Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mitsutoshi Inaba   (slika: Albrecht Dürer, Zec, 1502.)

 

Kada su u Bosni i Hercegovni – dalje Bosna – otvoreni konzulati u posljednjim godinama vladavine Osmanskog Carstva, neki su diplomati djelovali kao lovci na biljke (Plant-Hunter). Tada je Bosna bila terra incognita za prirodoslovce u Evropi. James Ernest Napoleon Zohrab (1830. – ‘91.), britanski vicekonzul u Mostaru (1857. – ‘64.), jedan je od ovih lovaca. U 1859. godini poslao je Williamu Jacksonu Hookeru, direktoru Kew-gardena u Londonu, dva paketa sjemena koja je sabrao, iako je bilo teško pronaći dovoljno vremena da ih sabere zbog toga što je bio zauzet problemom Crne Gore.

S druge strane, nakon početka vladavine Habsburške monarhije (1878. – 1918.) postepeno se povećavao broj evropskih posjetilaca u Bosnu, jer je saobraćajna mreža – ceste i željezničke pruge – bila tada popravljena i poboljšana.

U Bosni je  tada nastala i određena ekološka promjena. Primjerice, Constantin Hörman i Othmar Reiser, kustos Zemaljskog muzeja, pripisali su pad broja sokolova oko Maglaja otvaranju željeznice, odnosno buci i pištanju lokomotive. Jedna je promjena odnosa između ljudi i prirode na administrativnom području bila i Zakon o lovu (1893.) koji zabranjuje lov u određenom razdoblju godine i postavlja lovišta po Bosni. Iako nije statistički utvrđena činjenica, Ludwig von Führer, koji je posjetio Bosnu početkom 20. stoljeća, spomenuo je u svom njemačkom putopisu da bi „rijetki eksponati muzeja (Museal rarissima) mogli postati zečevi i jarebice oko velikih gradova, u prvom redu oko Sarajeva, ako se što prije ne zaštite.“ (Führer: 35). Ova njemačka riječ hasen na bosanskom znači zec. Uz nju postoji druga riječ kunić (Kaninchen na njemačkom).

Meni, Japancu nije moguće razaznati njihovu razliku zato što nema japanskih riječi koje odgovaraju razlici između zeca i kunića. Riječju USAGI na japanskom označavamo i zeca i kunića.

Ovim slijedom, postavljam pitanje na koji su način ove riječi (zec i kunić) bile tumačene u Bosni početkom 20. stoljeća?

Razmotrimo prvo knjigu Vjekoslava Pokornoga Prirodopis životinjstva sa slikami. Za niže razrede srednjih učilišta (1886.) koja je u to vrijeme gimnazijski udžbenik prirodopisa u Bosni. U ovoj knjizi  su navedena fenotipna svojstva zeca: „ozgor smedjasto-siv (zek) a ozdol biel. Uši su mu duže od glave i imadu crne vrhove. Oči su mu velike i kratkima kapcima (kanjama, Augenlieder) samo dielomice pokrite; stražnje su noge mnogo duže od prednjih, a rep je kratak i u vis završen, ozdol biel a ozgor crn.“ (Pokorni: 32). Zatim se u udžbeniku objašnjava da živi u polju i u šumi, i da su njegovo meso i krzno omiljeni predmet lova. S druge strane, kunić je manji nego zec, živi u „hodnicih, koje si sam u zemlji izkopa“ uglavnom u toplim krajevima. Oni žive u „zadruzi“ te se lako pripitomljavaju. Ljudi koriste i njegovo meso i krzno isto kao kod zeca.

Otvorimo, nadalje,  knjigu Ivana Woldřicha Zoologija za više razrede srednjih učilišta (1885.) koja je bila korištena kao udžbenik prirodopisa za gimnaziju i Učiteljsku školu u Sarajevu. Što se tiče zeca, opet su nabrojena fenotipna svojstva: „žliebaste gornje glodnjake, a iza njih dva sićušna sjekutića, 6/6 kutnjaka; stražnje noge su jače od prednjih, dlakave uši su obično velike, rep im je kratak, ili ga ne imaju.“ (Woldřich: 75). Za razliku od Pokornoga, veća je pažnja posvećena stasu ili kosturu, nego boji dlake – iako i Pokorni opisuje kostur. Istaknuto je i da je zec predmet lova radi mesa. S druge strane, opis kunića je kratak: „živi podzemno u južnoj Europi, osobito po grčkih otocih.“ (Woldřich: 75). Iz navedenog možemo jasno isčitati da je princip razvrstavanja zec/kunić fenotipna razlika (stas, kostur ili boja) i mjesto obitavališta.

