Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Jasmin Agić

Primo Levi: Zar je to čovjek, Fraktura, Zaprešić, 2017.

 

Da li je Primo Levi pisac romana ili zapisivač vlastitog iskustva pitanje je koje je neophodno postaviti nakon čitanja knjige Zar je to čovjek. Kao osoba koja je preživjela Auschwitz Levijevo iskustvo je dragocjeno svjedočanstvo o najmonstruoznijem toponimu zapadne civilizacije i zato je svaki njegov zapis, bio on biografski, esejistički ili fiktivni, na neki način, svjedočanstvo o čovjekovoj bezgraničnoj volji za preživljavanjem.

Objavivši svoj roman, ili knjigu sjećanja na dane provedene u koncentracionom logoru 1947., praktički netom nakon završetka Drugog svjetskog rata, Levi je epohi, koja se pokušavala iznova izgraditi na zaboravlju ruševina nacističkih zločina, pokazao koliko izopačena ljudska priroda može biti. I ta njegova priča je nevjerovatno ekspresivna i ubjedljiva jer čitaocu predstavlja stvarnost koja je bila daleko od zamislivog, a opet stvarnost koja je bila kobna za milione onih koji su ubijeni bez ikakvog razloga, bez valjanog objašnjenja i potpuno nevini.

U vrijeme internacije Primo Levi bio je odrastao muškarac, hemičar sa stalnim zaposlenjem, nezamjetiv i običan građanin koji je sanjao skromne snove – porodicu, dom i vjeran krug prijatelja. Ti su mu se snovi doimali sasvim dohvatljivi i ispunjivi, a svijet u kojem se kretao bio mu je potpuno razumljiv i poznat. A onda je izbio rat u kojem su fašisti i nacisti milione ljudi poput njega, dakle sasvim prosječnih i identičnih drugima, samo zato što su Jevreji proglasili strancima, tuđincima i neprijateljima. Sretna okolnost u Levijevom slučaju, kako pisac sam svjedoči u svojim zapisima,  jest da je uhapšen tek 13. decembra 1943. godine nakon nekoliko godina provedenih u poluilegalnom životu. Život u totalnoj segregaciji bio je nepodnošljiv, ali kako će se pokazati ipak neusporedivo lakši nego onaj koji će provesti u Auschwitzu sve do njegovog oslobađanja.

Koncentracioni logor je nešto nestvarno, to je mjesto koje nije u stanju zamisliti niti najneobuzdanija mašta, prostor koji nije stajalište između života i smrti u onom danteovskom romantičarskom smislu, nego gruba stanica koja razdvaja svijet uslovne normalnosti od svijeta besmislene smrti. U takav svijet, bez ikakve pripreme, bez ikakvog znanja o onome šta ga čeka i šta bi mogao doživjeti doveden je Primo Levi sa hiljadama drugih italijanskih Jevreja kako bi bio selektiran da u radnom dijelu logor kao hemičar proizvodi materijale koji su trebali beskrajno reproducirati nacistički režim smrti.

Tek dospijećem u logor počinje shvatati razmjere nacističkog zla navikavajući se pomalo živjeti u uslovima koji nisu bili dostojni ljudskog bića. Tu shvata da je čovjek zapravo samo jedna neznatna i zamjenjiva konstanta u jednadžbi koja uvijek kao konačni rezultat ima smrt. Svaki smišljen napor, svaki humani pokušaj da se objasni i etički djeluje besmislen je jer preživjeti dan u Auschwitzu moguće je samo ako se čovjek prepusti sudbini pomiren s činjenicom da je slučajnost snažnija sila od bilo čega što čovjek može zamisliti.

Spoznaje koje konstantno otkriva u logoru ruše Levijeve iluzije o humanoj veličini čovjeka i što mu više postaje bjelodano da logorski režim uspijevaju preživjeti samo najvispreniji, najodlučniji i najbeskrupulozniji to mu linija između ljudskog i svega ostalog postaje nejasnija i neuočljivija. Život u koncentracionom logoru je definisan nerazumljivim zakonima u kojima ljudski život nije najveća svetinja i samo oni koji prihvate smrt kao neminovnost zatočenja imaju sposobnost da svakodnevno obavljaju nametnute zadatke. Oni ne sanjaju niti prošlost niti se nadaju budućnosti, oni samo žele preživjeti dan i sutradan razmišljati kako da prežive sutrašnji; svi ostali, naivni, ustrašeni da se suoče sa istinom, zbunjeni i konstanirani bivaju usmrćeni jer logika nacističkog logora smrti ne može se objasniti humanističkom racionalnošću.

Levi u svojoj knjizi otkriva neugodnu istinu o Auschwitzu, istinu koju prosječan Evropljanin i građanin, odgajan u lažnom humanističkom uvjerenju da je zlo pobjedivo, ne može razumjeti i ne može prihvatiti, a upravo je njegovo svjedočenje dokaz kako naučeno mora biti korigovano iskustvenim. Zato kada Levi svjedoči kako je u logoru cvjetala trgovina i kako su i u tom svijetu osuđenih na smrt postojali izuzetniji Jevreji, sposobniji Jevreji, pragmatičniji Jevreji, bogatiji Jevreji mi smo prinuđeni da mu vjerujemo koliko god odbojna bila ideja da se život spašavao ropskim služenjem nacistima, špijuniranjem, krađom i trgovinom namirnicama.

