Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Radenko Vadanjel

 

I.

Miris mokraće obojen je u tamno smeđe tonove, koji se šire kuhinjom sve do dvorišta. Slatkastog su okusa poput izlučevina tijela koje truli. Ispod stola meškolji se susjedov bastard, spreman da skoči na susjedovu mačku.

Nabukodonosor nježno pridiže ustima čašu, i njegovo suhonjavo lice odjednom poprimi blaženi osjećaj užitka, a izbočena jabučica oživi poput tijela guštera kojemu je u ždrijelu zapeo plijen, i on ga čvrstim kontrakcijama mišića potiskuje i mrvi, razgrađuje i probavlja.

Nabukodonosorova žena sjedi zavaljena u fotelji. Iz poderanih, zimskih papuča, poput oštrih kandži, prijete šiljati nokti. Na prvi pogled, opakija je i lukavija od Nabukodonosora. Baca komade kokošjih iznutrica na tavu. Oboje vonjaju na mokraću i cigarete.  

– Dodaj mi pepeljaru – mrmlja Nabukodonasorova žena, trudeći se zadržati ravnodušnost, držeći se čvrsto za fotelju, osjećajući se istovremeno razgolićeno, posramljeno, s raspadajućim tijelom koje ju obavija i sputava poput najstrašnije izdaje.

Našiljeni nokti paraju čarape, i naposljetku obuću. Nokti na rukama, požutjelim od cigareta, nesputano rastu poput oštrica samoniklog oružja. Nokti su zadnje uporište snazi koja je na izmaku, koja je napušta.

Uskoro će umrijeti na njegovim rukama, osjeća Nabukodonosor, prisjećajući se kako su još do nedavna zajedno dovlačili gajbe piva iz samoposluge trpajući ih u gepek automobila, pogleda zatravljenih i krotkih, nalik na njuške gladnih štakora uhvaćenih na mamac.

…………….

Životinje već dulje vrijeme umiru na njihovom imanju prirodnom smrću, poput ljudi. Stari ovan krepao je prošle zime od upale pluća. Mačka je podivljala loveći poljske miševe. Kokoši su dugo gladovale, kljucajući si, naposljetku, crijeva iz rektuma.

(„Kostovit“ koji je kupio, nisu otvarali.)

Koza je bila poseban slučaj. Koza si je sama presudila, udarajući glavom o željezni obor, sve dok nije izdahnula.  

 

– Sanjala sam kokošji drek s farme – upitno ga pogledava žena.

– Sanjati balegu nije dobro? – uzrujano uzdiše, iščekujući nekakav odgovor, ohrabrenje.

Kesicu punu mokraće vuče za sobom dok pokušava ugurati ogromni pleh u pećnicu.

Noću se kesica nekontrolirano  puni, sve dok se ne prepuni, i mokraća se uzanom cjevčicom katetera vraća nazad u uspavani organizam, vjeruje, stvarajući podmukli pritisak u glavi, komešanje i strašne snove. Uvjerena je da je upravo tako, objašnjava mu.

– Budim se umornija nakon spavanja. Sanjam sve same mrtvace, susjede, roditelje, djecu. Oni me žele odvući sa sobom – objašnjava mu.

…………

– Što će biti sa nama? – pita ga djetinjim glasom, njegova žena.  – Izbriši nas iz evidencije!

– Zašto pobogu? – buni se odjednom Nabukodonosor, ali sve je uzaludno, sve je nepotrebno. Čudno je da su uopće još živi.

– Kada mi umremo, neće imati tko da nas pokopa, zato bolje da nas izbrišu iz evidencije, biti će tako bolje i sigurnije –  nervozno podiže glavu njegova žena, pomičući zastore na prozoru u namjeri da uđe više svjetlosti u prostoriju, i da se jasnije sagleda cjelokupna situacija i odlučnost koju mu je naposljetku podastrla, pomisli Nabukodonosor, premda je njeno da sluša, a ne da upravlja, složio bi se svatko u mjestu s njegovom konstatacijom …. samo kada vremena ne bi bila tako zamršena i neizvjesna.

II.

Ljetne se forme uvijaju, raspliću, podatne pogledu i halucinacijama. Forme raspamećena ljeta – njegove vibracije koje šume ili nijemo kutre, radujući se životu.

