Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

 

 

Često se zapitam da li će ikad doći vrijeme u kojem neće biti ni potrebno niti nužno govoriti (o) Ratu, u kojem neće pulsirati ona zgrčena praznina u nama koja se pokušava artikulirati kroz grupe, inicijative, panele, maršove, nebrojene filmove, fotografije, platna i tekstove, u kojem će se imenica “Rat” prestati pisati s velikim slovom. Pitam se da li bih ga, ako i kad takvo vrijeme dođe, uopće više znala prepoznati? U doba kad sve oko nas sve više zaudara na isti onaj ratni smrad, koji se neiskidivo uvukao u naše nozdrve, opravdana je sumnja da je građa zbog koje nam se prišiva bogoliki epitet “ljudski” odavno struhla te da se naše razumijevanje i osjećanje svijeta pretvorilo u jednu preciznu i dobro uhodanu mašineriju koja služi da cementira postojeći društveni poredak, poredak koji je sve manje ljudski. Barem kad ga propuštam kroz filtere ideala na kojima sam odrasla, koji su se duboko urezali u moj intelektualni i emotivni aparat. Dovraga i ti ideali! Dovraga i vi koji ste me njima učili! Što ste se ušutjeli!?

Kad su dobri dani, ratno iskustvo, iako mi se iskustvo čini preteškom riječju za djevojčicu od dvanaest godina, koliko mi je bilo kad sam prvi put čula i izustila tu riječ, promatram i razumijevam kao nešto što se moralo desiti, kao jedan od onih tektonskih poremećaja u životu koji ima formatirajuću ulogu i bez njega ne bismo bili to što jesmo danas. Šta sam to ja danas? A šta bih bila da nisam onako dječiji, s blagom dozom radoznalosti koju logika zdravog razuma još uvijek nije ugušila, polizala rat? Da li bi prazna rupa u mom stomaku drugačije zaudarala jer, nekako, sigurna sam da bi rupa bila tu, i bez tog tektonskog poremećaja? Na drugu stranu, kad naiđu loši dani, kad se regeneracija i zdravlje društva u kojem živim čine stranim i nepostojećim kategorijama, tad šutim, dok se u meni valja i rasteže ona praznina zbog koje mi se čini da mogu, kad se susretnem u ogledalu, vidjeti fizički opipljivu rupu, tačno na sredini svog tijela, na istom onom mjestu koje se stislo u vrhu trougla ispod rebara, gdje me zna boljeti ono što u narodskoj anatomiji zovemo želudac. I dok se tako ogledam, a to nije rijedak slučaj, jer djevojčice od malih nogu uče ogledanju, počinjem osjećati bliskost s drugim prazninama, s rupama nekih drugih tijela koje su izbušile ratne godine. Počinjem prepoznavati u ženama oko sebe naprsline i unutrašnja krvarenja, nikad neizrečene i neprocesuirane traume Rata koji se desio i njima. Kad se rupa u mom stomaku ovaploti, tad snažnije i čišće nego inače čujem govor šutnje Žene, da, Žene, jer, iako se možda tako ne čini, govor se žene još uvijek nije izlio izvan granica eha. Njen je govor i dalje naučeno ponavljanje riječi drugih, “velikih” priča koje su servirane za nju. Bliži se juli, još jedan u nizu od jula 1995. Strpljivo čekam da se opet poreda četa nijemih žena s rupom u stomaku, koje će možda početi govoriti njihovo osobno iskustvo Rata.

Dakle trebalo bi početi s kazivanjem, s uspostavljanjem prostora koji osigurava pravo na individualno sjećanje koje se otima hegemonizirajućem kolektivnom sjećanju. Oficijelna/e verzija/e ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini ima/ju zadatak da iskroji/e individualna iskustva i svjedočenja prema jednoobraznom narativnom šablonu, pri čemu je opet na snazi falogocentrični imperativ koji smiješta ženu u jednu vrstu vakuuma ili narativne izolacije. Tako se iskustvo rata uspostavlja kao jedan vrlo opasan vid dvostruke narativne izolacije jer je njena tradicionalno shvaćena pasivna uloga dodatno osnažena ratnim dešavanjima. “Ko je počeo rat?”, rečenica iz dobro nam poznatog filma, dobija novu dimenziju. Redateljska pozicija opet pripada muškarcu, a uloga koja se dodijeljuje ženi opet je uloga pasivne sudionice i primateljice. U ratnom vrtlogu dešava se instrumentalizacija njenog tijela, koje se uspješno koristi za strateško upisivanje ideoloških i političkih diskursa i u koje se “sadi” neprijateljsko sjeme, u bukvalnom i simboličnom smislu. Kontroliranje pozicija u ratu, u jednom se pozadinskom planu, premješta s ratnog bojišta na bojište ženskog tijela.