U tim poslovima najvještiji su bili solunski Jevreji, najnaivniji su bili poljski Jevreji, a najsmušeniji italijanski kojima je pripadao i sam Levi i o kojima je pisao kao o onima koji nisu mogli razumijeti razloge svog zatočenja nadajući se da će se bizarnost njihovog hapšenja nekako ispraviti i kako će logika zdravog razuma razjasniti njihove fantomske nedoumice koje imaju sa vremenom svog zlogukog življenja.

Zanimljivo, Levi se u svojoj knjizi ne bavi mnogo apsolutizacijama svog sjećanja i njegova pripovijest o boravku u Auschwitzu svedena je i ogoljena na opisivanje svega što mu se u logoru desilo. Takav pristup u oblikovanju priče o preživljavanju u nacističkom koncentracionom logoru pokazao se više nego koristan jer lišena naknadnih poopćavanja i sintetiziranja pripovijest je svjedočanstvo o neposredno proživljenom. To je zapis koji mora zapamtiti i zabilježiti svaki mogući detalj, svako ime, svaku ljudsku sudbinu, svaku priču pa makar ona bila izrečena usputno u nekoliko riječi ili rečenica. Levi piše sa ispravnim uvjerenjem kako je on jedini produžetak makar i imaginarnog postojanja za desetine ili stotine onih koji su ubijeni bezimeni i svedeni na beznačajnost, a jedino svjedočanstvo njihovog postojanja biće tih nekoliko rečenica izgovorenih usputno, bez ikakve svijesti o njihovom značenju, melankoličnom Italijanu koji je trebao imati sudbinu identičnu njihovoj.

Posebno je zastrašujuća nacistička potreba za racionaliziranjem svega pa čak i smrti. Njihovi besmisleni rituali su u Auschwitzu bili norma ponašanja makar je svakome bilo jasno da njihovo poštovanje ne znači ništa, jer su u gasnim komorama ubijani podjednako oni koji su se kućnog reda pridržavali ogorčeno poslušno i oni koji su zbog tjelesne i duševne iznemoglosti bili aljkavi i neuredni. U smisao  reda njemačke rutine niko nije vjerovao ali ona je imala beskrajnu moć pacifiziranja razuma zatočenika. Taj neprikosnoveni red mrvio je i posljednju misao o slobodi ili bijegu, ili životu nakon Auschwitza ili bilo čemu drugom osim potrebe prepuštanju, a kada bi iz bića logoraša istisnuo strah, očaj i beznađe taj isti red bi ih slao u gasne komore zastrašujućom aritmetičkom preciznošću, ne praveći nikada grešku u proračunu.

Primo Levi, i njemu samome neshvatljivo, dočekao je nacističko napuštanje logora i sovjetsko oslobađanje i u tim danima magnovenja pokušao je shvatiti šta se desilo, koja je svrha njegovog života i šta je presudno odlučilo da on bude preživjeli, a ne jedan od onih milion koji su ugušeni u gasnim komorama i čija su tijela zatim spaljena u krematoriju. I koliko god se trudio da racionalno objasni razloge svog preživljavanja to mu je odgovor bio neuhvatljiviji. Veliku ulogu u spasenju svakako je igrala činjenica da je bio vrhunski hemičar i da su njegova znanja bila potrebna za proizvodnju kompliciranih hemijskih sastava. Ali i takav je bio iznimka jer je stotine njemu sličnih ubijeno bez ikakvog valjanog obrazloženja i uprkos logici koja je sposobnim tehničarima raznih profila garantirala preživljavanje. Jedina jasna istina Auschwitza bila je smrt u svim oblicima, dakle ne obično ubijanje, nego i masovna gušenja, strijeljanja, umiranja od gladi i iznemoglosti, umiranje od žeđi i bolesti, pojedinačna nasumična ubistva, smrt od smrzavanja, smrt od gubitka razuma, smrt od pomućenja uma, smrt od gubitka ljudskosti i sve druge zamislive smrti kojima su ubijeni zatočenici logora.

Primo Levi je preživio zatočenje u Aschwitzu. Kako i zašto ni sam nikada nije otkrio, ali je shvatio da je jedna od strahota nacističkog zločina i taj nasumično poklonjeni život. S kojim pravom i kojim ciljem je ostao živ Primo Levi je pokušao shvatiti cijeloga života i nikada nije mogao dokučiti razloge ostavši tako do časa svoje smrti zatočenik najmonstruoznijeg koncentracionog logora nacističkog režima. U tom pokušaju da shvati zašto je baš njemu poklonjen život napisao je knjigu Zar je to čovjek opisujući svakodnevnicu pakla goreg i strašnijeg nego je i jedan imaginarni um to mogao zamisliti. Primo Levi je vidio početak i kraj čovječanstva i tu je sliku izložio „po sjećanju“ da bude opomena pokoljenjima koja mogu oholo pomisliti da su izgradila svijet u kojem takvo zlo više nije moguće. To je bila i zabluda nestale Levijeve generacije.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.