Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Alija Pirić

 

Svaki govor o ličnosti i djelu Alije Isakovića1, u ovakvim ograničenim prilikama kao što su manifestacije ili godišnjice, nužno mora biti manjkav i reduciran na nekoliko suvislih rečenica koje redovno znače zapravo samo ličnu impresiju i subjektivni stav o ovom samozatajnom i hrabrom intelektualnom vizionaru, koji je išao uvijek korak ispred drugih. Bez obzira na takav rizik uprošćavanja i pojednostavljenje osjećam potrebu reći nekoliko svojih sudova o Aliji Isakoviću ako ništa, radi mirisa sjećanja na ovog tihog, samozatajnog i zavjerenički angažiranog intelektualca. Alija Isaković nas obavezuje zato što se ostvario kao renesansno raskošna i stvaralački dinamična ličnost, najprije vrsnog pripovijedača, (romansijer, putopisac i dramatičar), zatim istraživača nacionalne kulture (esejista i književni historičar) potom antologičara, bibliografa i urednika te konačno lingviste i jezikoslovca. Praktično nije ostalo nijedno polje unutar nacionalne literature, niti po dijahronijskoj a niti po sinhronijskoj ravni, gdje Alija Isaković nije imao šta reći i gdje se ne prepoznaje njegov stručni i ljudski doprinos, otuda je tačna i precizna tvrdnja Tvrtka Kulenovića kako je Isaković bio pisac univerzalnog duha. U tom polifonijski raskošnom književnom opusu i žanrovskoj raznolikosti imaju posla različiti profili struke i istraživača te njihovi rezultati ne moraju nužno uvijek dati vrhunske rezultate u smislu estetske i književne zaokruženosti Isakovićevog stvaralaštva, ali će pokazati jedan široki spektar interesovanja i međusobnog prožimanja te intertekstualnog komuniciranja svih njegovih dijelova bez obzira na žanr i strukturu. Pri takvom istraživanju treba svakako imati na umu kako je Isakovićev intelektualni angažman zadužio našu kulturu prvom antologijom bošnjačke književnosti, prvom antologijom bosanskohercegovačkog putopisa, prvim rječnikom karakteristične leksike u bosanskom jeziku, potom prve antologije  bosanskohercegovačke televizijske drame, eseja itd., ali isto tako valja primjetiti kako je Isaković koristio i vješto sintetizirao pozitivistička istraživanja svojih predhodnika na istom mukotrpnom poslu otkrivanja i valoriziranja jedne zaboravljene i potisnute kulture i književnosti.

Nisu samo ove autorske prvine definirale i postamentirale prevratničku ulogu Alije Isakovića u našoj kulturi, iako ga šira javnost poznaje i cijeni upravo po ovim ostvarenjima, njegova se avangardna uloga ne iscrpljuje samo u tim širokim zahvatima, nego se ona proteže i na njegov doprinos na unutrašnjem strukturiranju književnog teksta na način koji je posve revolucionaran i relativno nov u bošnjačkoj književnosti. I to je ono što smatram presudnim i značajnim reći u ovoj prilici.