 

Povrijeđivanje, mučenje, silovanje žene, prije nego smrt, davno su prepoznati mehanizmi vođenja rata jer ženu se uglavnom ne ubija, nju se siluje. Mrtav neprijateljski vojnik jedan je u nizu manje ka osvajanju teritorije, no silovana žena, u koju je istrešeno zločinačko sjeme, poslužit će za osvajanje one teritorije koju ni jedan vojnik neće i ne može osvojiti. Može li taj paradoks, u kojem se na jedan način prepoznaje i ženi pripisuje moć koju muškarac nema, a s druge se strane njen Višak, možda najljepše utjelovljen u liku Meduze, pažljivo propušta kroz rigidne falogocentrične filtere, poslužiti kao poligon za ponovno propitivanje i artikulaciju njene uloge, kako u ratu, tako i u miru, za redefiniranje njene identitetske konstrukcije, za osvajanje onog što joj pripada – njenog tijela? U knjizi Tijelo, ženskost i moć, Belma Bećirbašić primjećuje da silovanje za svoj cilj nema samo poražavanje i poniženje žene, koliko slabljenje vojnog morala, narušavanje kulturoloških normi, etnički diskontinuitet, teritorijalno upisivanje i nacionalnu viktimizaciju (95). Drugim riječima, instrumentalizacija ženskog tijela iznova ga potvrđuje kao njen najstroži zatvor, i na taj se način, dugo nakon završetka rata, osigurava odjekivanje “velike” priče jedne ideologije. Ratom tetovirane žene nastavljaju, na jednom nivou nesvjesno i protiv svoje volje, služiti kao savršeno sredstvo za upisivanje zločinačke ideologije u današnjost jednog društva. A kako je ovaj naš rat poslužio za postizanje ciljeva koji uveliko premašuju granice Bosne i Hercegovine, puno se pregovaralo i dogovaralo, tako je i završio, barem na papiru, bez apsolutnih pobjednika, čime je i raspodjela zločina i kazne ostala u tom pregovaračkom ključu. Time su žrtve rata lišene željene im i potrebne satisfakcije zadovoljenja pravde, koja bi im možda pokazala put u svijetliju budućnost, a žensko je tijelo osigurano u ovisničkoj poziciji u kojoj iščekuje validaciju falusnog Centra.

Ono što mene osobno pritišće upravo je ta ljepljiva pozicija ovisnice u koju me se smješta različitim mehanizmima, a jedan od njih besramna je objektivizacija i instrumentalizacija mog tijela. Moje se tijelo prisvaja od strane Muškarca, on se slobodno kreće kroz moj teritorij, ostavlja tragove, i pri tom se uvijek nalazi u poziciji u kojoj može legitimirati svaki svoj učinjeni korak. U ime ovog ili onog! Kontinuirana otuđenost od tijela prirodni je habitus ženama jer osjećaju da im njihovo tijelo posve baš i ne pripada. Od trenutka u djetinjstvu kad počinjemo shvatati da imamo nešto zbog čega smo drugačije, a to drugačije nešto je nevaljalo i sramno, i naše su vagine dobrodošle ukoliko ostaju u funkciji pružanja zadovoljstva muškarcu te funkciji produženja ljudske vrste, prišiva nam se etiketa nedostatka, polovičnosti, krnjavosti, a naše nam vlastito tijelo postaje najtjesnija košulja. Iako osjećamo da nije posve naša, a možda baš zato, manijački je peglamo, utežemo, dotežemo, uljepšavamo, prikrivamo sve nabore i poderotine koje ne odgovaraju mitu o ženskoj ljepoti, onome što se smatra “prirodno” lijepim ženskim tijelom. Monique Wittig piše da su “žene u (njihovim) tijelima i (njihovim) umovima prinuđene da korespondiraju, crtu po crtu, s idejom o prirodnom koja je utvrđena za njih. Izobličene do te mjere da (njihova) deformirana tijela postaju ono što nazivaju ‘prirodnim’” (246). I dok tako nosimo ta načeta i ispenetrirana tijela svuda sa sobom, ujedno nam se i prazni odjek našeg govora polako počinje dopadati. S vremenom naučimo voljeti Šutnju, čije je lice danas upakovano u ekstazu brbljavosti, potaknutu  inim društvenim mrežama, portalima i blogovima – zar nisu žene najvjernije korisnice raznoraznih oblika virtuelnih prostora!? – koje nam daju privid da prisvajamo ukradeni nam javni prostor, privid da se ono što govoirmo i radimo napokon primjećuje i čuje, nesvjesne da smo opet pristale na ulogu koju nam je Redatelj odredio. Nema sumnje, jeste javni prostor i čuje se to što govorimo, no nije li to jedan lukavo osmišljeni i kontrolirani javni prostor u kojem se teško može desiti izlijevanjeViška ili nepotrebnog materijala!? Možda jesmo glasnije nego ikad, no glasne, rekla bih, tačno onoliko koliko je dozvoljeno. Posrijedi je najpodmukliji vid cenzure govora, naročito govora Žene, za koji ja znam. Istodobno negdje duboko u nama treperi iskonski Krik, ono nešto što nam šapće da nešto nije kako treba, da i dalje osjećamo prazninu koja zna fizički zaboljeti. I onda se desi Rat.