Međutim, susrest ćemo se sa nešto drugačijom slikom ako pročitamo radove u poljoprivrednom časopisu Bosansko-Hercegovački Težak (1902. – ‘15.). Ovdje zec nije ništa drugo do neprijatelj, štetočina kod uzgoja voćki, pogotovo jabuke, zbog glodanja stabala voćke. Stoga se na primjer, preporučuje omotavanje stabla trnjem ili gustim prućem kao najsigurnije sredstvo zaštite jabuke u 1905. godini. S obzirom na postotak pismenosti i kupovnu moć stanovništa u Bosni, ne smatram da je ova metoda prodrla u široke slojeve uzgajivača. To isto sredstvo, u stvari, preporučuje se opet u 1906. i 1911. godini.

S druge strane, mislim da niko nije ozbiljno primjenjivao ovu mjeru jer je „krvni uš (Apfelblutlaus)“ bio štetniji od zeca. Prema izvještajima Zemaljske vlade u Sarajevu, kod uzgoja voćaka, jabuke posebno, važnije je bilo poduzeti mjere protiv „krvne uši“, nego protiv zeca. Na primjer, u izvještaju 1910. godine, iskorjenjivanje teško zaraženih grana i stabala te prskanje insekticida po blago zaraženim stablima izvršeno je u sjevernoj Bosni zbog pojave „krvne uši.“ (S. 95). U svakom slučaju, zečiji život se smatra štetnim, o čemu govori i knjiga Pokornoga: „kad je kruta zima, postane ogrizanjem poljskih usjeva i glodanjem mladih stabala škodljiv.“ (Pokorni: 35).

Šta stoji vezano za kunića? U nekoliko opisa navedenog časopisa kunić je predstavljen kao ekonomski korisna životinja. Prema članku objavljenom u 1910. godini, preporučuje se uzgoj kunića radi njegovog ukusnog mesa i jeftinoće držanja. Hrani se sijenom, djetelinom i „svim drugim otpatcima iz vrta i iz kuhinje.“ Koti se mjesečno, okot ima od  6-12 mladih.

Po ovim udžbenicima, nema razlike između zeca i kunića, ako uzimamo obzir  činjenicu da ljude snabdijevaju mesom. Međutim, ako se uzgaja kunić, nije potrebno vremena ni truda za odlazak u lov kako bi se obezbjedilo meso. Čak nema potrebe za pripremom posebne ishrane, već su za prehranu životinje dovoljni otpaci iz vrta i kuhinje. Drugim riječima, kunić stvara profit bez ljudskog truda, ako se prepusti svojem prirodnom životu. U serijalnim člancima u 1913. godini, ukazuje se na prednosti uzgoja kunića, i ističe se da nakon rasplodne sposobnosti ženke, uzgajivač može da „utovi ju i s njom u lonac, te ju zamijeni s kojom mladom – novom.“ (93). Naročito je zanimljiv naslov navedenog rada u 1910. godini Nešto o uzgoju kunića (pitomih zečeva). Za razliku od navedenih udžbenika, kunić se ovdje ne smatra vrstom drugačijom od zeca nego istom – ukoliko je zec pripitomljen. Ovi članci nisu uzeli u obzir nikakvu razliku ekološkog života (na polju i šumi ili u „hodnicih“) ni fenotipnu razliku (stas, kostur i boja).