U zbirci pripovjedaka Taj čovjek (1975) Isaković je najavio zaokret u odnosu prema  tradicionalnom bosanskom pripovijedanju i radikalno odbacivanje onih obrazaca koje smo poznavali iz „pripovjedačke Bosne“ kao što su baladeskni i epski narativni model, hronološko fabuliranje, pozitivni i negativni junaci, psihološko motiviranje junakovih postupaka, kompoziciona kompaktnost i koherentnost, pozicija sveznajućeg pripovjedača, i tako, istina ne jedini u našoj književnosti, trasirao puteve ka onome što će teoretičari nazvati posmodernom književnošću. Time se definitivno, u našoj književnosti, ruši harmonična slika svijeta i ustupa mjesto takozvanoj razbijenoj, rasutoj, fragmentiranoj, oslobođenoj od meganarativa cjelovitih priča, slici koja je daleko primjerenija vremenu i našem kontekstu. Taj unutrašnji zaokret u samom tekstu u poetici teksta i općenito književnosti čini mi se značajnijim i od samog antologijskog rada, jer se on događa na umjetničkoj, stvaralačkoj ravni čime se naša književnost dovodi u nivo evropskih kretanja u postmodernoj literaturi sredinom dvadesetog stoljeća. O modernosti Isakovićeve literature i o njezinoj avangardnosti izrečeno je zaista dosta kvalificiranih sudova, međutim u njegovom se putopisu može naći skoro pa klasičan romantičarski tekst što svjedoči o njegovom žanrovskom i poetičkom dijapazonu. Istovremeno, oznakom modernosti se, dakle, ne može obuhvatiti Isakovićeva proza. Otuda Ivan Lovrenović, pišući o ovoj zanimljivoj prozi s pravom zaključuje kako nije, u Isakovićevom slučaju „produktivno pitanje, koliko  je moderna, nego, kako je drukčija“ te zaključuje kako je „ova proza (osobito ono što Isaković objavljuje nakon romana Sunce o desno rame, te pogotovo zbirkom Taj čovjek i s putopisima) zaista je u visokom stupnju drukčija – i u savremeničkim usporedbama, a naročito izrazito u usporedbi sa dominantnim i tradicionalnim postupcima u bosanskohercegovačkoj književnosti.“ (Ivan Lovrenović, Svijet u prezentu, u Alija Isaković, djelo univerzalnog duha, str. 314)   

Taj je pomak ka modernosti pogotovo vidljiv i revolucionaran u Isakovićevom romanu Pobuna materije (1985), što se čita kao alegorijska groteska ljudske svijesti koja je povjerovala u moć nauke do mjere da čovjek postaje gospodarem prirode i materije. Roman se da čitati kao svojevrsna tragedija ili apokalipsa čovjekova, možda nešto poput pragrijeha, prvog grijeha, koji se uzima kao datost, kao nužnost koja se projicira u naučnim dostignućima što Isaković ironizira poput srednjovjekovne dogme. Ono što nas odmah uvjerava u postmodernističku poetiku jeste oskudna i posve fragmentarna fabula, fragmentarna poput autorove slike svijeta, a koja snažno kontrastira onom harmoničnom, tradicionalnom, kosmičkom redu što nestaje tu naočigled, u Isakovićevom romanu, zahvaljujući toj ljudskoj zabludi o njegovoj presudnoj ulozi u svijetu. Otuda se pobuna materije, pobuna protiv čovjeka, ukazuje kao posljednja opomena čovjeku, kako se igra sa atomskom energijom i uopće oslobođenom energijom materije, može i hoće pretvoriti u snažan bumerang koji će pomesti i obesmisliti sva ljudska nastojanja pa i sami život. Poetička novost, u odnosu na tradicionalnu naraciju, je u ovoj priči govor iz optike i rakursa same materije čime se snažno podcrtava čovjekovo otuđenje od prirode, od svoje prirode i njezine inicijalne praprirode.

U Isakovićevom putopisu nalazimo ponovo novine koje su rijetko ili nikako ne prepoznaju kod njegovih predhodnika, naime putopisni subjekt nije samo putnik nego, otkrivajući drugu sliku o sebi, intenzivni i konsekventni mislilac o usudu životu. Iza putopisnog garda krije se jedan senzibilni subjekt koji personificirajući  stvarnosnu zbilju i njezino atribuiranje pridjevom neizvjestan, a koji ide uz apstraktne imenice kakav je recimo život, sugerira svu zbilju svoga i našega puta (jad i čemer) i cijeli tekst usmjerava aluzivno na prepoznatljivu metaforu životnog puta. Zato pojmovi u putopisu Oči u mraku: kamion, Makljen, Prozor – jedina svijetla dionica puta, nevoljni putnik, optimistični obični ljudi, noć i mrak, gibanje bez zakonitosti, zadobivaju snažna simbolička tkanja u okviru općeg čovjekovog puta, uključujući sva pitanja o besmislu i cilju našega putovanja, koji nije ništa drugo nego “iskušavanje nepoznatog i neizvjesnog” u beskrajnom Zavičaju do koga nam je “putovati iz ograničenog i skučenog u neograničeno i mnoštveno.” Začetak prevladavanja “apsurda i očaja” nagovijestit će se još u ovom Isakovićevom odlomku u trenutku “sklapanja očnih kapaka” i prepoznavanja blagorodnog “svijetla svoje ranjene duše”, a nastaviti u slici običnih malih ljudi (Dvoje uđoše noseći treće), koji, iako na kamionu slučajni saputnici, unose svjetlost, toplinu i privremeni zaborav surove zbilje i trivijalne stvarnosti i, što je najvažnije, unose novu optimističnu optiku prema stvarnosnoj zbilji. (Taj kamion je nešto najljepše na svijetu.)