I onda dođe vrijeme nakon Rata. Dođu dani kad se poreda četa nijemih žena s rupom u stomaku, koje će možda početi govoriti njihovo osobno iskustvo Rata. Tih dana aktivnije nego inače osluškujem tijelo Žene, promatram njeno lice, uspijevam namirisati isti vonj koji izbija i iz mog stomaka. Tih se dana pred nju stavlja neumoljivo Ogledalo, nasilno se razmiču mekane stijenke njenih unutrašnjih kanala ne bi li se zavirilo u njenu unutrašnjost. Ogledalo drži ona sama. Jer to su ti dani u godini, u vremenu nakon Rata, kad se granice njenog svijeta rastapaju u nepropoznatljivo stanje i osjećanje koje je užasava jer ga (ne) prepoznaje. To su ti dani kad se u isto vrijeme ispisuje (hi)storija, nove se činjenice i istine smještaju između korica knjiga na kojima će odrasti naša djeca. To me užasava. Užasava me pomisao da se njena Priča ne čuje, da joj se ne dodijeljuje mjesto u “velikoj” priči na kojoj će buduće generacije graditi svoje razumijevanje šta se desilo u Bosni i Hercegovini. Užasava me što je njena Priča ostavljena na nivou incidenta, na nivou kolateralne žrtve, jer u ratu se umire, a ona je preživjela. Preživjele su i zgrade grada u kojem trošim svoj život; dozvoljavam sebi ovu metaforu. I one podsjećaju na Rat. I one su nijeme. Međutim i kad se poprave porušene zgrade i kvrgave ulice i naprave se neke nove, ono čemu svjedočimo jednako je snažan, iako ne tako direktan, podsjetnik užasa koji se vječno upisao u naše identitete. Reljef naših gradova izobličen je novim, sjajnim građevinama koje bi trebale simbolizirati boljitak i ozdravljenje našeg društva, jer u ekonomiji je spas, kažu, no njihova nezgrapna i rogobatna forma odaje, opet, u pozadinskom planu, uspješno tetoviranje jedne ideologije u arhitekturu grada. Možda to ne bi bio slučaj da je posrijedi hibridna forma, jer hibridno, barem meni, uglavnom ima konotaciju lijepog, no ovdje to nije slučaj. Boli me ovaj grad, boli me njegova ne-arhitektura, i još snažnije me bole tiha tijela žena koje srećem, koja nose grč saznanja da su, dok god žive, neizbrisiva ekstenzija jedne ideologije i pretrpana “skladišta” traume. Žene s rupom u stomaku osiguravaju pamćenje, a materijal upisan u njihova tijela služi za podmuklo kodificiranje pogodnih verzija istine koje nastaju u postratnom periodu. Tako svjedočimo dvostrukoj instrumentalizaciji ženinog tijela koje podsjeća na važnost uporabne funkcije koju ono ima u jednom društvu. A one? Ipak nastavljaju dalje. Nastavile smo dalje. Živimo, radimo, rađamo, odgajamo djecu, brinemo se ako ne jedu dobro, kupujemo krpice, povrće i voće, seksamo se, sjedimo u skupštinskim klupama, stojimo iza katedri, trčimo maratone, pletemo, pjevamo, slikamo, pišemo, i šta sve ne. No, rupa stoji.