Razlika zec/kunić se svodi jedino na ekonomsko vrednovanje: koliko se meso (ili krzno) (re)producira na koristan ili štetan način. Ana Batinić dokazuje u svojoj knjizi U Carstvu životinja. Animalističko čitanje hrvatskih dječjih časopisa (2013.) da se pored antropocentrizma, biocentrizam polako pojavio u vremenskom toku na prijelazu iz 19. pa do kraja 20. stoljeća, (istraživanje je ograničeno samo na Hrvatsku). Prema tome, pristup razlikovanju zec/kunić u Bosansko-Hercegovačkom Težaku tumačim jednom od pojava antropocentrizma. Ili smatram da nema drugog pristupa nego ekonomskog zbog toga što je časopis (poljo)privredni. Nemam namjeru da odbacujem oba razmišljanja. Međutim, nalazim  čak i u pedagoškom tekstu mišljenje kako je kunić zapravo pripitomljeni zec. Za primjer uzimam knjigu Davorina Trstenjaka Mladi učitelj. Savjeti i praktični primjeri učitelju u prvom razredu i roditeljima (1891.), koju su đaci čitali u IV. godini na Preparandiji u Sarajevu kao odabrano pedagoško djelo 1915. godine, iako je bila štampana u Zagrebu. U njoj se predstavlja pretpostavljeni razgovor između učitelja i njegovih đaka o zecu: učitelj pita „a je li i kunić zec?“ Đaci u osnovnoj školi odgovaraju „jest.“ Učitelj pita „kakav je kunić zec, jer ga držimo u kući.“  Đaci odgovaraju „domaći zec.“ (Trstenjak: 20).

S druge strane, prema dopisu objavljenom u njemačkom listu Bosnische Post 1898. godine, za razliku od navedenih članaka i Trstenjakove knjige, domaći kunić (Hauskaninchen) je podvrsta (Abart) divljeg kunića (wildes Kaninchen). Mene ovaj dopis zanima jer govori o pripitomljavanju kroz argument o ljudskoj promjenjivosti nasljeđenih svojstava pomoću a posteriori djelovanja na dušu i tijelo. Onda, u vezi s tim, želim da razmotrim na koji se način tumači i razumije ljudsko biće. To pitanje se ne odnosi na klasu ili naciju itd. (tj. odnos među ljudima), nego na ljudski odnos sa sobom samim, odnosno svojim životom. Za tu svrhu primjer je knjiga O obrazovanju mladeži (1913.) autora Avrama Altarca, koji je apsolvirao Učiteljsku školu u Sarajevu u školskoj 1906./07. godini. U toj knjizi je glavni koncept tjelesnog obrazovanja „ekonomija čovjeka.“ (Altarac: 19).

Šta to znači? Jednostavno rečeno, ekonomija čovjeka znači stil života koji odgovara somatskim funkcijama, a ja ga ne smatram za neobično mišljenje. Pa, pitam se zašto je Altarac upotrijebio riječ „ekonomija“? To je zbog toga jer je Altarac objašnjavao ljudski život sa gledišta ponude i potražnje. Na primjer: prekomjerna aktivnost mozga bi koncentrirala protok krvi u mozak da dopuni hranjive tvari. S druge strane, tom koncentracijom drugi organi ne mogu ostvariti potrebe niti razviti se. Gubljenje ravnoteže ponude i potražnje utječe pogubno ili štetno na zdravo funkcioniranje svih organa, dakle na zdrav život. Osim toga, Altarac je upozorio da propast cijelog naroda ovisi od „ekonomije čovjeka.“ Stoga se „ekonomija“ ne odnosi isključivo na društveni odnos poput klase, nego na individualni odnos sa sobom ili svojim životom. Život je ovdje subjekt. S druge strane, prilikom razlikovanja između zeca i kunića, osoba je subjekt: dok je život zeca za ljude štetan, kunićev je život koristan za ljude. Zar „ekonomija čovjeka“ uvijek osigurava sretan život ljudima? Moram skrenuti pažnju na to da se ekonomski koristan čovjek također shvaćao korisnim narodu. Može li ovo biti logičan skok da na kraju ovog putovanja ugledam ratište?

