Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Vrijeme je da se ide. Vrijeme je.“ Tako završava zbirka priča Lejle Kalamujić Zovite me Esteban. Završava pozivom na život, pozivom na stvaranje, pozivom da se s procesom vječnog obračuna sa samim sobom i rehabilitacijom otvorenih kratera prošlosti otpočine, iako bi se zbirka u cijelosti mogla razumijevati i kao jedno zaokruženo nastojanje da se rovarenjem po unutrašnjosti ponudi potrebni smiraj samoprihvatanja. Tako je glavno mjesto zbivanja, pored očiglednih – porodična kuća na Vratniku, stan na Grbavici, seoska kuća u Šidu, ateističko groblje na Barama – jedno gotovo nevidljivo unutrašnje kretanje prema onom neizrecivom, nejasnom, neoblikovanom i neuhvatljivom. To je kontinuirano unutrašnje kretanje simbolizirano stalnim fizičkim izmještanjem s jednog lokaliteta na drugi, izazvanim s jedne strane preranom majčinom smrću, a s druge minulim ratom. Upravo u tome naslućuje se najveća stvaralačka snaga Lejle Kalamujić; u njenoj odvažnosti da se iz javnog, fizičkog, izrecivog i opipljivog, a samim tim barem prividno sigurnog, izmjesti u destabilizirajući ne-Prostor intimnih tekstonskih poremećaja, u kojem joj se omogućava spomenuto unutrašnje kretanje. Njeni fluidni unutrašnji pokreti proizvode osnovni ritam njene zbirke, jednu tihu i melanholičnu dinamiku, dok intimni fragmenti i krhotine pripovjedačice, a dato je na znanje da je riječ o autobiografskom tekstu, sasvim odgovaraju autoričinom stilu pisanja. Kratkim, gotovo sirovo jednostavnim rečenicama oštro se zasijecaju u utrobu čitatelja i neumoljivo ih drže u šakama autoričinih nemira, strahova, paranoja, samoće, tišine i praznine. Pored kratkih i dinamičnih rečenica, Kalamujić poseže i za infantiliziranim narativom, kao u priči „Četiri godišnja doba“, gdje piše: „I ovdje smo imali podstanara, i on se zvao Rat. Njega nisam smjela dirati, nisam ga dobro znala. Samo sam mu sakrivala čarape ili pantalone, ponekad bih mu pljunula u kajganu od jaja u prahu, u nadi da će shvatiti poruku i otići sam.“ (10) Kalamujić to radi vrlo vješto; ona povremenom infantilizacijom govora, uz naznaku humora, omogućava opuštanje njenim napetim i nabreklim rečenicama. No istodobno se, uslijed povremene autoričine nemogućnosti razumijevanja svijeta koji je okružuje te njenih unutrašnjih tokova, u takvom postupku može naslutiti i jedna vrsta odbrambenog mehanizma, što opet podsjeća na kategoriju smijeha, kojim bi se destabilizirao i urušio nerazumljiv svijet „odraslih“: „Gledam u raku u koju ode ovo pola kuće i mislim kako su svi glupi. Neoprostivo glupi.“ (13). Ako bi se u stilu Lejle Kalamujić moglo šta smatrati suvišnim, to bi bila povremena posrnuća kad je posrijedi upotreba metafore, posrnuća u na granici sladunjavosti poređenja. Unatoč tome njene rečenice nikako ne gube na intenzitetu i zavodljivosti, već vibriraju jednim nenametljivim, ali zamjetnim erotičnim nabojem, kao u: „Glasovi progovaraju iz pogleda. Mladi i stari. Mekani i umilni. Mogla bih ih razmazati po tijelu, kao puter po vrućoj kifli. Vrelih obraza, lizala bih s otvorenih dlanova njihova pitanja: Ko si ti? Čija si?“ (9) ili u: „Sjedim na prevrnutoj plastičnoj gajbi i jedem Glišu. Kidam, dugo žvačem, gutam. Nestaju glava, ruke, tijelo, sve.“ (22). Ta vrela, drhtava i orgazmička atmosfera upućuje da autorica, itekako svjesno, ulazi u diskurs o govoru tijela i razobličavanju zadatih joj identitetskih oblika, pri čemu se tjelesnost razumijeva kao najočiglednije i najprirodnije utjelovljenje zadatih nam normi i pravila. 