Negdje napočetku ovih promišljanja istaknuta potreba kazivanja sad se već iskazuje u imperativnom tonu. Takvo se iskazivanje uspostavlja kao jedna vrsta dinamične artikulacije doživljene traume koja stoji nasuprot “kulta žrtve”, koji funkcionira kao odličan mehanizam za daljnju pasivizaciju i ušutkivanje, čime se dodatno osnažuje prvobitni zločinački čin i ono što se njime kroz povrijeđivanje ženinog tijela, u fizičkom smislu, ali i u onom simboličkom, gdje tijelo služi kao provjeren mehanizam upisivanja ideologije u jedno društvo, htjelo postići. “Kult žrtve” pokazuje se kao poželjan prostor bivanja koji cementira ljuti nacionalizam. Pri tom u ponudi nije zaborav. Jer “zaboravlja se ono što u okvirima svagdašnje sadašnjosti nema više odnosnih okvira”, kako primjećuje Moranjak-Bamburać (130), a to u bosanskohercegovačkom slučaju nije riječ. Naš je odnosni okvir itekako natrpan materijalom koji ostavlja vrlo malo ili gotovo nikako prostora za regeneraciju misaonih i komunikacijskih mehanizama. Ovo ne znači da se zaborav zagovara kao preporučen modalitet regeneracije, jer to nije i ne može biti.  No, unatoč tome, zar nije opasan i ovakav vid bivanja!? S jedne strane “da se nikad ne zaboravi” diskurs, potpora u govoru mržnje i “kultu žrtve”, a s druge stalno podsjećanje važnosti zdravog, funkcionalnog i “normalnog” suživota. Da se nikad ne zaboravi, da se ne ponovi, ali ovako kako je sad, zaboraviti se neće, ali ponoviti hoće. Jer, rekla bih, puko “da se ne zaboravi” ne garantira “da se ne ponovi”. I to je ono što mi iznova tjera strah u kosti. Usprkos tome kad dođu oni dani kad se poreda četa nijemih žena s rupom u stomaku, koje će početi govoriti njihovo osobno iskustvo Rata, ja ću stati i slušati. Znat ću da je taj prvi korak iskazivanja prvi korak ka destabilizaciji “velikih” Istina, prepoznat ću njegov potencijal da uzrokuje unutrašnju hemoragiju Društva, i na jednoj i na drugoj “strani”, jer u Bosni je uvijek riječ o barem dvije “strane”. Znat ću da te žene utjelovljuju čitav jedan svijet “malih priča” koje su imune na totalirizam “velike” ratne priče, kako je primijetila Moranjak-Bamburać, kojima iz kontinuirane objekatske pozicije prelaze u aktivnu, performativnu subjekatsku poziciju. Doduše, ostavljam prostor za opravdanu sumnju da li je i do koje mjere moguće osloboditi se upisanih društvenih mehanizama kontrole i moći, rigidnih jezičkih barijera kojima se osigurava pravilan govor. Što me, načelno, ne obeshrabruje da nastavim osluškivati, pisati i govoriti, prisvajati ukradeni mi/nam teritorij, radujući se danu u kojem će četa žena s rupom u stomaku gromoglasno zapjevati svoju Istinu.

…i bojim se više od svega

da će to biti posljednja noć

u kojoj će biti ljubavi

i u kojoj će biti smijeha

bojim se i molim se

da su barem i tu noć

planete poredane

u jedan red – bilo koje planete

bilo gdje u svemiru

u sistemu bilo kojeg sunca

možda nekog

pod kojim je odšetao mirno

sa zimskim šeširom na glavi

usred proljeća moj otac

da se više nikad ne vrati

to su ti sati u danu

kad me morate pustiti

da sjedim iza vješalice s kaputima

i slušam vas

kako razbijate sretnim glasovima

i zveckanjem čaša

ovo gluho doba

za koje mi niko nije rekao

da će postojati ovo gluho doba

kad ne mogu da zaboravim

kad ne čujem

sve one koji nisu u sobi s vama (Hasanbegović, 94).

 

Literatura

Bećirbašić, B. 2011. Tijelo, ženskost, moć. Sarajevo: Synopsis.

Hasanbegović, D. 2017. Neće biti djece za rat. Zenica: Vrijeme.

Moranjak-Bamburać, N. 2003. Retorika tekstualnosti. Sarajevo: Buybook.

Wittig, M. 2013. “One Is Not Born a Woman.” Feminist Theory Reader:

Local an Global Perspectives. New York: Routledge.

 

Elma Porobić

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.