Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Barbara Matejčić; Foto: Barbara Matejčić

 

Aliaa sjedi na tepihu nogu podvijenih pod tijelom, ujednačenim ritmom ljulja tromjesečnu bebu na koljenima i prstima malo briše suze, malo popravlja svijetloplavu maramu koja joj pokriva glavu. Aliaa ima 17 godina i lice djevojčice. Beba je njezina, dečko, Issa se zove, što znači Isus. Aliaa plače jer je napustila muža čije je dijete i sramota ju je pred svijetom što je rastavljena. Zbog te sramote bi mu se najradije vratila, iako nije bio dobar prema njoj, i ona to zna. Zna joj i majka Fatmeh (38), koja je morala platiti da se Aliaa vrati obitelji, zna i majčina sestra Amina (40) i njihova prijateljica Marwa (41). Sve tri su pored nje u malom šatoru od plastičnih cerada u izbjegličkom naselju za Sirijce u dolini Bekaa u Libanonu.

Po šatoru dobuje kiša sumornog dana sredinom siječnja 2018. Na sreću, siječanj je topao ove godine, inače bismo se smrzavali, kažu. Ljeti je šator pećnica, zimi hladnjak. Aliaa je u Siriji završila peti razred osnovne škole. Rat joj je prekinuo školovanje i djetinjstvo. Od njezinih petero sestara i braće, samo desetogodišnji brat ide u školu, za ostale nema mjesta. A i to je neformalno obrazovanje, neće dobiti svjedodžbu. Polovina sirijske djece u Libanonu ne ide u školu. Sve te godine izbjeglištva i oduzetog školovanja znače da se vjerojatno ni neće obrazovati. Izgubljene generacije.  

Žene djevojčici govore da su uz nju, da ima podršku obitelji i da je ne treba biti sramota. Ako ćemo pravo, kaže Marwa, nije se ni trebala udavati tako mlada. Pogotovo ne prvi put kada je imala samo 13 godina pa je također otišla od muža jer je njegovoj obitelj bila sluškinja, da bi se onda drugi put s 15 godina opet nesretno udala. I dobila dijete. Majka se slaže, kaže da druge kćeri od 15 i 16 godina neće rano udati.  “To je posljedica života ovdje, ekonomske bijede i želje da se kćeri udajom zaštite od mogućeg seksualnog nasilja“, kaže Marwa.

Fatmeh, njezin suprug i šestero djece, Amina i njezino osmero djece te Marwa i njezino četvero djece su među ukupno od 1,1 do 1,5 milijuna sirijskih izbjeglica koliko ih je od rata došlo u Libanon, prema procjenama, jer od 2015. međunarodne organizacije, po nalogu libanonske Vlade, više ne smiju registrirati izbjeglice. Milijun i pol izbjeglica na 4,3 milijuna Libanonaca mali Libanon čini zemljom s najvećim brojem izbjeglica prema broju stanovnika na svijetu. Za sedmogodišnjeg ratovanja, polovina od 22 milijuna sirijskog stanovništva se raselila. Šest milijuna ih je raseljeno unutar Sirije, pet milijuna ih je izbjeglo, većinom u susjedni Libanon, Tursku i Jordan, a milijun ih je došlo u Europu.

Kako godine prolaze, izbjeglicama je sve teže. Ako su i imali ušteđevinu, iscrpili su je, prava nemaju, donatorskih međunarodnih sredstava je sve manje, djeca nemaju perspektivu, odrasli posla, nada kopni.

U dolini Bekaa, na sat i pol vožnje od Bejruta i isto toliko od Damaska, te na dvadesetak kilometara od planinske granice sa Sirijom, 357 124 je izbjeglica, prema UNHCR-u. Dio njih živi u takozvanim neformalnim šatorskim naseljima razasutima po čitavoj dolini. Negdje je tek pet, šest šatora, negdje pedesetak. Neformalnima zato što Libanon ne želi službene kampove kako bi Sirijci što kraće ostali na njihovom tlu, a šatorskima zato što nemaju pravo na trajnu izgradnju. Nemaju pravo ni na rad, ni na službeno školovanje, a dobar dio njih ni na izbjeglički status, pogotovo od 2015. otkako je Libanon zatvorio granicu sa Sirijom i može se ući legalno u zemlju samo ako se dobije dozvola i plati viza.