Svakodnevnica je prepuna ishitrenih slika, brzih i obvezujućih impresija. Trebalo bi sebe odvući do rijeke, leći na žal i upijati elegične tonove vode koja protječe mimo kuća prošaranih gelerima topovskih granata.

Ali dugi ljetni mjeseci iznova bude u Nabukodonasorovom tijelu samo strahove, zanemarene podražaje skrivenih bolesti, koji se u trenucima izležavanja ostvaruju kao trnci i oštri ubodi dalekih događaja. Ljeto ga uzbuđuje u svakom pogledu, obnažujući bjelinu njegovih nogu prošaranih upaljenim venama od alkohola i šećerne bolesti, bacajući ih nespremne na uzavreli riječni šljunak, ili u smrdljivo gumno pokraj nečije štale, nečije garaže, uvijek u vidokrug tuđih pogleda.

…………….

Iznenadni susret u sandalama, dovikivanje u sparnom, bučnom predvečerju i puno alkohola koji pomiče druženje duboko u noć.

Ženin poznanik iz školskih dana nikako mu se ne sviđa.

Zato pije mnogo više, nadvikuje se i takmiči u rasipanju beznačajnih, prozaičnih riječi.

Razbacuje se podacima o poznatim veličinama, o njihovim manje poznatim ili nepoznatim osobinama, simpatičnim nedostacima, ili o kotrljajućim pričama iz bliže prošlosti koja se kao čičak hvata za maljave porebrice dok njih dvojica mašu golim repinama.

Na trenutak razmišlja o nervozi koja se raspiruje kako večer tone u mrak, o iznenadnim napadajima smijeha.

Ljetna su druženja protuprirodna, i jedino se opijatima može razbucati ta strašna gomila prenemaganja i obmana, kojom se zasipaju, u paničnoj želji da ostave snažniji dojam i da, ne daj Bože, ne ispadnu nesigurni, prestrašeni, zamišljeni, ili, možda čak, izgubljeni.

 

…………

Rijekom plovi konvoj gumenih čamaca okićenih bakljama čiji jezičci podrhtavaju u noći kao moćna čarolija. Sa stare utvrde odjekuju haubice. Podno šetnice kojom struje potoci ljudi, na riječnoj obali savio se srednjovjekovni logor s konjima i vojskom, vitezovima i štitonošama.

Tapkajući u mraku, Nabukodonosor se mimoilazi sa siluetama nevidljivih prolaznika, grubo se češući o slabine. Nitko ne negoduje. Noć je. Blago opijeni, ošamućeni su prizorima koji se redaju kao na nekoj traci.

U birtiji, odmah pored njihova stola, nalakćen na šank, sam kao prst, muškarac u viteškom oklopu naručuje treće žestoko piće. Noćni spektakl još traje. Horde ljudi naviru sa svih strana, u želji da se nagledaju spektakularnih prizora čija je dobrohotna zadaća vratiti ih u slavnu prošlost, u izmišljeno vrijeme s izmišljenim protagonistima, pojednostavljenih mjerila vrijednosti.

– Još Hrvatska ni propala!!! – viče netko isukana mača, skriven iza sjajnoga oklopa.

Čovjek s kojim se duže vremena nije viđao, želi mu opaliti šamar.

Nešto mu je natuknuo izravnije, moguće neposrednije, razmišlja, ne uspijevajući proniknuti gdje je pogriješio. Žena ga odvlači u stranu, čvrsto ga hvatajući za podlakticu.

Prija mu način na koji ga umiruje. Začudo, raznježuje ga njeno podbulo, pripito lice, njen brižni, majčinski pogled.  

Haubice sa zidina odzvanjaju kao purgatorij vulkana koji se zadnjim snagama iznova budi, kao prasak užarene lave koja leti zrakom, ravno prema njima, da ih izbriše s lica zemlje. Stara tvrđava podrhtava zavijena u mrak i svjetleće varnice. Ljudi se više ne čuju, galamu i žamor natkrilili su čarobni baldahini svjetala u noći, i duboki, prigušeni zvuci eksplozija.  

Poznanik njegove žene iz školskih dana donio je drveni šmajser za njihova nećaka.

