek sleng nekolicine ljudi” (140). Kratka i logična lekcija lingvistima koji se teško daju udaljiti od devetnaestovjekovnog poimanja jezika kao garanta postojanja nacije.

         Roman Dnevnik jednog nomada svesrdno evocira distopijsku sliku svijeta. Utopije, ako su nekada i postojale, izgubile su mogućnost realizacije u svijetu kakav poznajemo, odlika su prošlosti, nikako budućnosti. Autor tvrdi da su utopijske zajednice mogle postojati u predkolonijalnom dobu, da su tzv. primitivna društva zapravo bila utopijska. “No, ta su društva smatrana “primitivnima” i ubrzo su se uz pomoć europskih kršćanskih misionara civilizirala, pa tako često i nestajala s lica zemlje. (…) Vjerujem, dakle, kako su “utopije” postojale diljem svijeta, ali su nestale s razvojem društava, stvaranjem vlastitih civilizacija ili nametnutim civiliziranjem od strane razvijenijih društava” (206). Nemoguće je oteti se dojmu civiliziranja i globalizacije kao svojevrsnog nasilja, društvenog i civilizacijskog napretka kao usavršavanja destrukcije.

          Dnevnik jednog nomada roman je koji poziva na dijalog, roman s kojim se treba i mora komunicirati. Započinje ludim žurkama, opijatima, razbijanjem tabua i kršenjem pravila, a onda se postepeno smiruje. Junak-autor-zapisničar dnevnika liječi svoju bezdomnost, nalazi nekoliko čvrstih tački oslonca, prihvaća neminovnosti na koje nema mnogo utjecaja. Pri tome predočava svoja čitanja vrsnih književnih djela te zapise o gradovima u kojima obitava, i ljudima, najčešće iz svijeta književnosti, koje u tim gradovima susreće. Tako su dnevnički zapisi izrasli u knjigu-spomenik vremenu, prostoru, jeziku, pisanju, iznevjerenoj globalizaciji i propalom humanitetu, ali i idealu žuđene utopije.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.