Zemlju na kojoj su podigli šatore od dasaka i plastike, koje automobilske gume poslagane na krovovima drže da ne odlete, unajmljuju od Libanonaca. Fatmehina obitelj plaća 700 dolara godišnje za mali komad zemlje na kojem su podigli krhki dom. U njemu je peć, televizor i jastuci na kojima uz rub sjedimo, a noću njih 16 spava. Uz tu prostoriju je mala kuhinja, nakrcana začinima, hrana je Sirijcima važna. U dolinu Bekaa Sirijci dolaze jer je blizu granice i jer ima zemljišta na kojem se mogu podići šatori, a i poljoprivrede od koje se može zaraditi koji dolar za preživljavanje. Jer, ako nemaju novca za najam zemlje, rade na polju, najčešće djeca, jer odrasle se češće kažnjava za ilegalan rad. Fatmehine kćeri za dan rada na polju dobiju četiri dolara.

Tjedni su se pretočili u mjesece, mjeseci u godine i Fatmeh je s obitelji tu već četiri godine.

„Budimo se s problemima i idemo spavati s problemima. Svaki je dan borba za preživljavanje“, kaže. Iz okolice je Alepa, prije rata su ona i suprug bili farmeri, imali su svoju zemlju i životinje. Toga više nema. Njezina sestra je s djecom došla tek prije dva tjedna. Također je iz sela južno od Alepa, no zadnje je četiri godine bila prognana u nešto mirnije dijelove Sirije. Kada je i tamo postalo nepodnošljivo, kada joj je suprug poginuo u bombardiranju, došla je u Libanon.   

„Uvjeti ovdje nisu dobri, ali makar je sigurno. Ne moramo misliti o borbama, o avionima koji nas nadlijeću, o bombama, o sukobima raznih strana“, kaže Amina.

U Libanonu se s nestrpljenjem, a i netrpeljivošću čeka da se izbjeglice vrate u Siriju. Izbjeglice optužuju za krah infrastrukture, koja je ionako u Libanonu krhka, za krađu poslova i snižavanje cijene rada, iako Sirijci rade najniže poslove koje Libanonci najčešće ne rade. I prije rata u dolini Bekaa mnogi su Sirijci bili najamni radnici. A najviše se boje da će Sirijci ostati desetljećima na njihovom tlu, kao što se dogodilo s Palestincima koji su od arapsko-izraelskog rata 1948. u zbjegu u Libanonu. Rat u Siriji je praktički gotov, vrijeme je da izbjeglice odu, kažu libanonski političari – predsjednik Libanona Michel Aoun je u rujnu prošle godine poručio u Ujedinjenim narodima da su sirijske izbjeglice ekonomska i sigurnosna prijetnja za Libanon i da su uvjeti u Siriji dovoljno sigurni da se većina izbjeglica može vratiti – a to isto ponavljaju i građani. Iako međunarodne organizacije bilježe da se Sirijci vraćaju kući, dosta ih i dolazi, kao Amina, jer borbe nisu završene i zemlja nije sigurna. Neki su se vratili u Siriju jer su bili prisiljeni, a neki jer su izgubili svaku nadu da će im život krenuti nabolje u Libanonu.

„Kada bi bilo sigurno, odmah bismo se vratili. Smjestili smo se što bliže Siriji kako bismo se mogli vratiti čim to bude moguće. Dobili smo ponudu da odemo u Njemačku u sklopu EU programa preseljenja izbjeglica, no odbili smo, želimo biti blizu našoj domovini. Ali, nemamo se čemu vratiti. Naše selo je razrušeno i raseljeno“, kaže Fatmeh.