– Poklonite mu ga vi kada ga ja nisam uspio vidjeti – govori dodvoričkim glasom, obraćajući se izravno njemu.

Nikako im ne ide komunikacija, osjeća, dok mu se usrdno zahvaljuje.  

……………

Nebo je na čistini puno zvijezda. Bezbroj misli i bezbroj sanja, samilosti u milosti bližnjega, milosti koja liže vlastite rane, vlastite strahove, da ih učini ranjivima i živima, živima i smrtnima, što oni nipošto nisu – razmišlja Nabukodonosor dok mokri u sjeni automobila, promatrajući svemir koji izmamljuje pijani osmjeh na njegovom licu.

 

Svi su otišli. Ostali su sami, njih dvoje, na goloj ledini, pokraj parkiranog automobila.

Njegova žena pogrbljeno stoji – podbočena na štap, očiju uprtih u nebo. Dobro joj je, osjeća, sviđa joj se ta mala, improvizirana predstava, pijana predstava njena nikada dokraja usredotočena, nemušta suputnika.

– Da li osjeća koliko mu zapravo nije stalo – preleti mu misao nova i snažna, strahotna u svojoj izopačenosti.

Pod sjenom stabla, nedaleko tratine, nečija sjena, oslonjena na deblo, gleda ravno u njih.

 

Nedostaje nekakav šum, bilo kakav odgovor, i najmanja reakcija.

 

III.

 

Više ne sluša glazbu niti proučava knjige, sve samo kuša, uzima kao iz pladnja poruke koje se lijepe o njegove klijetke i pretklijetke, kao da je s tim silnim i prisnim kreatorima, negdje zajedno, nalakćen na kuhinjski stol na kojem reže salamine i sir, i dijeli s njima hranu, misli i osjećaje. Tako se druži s velikim umovima kušajući njihove rečenice, natruhe njihovih egzistencija, jer sve što je izrečeno, iznjedreno je iz srca i nikakvih nepoznanica tu nema.

– Svima je bar jasno da potječemo od ista izvora i kročimo ka istom ušću! – mrmlja Nabukodonosor.

– Koliko nas ima? – pita se Nabukodonosor kada ga misli odnesu izvan golih zidova kuće, među nesretan i čemeran svijet koji ništa ne razumije, i ništa ne uspijeva sagledati s više instance, s povišeg položaja, s kojega se vide zakulisne igre i skrivene zamke, ali i dublji smisao svega što nas okružuje i čini život mogućim.

Ponekad osjeća da je sve bilo uzalud, i da je ono zaboravljeno i izgurano u zapećak, oni neprimjetni dani, mali kamenčići sakupljeni na plaži, da su oni jedini zbiljski materijal jednog mogućeg životnog mozaika, kojega nikada neće posložiti, i nikada do kraja shvatiti.

…………

Ljeto je u svojoj ekstazi, u ošamućenom zenitu. Njegovo tijelo više nije mlado i superiornost pripijene majice gubi na cjelokupnom dojmu, dok se, kao u bunilu, kreće kamenom kaldrmom, s ribičkim priborom, svojim bešumnim naoružanjem, predosjećajući da ta silna energija ljeta još pogubnije djeluje na njegova brižno skrivena čuvstva i frustracije.

Usamljenost na riječnom sprudu, na primjer, više nije samoća, već stanje svijesti koje poriče bilo kakvu nadu, takva je njegova usamljenost tamo, osjećaj prezira prema svima, prema prostodušnosti i površnosti, prema mladosti, lakoumnosti zamaskiranoj u izvještačenoj opuštenosti i neposrednosti koja ostavlja dojam nadmoći.

 

– Kako ide susjeda? – pita Nabukodonosor ljubazno klimajući glavom, zastavši ispred nečije tarabe prekrivene sivozelenim lišajevima.

– A ti u ribolov? – odgovara suhonjava prilika.

– Da prođe vrijeme – i dalje klima glavom Nabukodonosor, zastao u raskoraku, između namjere da ostane i želje da krene.

– Neka, neka … – odgovara susjeda nestajući u sjeni kuće, kao najlonska vreća otpuhnuta u sparnom vrtlogu dana.  

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.