Neka su od tematskih i idejnih polja kojima se Kalamujić kreće identitetska rovarenja, ponovo otkrivanje i osmišljavanje Sebstva, oslobođenog društvenih imperativa, gdje se neminovno uvlači i rodno obojeni diskurs te tema seksualnosti, onog što se smatra društveno (ne)prihvatljivim oblikom, ali i otvara prostor za marginalizirane glasove. Pripovjedačica je lezbijka, potiče iz mješovitog braka pa bi je se moglo svrstati u manjinsku i nekonstitutivnu grupu Ostali. Nadalje, tu su gubitak, odnosno suočavanje i ovladavanje gubitkom/cima, depresija, ludilo te smrt. U jednom intervjuu Lejla Kalamujić kaže: „Za mene je moja majka živjela kroz svoju smrt. To je bila njena prisutnost.“ Tako se u priči „Uzalud je budiš“ majčina smrt osjeća kao prisutnost, teška i ljepljiva poput atoma alkohola koji isparavaju iz očeva pijanog tijela, dok leži pored nje u krevetu i priča o svojoj mrtvoj ženi. Ime autoričine majke miriše na alkohol i ona ga udiše ravnomjerno. Puni pluća majčinim ne-prisustvom. Atmosferi te sobe suprotstavlja se atmosfera iz bašte na Vratniku, kad pripovjedačica legne na masivni kameni sto, raširi svoja krila i pogledom traži golubove, dok sati prolaze, a njene su oči utkane u nebo, u visine, gdje žive oni kojih više nema, kako piše u priči „Čekajući golubove“. Takve su epizode naznake pulsirajućeg životnog impulsa, njenog erosa smještenog u metaforu ptice. Nije slučajno da je na naslovnici knjige fotografija Dženata Drekovića, na kojoj vidimo razvučenu žicu ispod koje se prostire, naslućujemo Sarajevo, ali dovoljno nejasno da to može biti i neki drugi grad, neko drugo mjesto. Na žici stoji, osamljena i mirna, crna ptica. Taj prizor suptilno dočarava beskućništvo Lejle Kalamujić, kako njeno intimno, tako i ono opće, kolektivno beskućništvo bosanskohercegovačkog društva, njen spomenuti ne-Prostor. U tom ne-Prostoru, Kalamujić vječno balansira na tankoj žici, ogleda se u vlastitom ponoru prošlosti, dok pogledom traži vrapčiće, kao u priči „Zašto umiru vrapci?“, izvrnuti na leđa, nožica uperenih u nebo, uzima ih u ruke, osluškuje njihov strah, njihov tanki krik za životom. 

* * *

Draga Lejla,

napisala si pismo Elizabeth. Izabrala si baš nju, nju koja je napisala posvetu umijeću gubljenja. Nju koja je gubila i izgubila tako mnogo. Zar nismo svi, pomišljam? Napisala si joj „draga moja Eli“. Osjećaš je. A ja se napinjem da uplovim u intimni prostor pisma, jer, znaš, sve se na kraju svodi na neki Prostor. Onaj koji mi je, koji ti je, davno ukraden. Million je razloga za moje izbjeglištvo. Za moju osamljenost. Tu nas prepoznajem. Kod nas se dvije ne radi o samoći, već o osamljenosti, jer prva je nametnuta, a druga odabrana. Ti i ja smo odabrale biti u ne-Prostoru naših zadatih, krutih identitetskih kategorija. Nije mi sasvim razumljiva ta naša iskonska potreba da pripadamo, negdje, nekom. Može li se pripadati? Je li to odbrambeni mehanizam protiv straha od smrti? Ja se smrti već dugo ne bojim. Može se biti živ, a mrtav, znaš li to!? Znam da znaš. Osjećamo tako bliskim teme smrti, ludila i seksualnosti. Sve nude granična iskustva i sve jesu granična iskustva. Dodala bih tu i pisanje. Ono je put u liminalno i rascijepljeno stanje bića, ili je pisanje posljedica tog stanja. Pitam se da li pripadamo dok pišemo? Potvrđujemo li sopstveno postojanje dok osvajamo i prisvajamo jezik; nepovratno upisujemo svoje Ime. 

Elizabeth, Lejla, Elma. Sve Elizabethe, Lejle i Elme ovog svijeta. Koliko smo bliske? A opet, prepoznajemo li se? Prepoznaješ li, šapni mi, moj zaljubljeni pogled, jesu li ti bliski nervozni pokreti mojih ruku dok trljam već odavno otvrdnulo meso jagodica oko mojih prstiju? Ružna navika, znam, ali smiruje me. Prepoznaješ li moje neprimjetno drhturenje kad se na mene sruče prodorni pogledi svih posmatrača? Prepoznaješ li moju neumoljivu snagu da im uzvratim poglede s mjesta na kojem i ti stojiš? Doduše, negdje drugdje i zoveš se Lejla, a ja se zovem Elma. Na tom je mjestu stajala i Elizabeth. Prepoznaješ li moje pokušaje da poštenski zarovim, iako vraški boli, skoro do ludila, u šuplju utrobu mog djetinjstva? Zar i ti ne ulaziš u šuplju utrobu svog djetinjstva u „Buka, bijes i ona“? Znam tačno zašto buka, i ja sam umorna; znam i zašto bijes. Ne znam ko je ona!? Esteban. Esteban. Esteban. „Ovo je Esteban!“ odzvanja glas tvoje majke, dok pažljivo smješta tvoju glavu u njene šake, baš kao što si ti nježno uzimala vrapčiće u svoje ruke onu noć kad si se iskrala iz sobe i tražila ih ispod polomljenih krošanja. Tvoja majka. Spušta usne na tvoje oči i jezikom liže jednu slanu kap vode s tvoje trepavice. I ja bih spustila usne na tvoje sklopljene oči i ljubila svaki dio tvog tijela, kao što te ljube sve druge žene koje su se stisnule kao jato uznemirenih ptica oko tvoje majke. Ti si moj Esteban. Ti misliš na ptice. Ti jesi ptica.

Da li si savladala umijeće gubljenja? Vjerujem da si preživjela. Da li sam savladala umijeće gubljenja? Vjerujem da sam preživjela. No, nije više riječ o pukom preživljavanju. Ne pristajem na takav kompromis, a znam da ni ti. Gledamo se… Malo sam snena od rakije. Čarolija se kreće kadrom, pa skrene u moje pripite misli. Nedostaje mi Elizabeth. Draga moja Leli, spremno ti pružam ruku i netremice te gledam dok mi dovikuješ: „Vrijeme je da se ide. Vrijeme je.“ 

S ljubavlju,

Sarajevo, 05. februara 2017.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.