Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Što si očekivao?1 upitao se umirući William Stoner u posljednjim trenucima kada je napokon uspio sagledati svoj život kakav je uistinu bio, a ne kakvim ga je zamišljao. Egzistiranjem se gubi sposobnost sagledavanja života u njegovoj cjelovitosti – čini se da nam u tome pomaže umiranje. Ta nemogućnost proma- tranja sveukupnosti karakteristična je i za roman Istanbul je bio bajka u kojem se svaki subjekt gubi u pojedinačnim pričama, odlomcima svojeg života, a iza kojih ostaje samo žalovanje za onim što je propušteno, nedoživljeno, izgubljeno. Za cjelinu je potreban netko drugi, netko udaljen – pripovjedač koji „skuplja“ dijelove njihovih života, postavlja ih u kontekst i stvara niz narativnih sklopo- va kako bi se došlo do sveukupnosti. Pripovjedač se oslanja na pamćenje  jer „pamćenje niste mogli uništiti“  (2016: 354) i jer ga samo sjećanja drugih mogu dovesti do smisla i cjelovitosti. Jedna- ko kao i životi o kojima piše, njegov je izraz apstraktan, hermetičan, usporen – svjedoči o proticanju vremena i neizbježnim gubicima. Vrijeme se mijenja s obzirom na položaj pripovjedača, na to je li i on prisutan u dijelu nečijeg života ili su sjećanja previše udaljena da bi mogao o njima pouzdano pričati. Upravo ga vremenska udaljenost čini nesigurnim u pojedinim pričama, kada se i sam zapituje jesu li sjećanja do kojih je došao autentična ili lažna – preuveli- čavanja svojstvena ljudima. No, to ga ne spriječava da nastavi tragati za životima drugih kako bi možda uspio sagledati cjelovitost vlastitog.

Saznavši da umire Louis se, nakon dvanaest godina izbivanja, odlučuje vratiti kući kako bi obavijestio obitelj o skoroj smrti – time se pokreće radnja filma Samo je kraj svijeta2. Njegov dolazak, uz uzbuđenje, proizvodi nelagodu, gomilanje bijesa i nemogućnost komunikacije. Riječi se gube prije nego što su izgovorene, a ono što je svrha posjeta možda nikada ne će biti izrečeno. Obitelj, ta temeljna društvena jedinica, ono je što nas veže za određene tradicije, rituale, živote za koje možda nismo htjeli biti vezani, ili kako objašnjava Louis: „A family I can’t imagine sharing anything with, even blood“. Priče koje pripovjedač iznosi u romanu dio su šezedesetogodišnje povijest jedne židovske obitelji kojoj i sam pripada. Opisujući živote svojih predaka pripovjedač ulazi i u živote onih koji su neposredno mijenjali porodičnu strukturu. Njegova je obitelj, obitelj ozlojeđenosti – mjesto na kojem se, godinama, gomilala ogorčenost i gnjev. No, ovdje riječi ne zapinju, već se određene rečenice ponavljaju nekoliko puta kako bi se učvrstila sjećanja i izmakla protjecanju vremena. U svim odlascima, smrtima i nesrećama svoje obitelji, pripovjedač traži i gubi sebe. Ona mu je podjednako zatvor i utočište, mjesto gdje pronalazi utjehu, ali i potre- bu za bijegom. Fokusirajući se na život Monsieura Jacquesa opisuju se i životi onih bez kojih sagledavanje sveukupno- sti ne bi bilo moguće. No, u podtekstu postaje jasno da su za povijest i tradiciju ove obitelji najbitnije priče žena čiji su životi obilježeni šutnjom, tajnama, bolovima, gubicima.

Putujući raznim dijelovima Europe te ih povezujući s nama poznatim, ali i nepoznatim ličnostima  koje su u jednom dijelu povijesti također boravile u tim predjelima, W. G. Sebald isprepliće svoj život s poviješću posjećenih mjesta i ljudima koji mu dolaze u sjećanje. U Vrtoglavici se vraća u dom svojeg djetinjstva te zapisuje: „Što više slika iz prošlosti skupljam, rekao sam, to mi je manje vjerojatno da se prošlost odigrala na taj način“ (2011: 167). Povratak na izvorište, na početak, nekim životima daje smisao, dok drugim ulijeva nesigurnost o vlastitom postojanju i prošlosti. U romanu Maria Levija  izvorište je Istanbul. Bez Istanbula obitelj, kao i njezina povijest, ne bi bila moguća. Grad je glavni lik romana, mjesto gdje su priče postavljene u kontekst i ispričane. Za one koji su otišli – Istanbul je izvor čežnje, nostalgije i melankolije, početak njihove povijesti i patnje. I kao što su ispričani životi jedna bajka, tako je i sam Istanbul – samo kompleksnija i veća jer je satkana od beskonačnog niza ljudskih sudbina, sjećanja i pamćenja.

Mario Levi u svojem romanu Istanbul je bio bajka na gotovo sedamsto stranica ispisuje jednu šezedestogodišnju obiteljsku sagu. Priče koje se čitaju često isprepliću sadašnjost i prošlost, likove koji se isprva čine nepovezani da bi ih na kraju pove- zao slučajni susret, situacija ili stvar. No, Levi kroz uspone i padove jedne obitelji zapravo progovara o samom životu, tj. njegovoj neizvjesnosti. O tome što neizvjesnot predstavlja možda najbolje govori Judith Butler u svojoj knjizi Frames of War: When Is Life Grievable? u kojoj autorica navodi: „Neizvjesnot podrazumijeva život u društvu u tom smislu da je nečiji život uvijek na neki način u rukama drugih. Podrazumijeva izloženost onima koje poznajemo, onima koje poznajemo površno i onima koje ne poznajemo“ te nastavlja: „Vezani smo jedni uz druge u toj moći i neizvjesnosti. U tom smislu svi smo neizvjesni životi“.3 Usmjeravajući se na sudbine jedne obitelji Levi se usmjerava na neizvjesnost naših života koji su u rukama drugih, a o tome najbolje svjedoči život pripovje- dača koji kroz priče svoje obitelji traži smisao i svrhu vlastitog života progo- varajući tako o kompleksnom odnosu ljudskih sudbina i  vremena kojem su podložne.

Bilješke
1 Williams, J. 2016. Stoner. Zagreb: Fraktura.
2 Juste la fin du monde (2016), red. Xavier Dolan.
3 https://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/9682-neizvjesnost-i-oplakivost-kada-je-zivot-vrijedan-oplakivanja pristup ostvaren 1. travnja 2017.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by