Kiša i dalje rominja, Aliaa više ne plače, sramežljivo se osmjehuje na pozdrav dok uskim blatnjavim putevima između šatora napuštamo naselje. Idemo dalje s Norveškim vijećem za izbjeglice, prema drugom naselju. Dočekuje nas ista slika. Šatorska naselja kao otvorene rane na crvenkastoj zemlji doline Bekaa. Dom Faiza (34) i Hale (30) izgorio je nema ni mjesec dana. Često se događa da šatori i barake nestanu u vatri. Instalacije su loše. Kada je požar krenuo, Hala je nasreću bila unutra i uspjela je pokupiti djecu prije nego što je eksplodirala plinska boca. Sada od bloketa grade novu baraku, ne žele plastiku jer su živjeli u plastičnom šatoru i jednom je štakor izgrizao usnulo dijete. Imaju petero djece. Dok razgovaramo, sedmogodišnja djevojčica ne miruje ni trenutka i ispušta zvukove kao da auto vozi. Kažu da ima mentalnih poteškoća. Šest su godina već u Libanonu. Faiz povremeno radi na gradilištu, ali sada nema posla. Žive na dug da bi mogli opet dići dom, platiti najam zemlje 50 dolara mjesečno i prehraniti obitelj. Iz pokrajine Idlib su, tamo se ratuje.

„Oni koji nisu htjeli sudjelovati u ubijanjima, izbjegli su“, kaže Faiz.

„Naši muškarci su imali dva izbora: ostati i boriti se za režim, a onda bi ih ubile razne proturežimske frakcije, ili ostati s ISIS-om, a onda bi ih sirijska vojska ubila“, objašnjava Hala.

„Nije bilo srednjeg puta, morali ste se nekome prikloniti. Ali nadamo se da će skoro biti mir“, nastavlja Faiz.

Hala se uzrujava, povisuje glas: „Kakvu nadu imamo? Sirija je uništena, kuda bismo se vratili? Nema mira tamo iako kažu da je mirno, ali još se puca, bombardira, ljudi ginu. Čak ni u Libanonu za nas nema nade. Živimo u ovim užasnim uvjetima, nema posla, djeca ne idu u školu, opet nam se može zapaliti baraka…“

„Ako bude mira, idemo nazad kući. Do tada, ostajemo ovdje“, pomirljivo kaže Faiz.

„Jeste li razmišljali o odlasku u Europu ili negdje dalje?“, pitam ih.  

„Mogli smo otići u Tursku, Grčku ili neku drugu zemlju, ali želim biti blizu Sirije. Iako je moja nada u povratak daleko“, odgovara Hala. Većina izbjeglica u Libanonu ne želi ići ni u Europu ni preko oceana. Ne žele ni ostati u Jordanu, Libanonu ili Turskoj, već se žele vratiti kući, kažu iz Norveškog vijeća za izbjeglice.

„Bojite li se da bi vam se moglo dogoditi isto što i Palestincima, da desetljećima ostanete u Libanonu?“, pitam.  

„Da, može nam se to dogoditi. Rat u Siriji nema kraja“, kaže Hala.  

Iako se činilo da se kraj ratu približio jer su snage Bashara al-Assada, potpomognute ruskom i iranskom vojskom, uspostavile kontrolu nad dobrim dijelom teritorija, situacija je puno kompleksnija. Neki su dijelovi pod kontrolom kurdskih snaga, protiv kojih se bori turska vojska. U Siriji se bore razne frakcije i sigurnost varira od relativno stabilne do aktivnih ratnih zona. No, i kada rat jednom prestane, trebat će desetljeća da se Sirija oporavi od razaranja. Sirijske izbjeglice se boje prisilnog vraćanja, no zadnje vijesti su umirujuće: libanonski premijer Saad al-Hariri izjavio je početkom veljače da Libanon neće tjerati izbjeglice na povratak, no traži međunarodnu pomoć u rješavanju izbjegličkog problema. A problem je velik; više od tri četvrtine sirijskih izbjeglica u Libanonu živi ispod granice siromaštva, prema novom istraživanju UNHCR-a, UNICEF-a i WFP-a (World Food Programme) – polovina sirijskih kućanstava živi s manje od tri dolara na dan u Libanonu. Libanon nije jeftin. Navečer, nakon dana u dolini Bekaa, šetamo bejrutskom popularnom četvrti Mar Mikhael. Vrvi životom i ugodom. Obična kava tu stoji više od tri dolara. No, tu će izbjeglice doći u neki od gomile restorana i kafića tek da bi prodali nešto. I to djeca. Djevojčica od desetak godina nudi nam ruže. Dolar za komad. Pitam je odakle je. Sirija, kaže. Pitam je ide li u školu. Dolar, kaže i pruža ružu.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.