Drugi veliki, i vrijedan svakog sjećanja, doprinos našoj kulturi i književnosti posebno u vemenu kada je „ta komponenta nedovoljno proučena, često nepravedno zapostavljena i često pogrešno cijenjena“ jeste svakako njegov rad na prikupljanju i realizaciji prve antologije muslimanske književnosti, poznatijeg pod naslovom Biserje izbor iz muslimanske književnosti (Zagreb, 1972). Biserje je učinilo prvi presudni, pionirski korak ka ostvarivanju očekivane književno-historijske sinteze bošnjačke književnosti, prvi pokušaj kanoniziranja ove književnosti i prvi korak ka sintezi dotadašnjeg naučnohistorijskog istraživanja bošnjačke književnosti. Isakovićevo istraživanje, tada muslimanske književnosti, započelo je 1967. godine kada je objavio knjigu Pjesme Avde Karabegovića Hasanbegova, tada zaboravljenog pesnika i već je tada pokazao da ne ide poznatim, utabanim stazama, nego da je zasjekao tamo gdje nije niko prije njega. Potom će uslijediti tektovi o Hivzi Bjelevcu, Ahmedu Muradbegoviću uz njegova sabrana djela, Musi Ćazimu Ćatiću, Nafiji Sarajlić te Zbornik o Hasanaginici, itd. Svaki od ovih tekstova značio je nov i začudni govor o autorima i djelima, koji su praktično bili prepušteni zaboravu, i pripremu istraživačkog materijala za krunu njegova bavljenja našom književnom baštinom što se realizirala pojavom Biserja.

Ono što treba istaknuti u kritičarskom i uopće u tragalačkom radu u okviru naše baštine, kod Isakovića jeste korektan i  afirmativan odnos prema istraživačima predhodnicima, pa je tako Isaković obilno iskoristio i valorizirao, u smislu sinteze, radove o književnicima Hazima Šabanovića, Muhameda Hadžijahića, Safvet-bega Bašagića i drugih, pa je njegova antologija književnosti zapravo nastavak, kontinuitet istraživanja, ali i, što je najvažnije, prva sinteza i cjelovito reprezentiranje književnog stvaranja od srednjeg vijeka do našeg vremena.

Druga značajka njegovog interpretiranja naše književne baštine jeste Isakovićev kritički stav prema tim našim književnicima, naročito kada govori o generaciji preporodnih pisaca u austrougarskom periodu, pokazujući izvjesno razumijevanje za njihovo pisanje, u stanju što je „nužno određeno i omeđeno stanjima društva i kulture, koji su u Bosni i Hercegovini, a naročito u muslimanskoj sredini, imali izrazito feudalni karakter“, a ne treba zaboraviti da je vrijeme njihovog djelovanja početak dvadesetog vijeka kada je moderna u Evropi doživljavala i svoju drugu avangardnu fazu. Istovremno, Isaković će istaknuti djelovanje Bašagića, Mulabdića i Đikića, tu prvu generaciju pisaca, te njihov „požrtvovani i odlučni prosvjetni i društveni rad.“ Pohvaliti će njihov angažman na osnivanju Gajreta i sličnih društava, književno-kulturnu propagandu da muslimani prihvate izvjesne tekovine zapadnjačke civilizacije i kulture te  njihovo evropsko i svekoliko obrazovanje. Međutim, Isaković će snažno kritički i konačno objektivno kazati kako su ti književnici u suštini u svom književnom radu i ličnom životu, „u sferama emocija, psihologije, shvatanja, životnih navika, ostali vjerni svojoj nazadnjačkoj klasi i njenim neizbježnim klasnim ograničenostima“. Nikada se oni, piše dalje Isaković, „nisu iskreno (u narodskom smislu: iskreno) prigeli muslimanskim masama i nikada bili tumači i zastupnici njihovih istinskih životnih interesa i opisivači njihova života.“ (predgovor Biserje, 1998)  I konačno, rezignirano zaključuje Isaković kako za „Bašagića, Mulabdića i Hadžića i te druge književnike, socijalni problemi muslimanskih masa nisu postojali i oni ih u svojim djelima nisu postavljali.“ Da se radi o ozbiljnom problemu na koji ukazuje Isaković potvrđuje  tekst prof. Hasana Ćišića, Današnje naše selo, objavljen u Gajretovom kalendaru 1938. godine, koji ide još dalje i još kritičnije u eksplikaciji ovoga problema koji se sada vidi i u identičnom, nazadnom radu naših institucija i ustanova. Pa govoreći o problemu sela i te muslimanske većinske populacije Ćišić sumorno zaključuje kako „nema skoro ustanove kod nas koja se s dovoljno ozbiljnosti i pregnuća bavi tim pitanjima niti se ranije bavila. Mora se priznati da mi muslimani u tome pogledu stojimo prema drugima na posljednjem mjestu.“ I Ćišić, istina, priznaje da ima veliki broj ustanova koje se bave školovanjem, podizanjem i zaštitom omladine, iznemoglim i siromašnim, ali i on zaključuje kako „ustanova čiji bi rad bio posvećen isključivo pitanju sela i njegovih stanovnika ma u kom vidu, skoro i nema“.