Početkom 20. stoljeća razlikovanje zec/kunić je vršeno u okviru antropocentrizma, dok je antropocentrizam bio pod utjecajem „ekonomije čovjeka“, pravim riječima Života. Prema mišljenu Giorgia Agambena bilo je razlike između zōē i bios u drevnoj Grčkoj: zōē znači jednostavno življenje koje je zajedničko svim živim bićima, dok bios znači oblik ili način življenja koji je poseban pojedinim grupama. Ova razlika je postepeno nestajala, tako da ih danas ne možemo razlikovati. Agamben smatra da je ovakvo preklapanje zōēa i biosa osnova suverene moći i pokazuje najužasniji takav primjer na koncentracionom logoru. Zaista, u navednoj knjizi, Altarac nije svodio cijelo ljudsko biće na životnu funkciju, dok je raspravljao i o moralnom obrazovanju itd. Ali tu postoje nedvojbeno dijelovi na kojima je život (zōē) prikriven načinom života (bios). Pitam se: da li je ta ideja „ekonomije čovjeka“ obuhvatala u sebi sjeme koncentracionog logora? O ovome ne mogu raspravljati, jer je potrebno historijsko istraživanje o načinu upotrebljavanja riječi ekonomija i čovjek ne samo u vrijeme Habsburške Monarhije, nego i Kraljevine Jugoslavije. Nikolas Rose tvrdi da sadašnja biopolitika ima drugačiji oblik od ovog što je tvrdio Agamben, jer se biopolitika vrši ne samo državom, nego „u pluralnom i spornom polju ukrštenom kodovima koje izgovaraju etički komiteti i profesionalna udruženja, empirijskim nalazima koje proizvode istraživači, stavovima i kriterijumima koje upotrebljavaju poslodavci i osigurava i, ispitovima koje razviju i promovisaju psiholozi i biotehnološke firme, savjetima koje pružaju samopomoćne organizacije, pa čak i, možda, kritičnim perspektivama kojima prilažu vjerske organizacije i sociološka kritika.“ (p. 9). Sa radošću i dobrovoljno (ili nesvjesno) svi prihvaćamo princip življenja (bios) prema (zdravom) životu (zōē) bez državnog discipliniranja, što Rose naziva „somatska individualnost.“ (p. 18.) U ovom smislu, „ekonomija čovjeka“, tj. vladavina Života nad ljudima, bila bi početna točka našeg svijeta.

Iako nemam namjeru da tvrdim da je Altarčevo mišljenje bilo tada dominantni i jedini pogled na život u Bosni, uvjeren sam da je korisno analizirati odnos zeca, kunića i čovjeka u Bosni početkom 20. stoljeća: svi su obuhvaćeni idejom ekonomije. Naravno, ova riječ ekonomija nije uvijek funkcionirala u istom smislu. Za razliku od čovjeka, zec i kunić su živjeli pod antropocentrizmom. Stoga, ne mogu smatrati Altarčevu ideju biocentrizmom. Međutim, neophodno je također imati na umu da je ljudsko biće uključeno u ideju prema kojoj nije jasna razlika između života (zōē) i način življenja (bios). Nemam namjeru iskrivljavanja činjenice da je čovječanstvo vršilo „biološki holokaust suvremenog doba, jedinstveni biocid u povijesti Zemlje.“ (Visković: 23), te da se  genocid u koncentracionom logoru može smatrati za posljedicu navedene ideje. S druge strane, sumnjam da će „biocentrična etika“ koja „zahtijeva neposrednu zaštitu svakog života kao vrijednosti po sebi“ (Visković: 323) osiguravati blagostanje svih živih bića, iako se slažem s njezinim mišljenjem da sve životinje imaju pravo da žive prema biološkim i ekološkim pravilnostima svoga postojanja, jer, kao što pokaže Rose (pp. 13–14), riječ život ne znači uvijek nešto isto. U svakom slučaju, konceptualizacija ljudi i životinja (ne samo zeca i kunića) u Bosni bi se mogla tumačiti u drugom kontekstu, jer nitko ne može da tvrdi da je dat samo jedini kontekst tumačenju teksta. Dakle, ovo je jedan mali pokušaj. Najzad, završim ovaj esej s citatom iz knjige Osnove lijepog oblika. Praktična estetika (1899), čiji je autor Alojzije Studnička, direktor Zemaljske zanatlijske škole u Sarajevu: “Silnik čovjek zaokupio je čitavu prirodu, da služi njegovim sebičnim svrhama i pohotama, izgovarajući se, da je sve, što god postoji, stvoreno za njega. Ovaj nevrijedni uzurpator često puta uništuje bez nužde ljepotu čitavih krajeva i muči na smrt životinje. Ali čim se tiče njegove kože i glave, onda se taki poziva na svoje pravo na život, koje pravo pak poriče životinjstvu”. ( Studnička: 34).

