Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Damir Ovčina; foto izvor: The New Yorker

 

Ogrnut vojničkom dekom, osamdeset i kusur godina star, nekadašnji plivački prvak grada u kojem izlazi časopis za koji ovo sastavljam ispod lipa u Aleji Bosne srebrene, umirao je govoreći da je, slavan i preslavan kao pisac i pametar, bio iznad svega političar jednog malog naroda. To da se književnošću traži bolje za svoj narod pretezalo je u školskim tumačenjima ove neusporedive vještine onih godina kada je taj neumorni plivač, nesvršeni polaznik vojne škole, fanatični čitač i pisac pedesetak knjiga, bio tek nedavno umro. Privlačnost njegove rječitosti i danas mi nerijetko na pameti kao rijetko čija. S druge strane svijeta i potpuno drugim načinom, a nalikujući jedan drugom snagom volje i posvećenošću poslu kao uzor snage i trajnosti pisanja kao posla naspram nerijetkog književničkog kukanja, bezvoljnosti, površnosti, potkupljivosti i beznačajnosti onaj tek umrli posvećenik iz Newarka. Još je zimus u New York Timesu izašao prilog u kojem opisuje kako živi ne pišući, a čekajući smrt. Uslikan u stanu kroz čije se prozore vidi djelić Manhattna, bistar, sabran, govorio je o životu bez gorčine koju neumitno nosi diletantizam, neuspjeh, neostvarenost, lijenost, zavist, zajedljivost, kolebljivost, zavisnost. Potaknut tim crnobijelim fotografijama kupio sam Everyman namah s Amazona ne žaleći desetak dolara, a hvaleći u sebi momentalnu brzinu isporuke robe. Unutra roman o umiranju. Neostvareni slikar, a uspješan dizajner u reklamnoj industriji poslije neuspjeha nekoliko brakova gleda kako umiru ljudi njegovog svijeta i doba. Ona od onog hvatajući odmor leđima na kursu slikanja, a onaj od onog poslije svih nekih ratnih i poratnih uspjeha. Ovaj što nije zadovoljio kao muž ni otac u toj samoći starosti pred kraj umjesto negdje na aerodrom skrene na groblje gdje su mu ukopani roditelji. Tamo u priču s grobarem. Taj mu smireno i uvjerljivo o svom poslu, a kroz to o životu. Ne kuka. Ne kori državu što mu ništa nije dala. Čeka sina koji mu pomaže s dubljim iskopima. Žena mu donosi ručak. Posao ima pravila. Jeste, i te grobove za koje pita, on je kopao. Primio je naknadu tada. Crtač smiren tom nenametljivom i sebenenudećom smirenošću dalje ka bliskoj smrti. Te slike starosti i samoće poslije propasti brakova i nestanka strasti uvjerljive i u sebe uvlačeće. Radnja odmjerena, a likovi živi. Život pred očima dat tako da to prikazuje puno kroz malo slika i likova. I tako jasno, a dosljedno uvijek uvjerljivo i čitljivo u trideset i dvije knjige. U Duhu izlazi približio starost pisca, tog svog Nathana Zuckermana, što se, da izvinete, skoro zaljubio u nekakvu mladu. I tu samoća u nekoj udaljenosti opipljiva. Situacije žive i pamtljive. Govoreći na više mjesta o svojoj nekoliko godina pred smrt donesenoj odluci da više ne piše navodi da se sjeća kako je bokserski prvak Joe Lewis s dvadeset i tri titule na kraju izjavio da je učinio najbolje što je mogao s onim što je imao. Tako i ovaj prvak Amerike u teškoj kategoriji pisanja književnosti u kojoj niko nikome ne može pomoći, ali ni niko zaustaviti onog koji traži način ne štedeći svoje vrijeme i pamet da približavajući svijet osvijetli ono neshvatljivo i shvatljivo u čovjeku i ljudima. Nenagrađen Nobelom, a pun nagrada, slavljen i napadan, oslobođen iz dva bračna logora, napisao je mnogo, a promišljeno o Americi koju gledao, od polia do ajfona, od Newarka do New Yorka, od beznačajnosti do slave, držeći se, zamišljam sudeći po rezultatu koliko i po tekstovima u Buybookovoj Razgovori o zanatu, shvatanja da književnost ne trpi dosadu, pametovanje, površnost, nerazrađenost, kolebljivost ni nadmenost. Na predzadnjoj najvišoj polici na mom zidu nekoliko njegovih prevedenih knjiga. Desno do njega horizontalno naslagano jedna na drugu deset knjiga Portugalca što je kasno počeo objavljivati, a pisao kao da svira gitaru na dvanaest žica. Eno samo mu to zadnje napisano pročitat, Slonovo putovanje. Na tih deset naslonjena tvrdo ukoričena zbirka zapisa ruskog režisera kojeg je poslije godina gnjavljenja sa sovjetskom birokratijom svita za violončelo još skoro mladog ispratila s ovog svijeta na pariškom groblju. Više njih vertikalno okrenute knjige jednog još živog, a bolje nagrađenog Peruanca. Do njega Turčin. Svaki s pet-šest romana. Lijevo od nekadašnjeg neuspjelog peruanskog kandidata za predsjednika Amerikanac s tri debel,a a dobra romana i zbirkom eseja. Neprevedena, a smještena iza narandžaste ikone aplikacije s dječakom s knjigom ispod drveta na mom umornom telefonu s posustalom baterijom Everyman.  Duboka, a jasna kao pomenute fotografije od zimus. Gledajući kroz prozore prema Grdonju i dok je na njemu snijega i dok kroz otvoren prozor mami miris ljeta, a misleći o pisanju kao refren mi njegova izjava bez truni nadmenosti ni hvalisanja da godinama nije stizao popiti čašu soka od narandže ujutro hrvući se s rečenicama.

Od svih osuđenih na smrt, kako je onaj prvak u plivanju Savom na, čini mi se, pet i osam kilometara tamo negdje hiljadu devetsto dvanaeste-trinaeste, sažeo ljudsko iskustvo u skoro zaboravljenoj, a odličnoj pjesmi, ovaj američki propovjednik slobode približio je i razuzdanost i tugu života i čekanje smrti kao malo ko. Osim na polici u mom stanu rijetko ko je iznad njega u pisanju. Ono što svi znaju i gledaju približio je kao vijest. A to je što književnost hoće. Običnost iskustva pretvoriti u blago s vrlo malo trikova i vidljivih poteza. Phillip Roth rekao je zbogom pisanju poslije pedeset i više godina od Zbogom, Kolumbo objavivši kao zadnju Ogorčenost, a odlazeći bez gorčine neostvarenosti.

Čovjek s dlijetom oko kamena približen u zadnjoj jutrošnjoj vijesti o Rothu objavljenoj negdje u Americi nekad sinoć. Ljeto u priči. Dvije riječi i dva broja kao da su prstom umočenim u boju naneseni na površinu. Ovaj s alatom održavo imanje umjetnika u Connecticatu. Upoznali se devedeset devete ovaj što dubi kamen i onaj koji je slagao riječi. Niko po njegovom ponašanju ne bi reko o kakvoj se veličini radi. Smiren, a pun crnog humora. Zamolio ga da obradi kamen koji će stajati nad njim kad dođe taj tren. Tren je došao dvadeset drugog maja dvije hiljade osamneste. Čovjek je počeo raditi na kamenu uzetom s piščevog imanja po njegovoj želji već u junu. Jednostavan spomenik bez simbola za pisca čije su knjige vješto i zanimljivo prenijele jedno doba u vječnost čitanja.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.