Kritički otklon u Isakovićevom odnosu prema našim preporodnim književnicima je svakako tačan i objektivan, a važan je da pokaže njegov odmak od romantičarskih stavova nekih historičara književnosti i uopće poslovičnog romantičarenja kad je u pitanju naša prošlost, a znak je njegove modernosti ne samo u kritičkom duhu, nego i u književnom stvaranju. Osim toga ova Isakovićeva kritika ozbiljno dovodi u pitanje imenovanje ove književnosti austrijskog perioda preporodnom atribucijom. Preporod se uvijek  u kulturnom smislu odnosi na neku vrstu kulturnog preobražaja naroda u njegovoj punini, cjelovitosti, sa svim njegovim slojevima i klasama, a ovaj bi se preporod mogao odnositi samo na preporod jedne klase unutar nacionalnog bića. No, o tome drugom prilikom. Isaković je bio duboko svjestan da samo onaj narod koji je ustanju izgraditi kritičku svijest može računati na kakav takav napredak. U toj ravnoteži između pohvale i pokude treba tražiti Aliju Isakovića.

 

Bilješke:

1 Alija Isaković je rođen u selu Bitunji kod Stoca 15. januara 1932. godine. Rano je ostao bez oca pa u Drugom svjetskom ratu djetinjstvo provodi s majkom i sestrom u izbjeglištvu u Bosanskoj Dubici. To rano, bolno iskustvo, prije svega gubitak oca, učinilo je da ovaj daroviti dječak odraste prije vremena i da se suoči sa oporom zbiljom života odmah na njegovom početku. To je odredilo njegov tihi, odmjereni i zavjerenički odnos prema svijetu kome ne vjeruje i u koji oprezno ulazi. U Dubici je odvojen od porodice i poslan na skolovanje u Zagreb i Crikvenicu. Tek po završetku rata saznat će za tragičnu sudbinu ostatka porodice, smrt sestre i djeda, i konačno smrt majke, kada se vraća u Stolac u Prvu partizansku gimnaziju. Ubrzo ga primjećuju nove vlasti koje ga kao darovitog učenika šalju na školovanje u Pančevo i Beograd gdje uči geologiju koja će mu pomoći da upozna i obiđe cijelu Jugoslaviju ispitujući tlo i stijene. No, zov Bosne i zavičaja ponovo je bio neodoljiv i Isaković se vraća u Sarajevo gdje završava studij književnosti na Filozofskom fakultetu. Konačno je mladi Isaković pronašao polje vlastitog djelovanja pa je do kraja života ostao vjeran književnosti i jeziku gdje se potvrdio kao pisac, urednik, kritičar, analitik, sintetičar, jezikoslovac i strastveni istraživač književne baštine Bošnjaka. Umro je 1997. godine u Sarajevu.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.