Zar je to čovjeku zaista „pravo“ na život? Nije pravo ni dužnost, nego nešto što je nemoguće nazvati. Tako ja mislim.

Izvori i literatura:

Neobjavljeni izvori:

  • Archive at Royal Botanic Gardens, Kew. Directors’ correspondence, DC-56-512: Letter from James Ernest Napoleon Zohrab, Mostar, 13. Oct. 1859.
  • Arhiv Bosne i Hercegovine. Zemaljska Vlada u Sarajevu, 1915, kut. 190, šifra 82-78/5: Gradivo svršeno od početka školske godine do 1. februara 1915.: Pedagogija.

Objavljeni izvori:

  • Bericht über die Verwaltung von Bosnien und der Hercegovina 1910, Wien, 1910.
  • Zakon o lovu za Bosnu i Hercegovinu, Glasnik naredaba i zakona za Bosnu i Hercegovinu 1893, Sarajevo, 1893, str. 588–601.

Literatura:

  • Alojzije Studnička, Osnove lijepog oblika. Praktična estetika, Sarajevo, 1899.
  • Ana Batinić, U carstvu životinja. Animalističko pitanje hrvatskih dječjih časopisa, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2013.
  • Anonym, Wolfskinder, Bosnische Post Jg. XV, Nr. 51 (4. III 1898), S. 1.
  • Avram Altarac, O obrazovanju mladeži, Sarajevo, 1913.
  • Const. Hörmann, Die Falkenbeize in Bosnien und der Hercegovina, Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, 2. Band (1894), S. 501–505.
  • Davorin Trstenjak, Mladi učitelj. Savjeti i praktični primjeri učitelju u prvom razredu i roditeljima, Zagreb, 1891.
  • Edin Radušić, Bosna i Hercegovina u britanskoj politici od 1857. do 1878. godine, Sarajevo: Institut za istoriju u Sarajevu, 2013.
  • Ferdinand Schmid, Bosnien und die Herzegovina unter der Österreich-Ungarns, Leipzig, 1914.
  • Giorgio Agamben, trans. by Daniel Heller-Roazen, Homo Sacer. Sovereign Power and Bare Life, Stanford: Stanford University Press, 1998.
  • Havelka, Štitite voćke od zeca, Bosansko-Hercegovački Težak god. V (1906), str. 252.
  • H-a., Zaštita voćaka od zeca, Bosansko-Hercegovački Težak god. X (1911), str. 59.
  • Jos. Janda / Dra. Vjekoslava Pokornoga, Prirodopis životinjstva sa slikami. Za niže razrede srednjih učilišta, Zagreb, 1886.
  • J., Nešto o uzgoju kunića (pitomih zečeva), Bosansko-Hercegovački Težak god. IX (1910), str. 200–201.
  • Ludwig von Führer, Jagd- und Fischereiverhältniße im westlichen Balkan mit besonderer Berücksichtung Bosniens und der Herzegovina, Wien, 1902.
  • Dr. M. Kišpatić / Dra. Ivana N. Woldřicha, Zoologija za više razrede srednjih učilišta, Zagreb, 1885.
  • M. Milinović, Kunići, Bosansko-Hercegovački Težak god. XII (1913), str. 49–52, 69–72 i 92–95.
  • Nikola Visković, Kulturna zoologija. Što je životinja čovjeku i što je čovjek životinji, Zagreb: Jesenski i Turk, 2009.
  • Nikolas Rose, The Politics of Life Itself, Theory Culture and Society vol. 18 no. 6 (2001), pp. 1–30.
  • O. Reiser, Die Falkenbeize in Bosnien, Bosnische Post Jg. XII, Nr. 73 (11. IX 1895), S. 1–2.
  • Tanasija Gjukić, Zec kao voćna štetoina, Bosansko-Hercegovački Težak god. IV (1905), str. 208–209.
Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.